U nezaborav pjesniku

Kazalište Marina Držića izvedbom predstave Kad je Bog stvarao Dubrovnik Milana Milišića zaključilo je 5. lipnja ovosezonsku premijernu ponudu od pet naslova od kojih tri posljednje i ovogodišnje potpisuje novi ravnatelj Ante Vlahinić objedinjujući svoj inauguralni izbor zajedničkim (pod)naslovom Na dubrovačku. Slijed otvoren inglezarijom Na Sveta tri kralja Matka Sršena u režiji Ivice Kunčevića i nastavljen frančezarijom Šmigalove furbarije Luka Paljetka u režiji Joška Juvančića, zaokružen je novim Sršenovim ovosezonskim dubrovačkim prinosom, ovaj put i redateljskim i dramaturškim, a inspirativni izazovi bili su i lik i djelo i pjesnički zagovor Milana Milišića. Dramaturga, prevoditelja i putopisca, ali i radijskog novinara i urednika. Svestrane osobnosti dubrovačke kulturne slike kojoj je dao važne obrise i povode i ostavio obvezujuće tragove koji prizivaju pa i provociraju i, najposlije, inspiriraju. One koji ga pamte, čitaju i prepoznaju i danas, toliko godina nakon njegove tragične pogibije.

Scenska adaptacija Milišićeve poeme / Snimio Željko Tutnjević

Posvećeni  umjetnik riječi i sanjar i uz ostalo, zadržimo se u kazalištu,  osuđeni autor kataloga jedne već davno zaboravljene predstave (Klaustrofobična komedija) pa i sezone kojoj je bio dramaturg u nevremenu tog istog gradskog dubrovačkog kazališta, Milan Milišić ostajao je neopravdano zaboravljenim autorom koji je opusom, interesima pa i ne samo djelovanjem u kulturi provocirao malograđanske svijesti i lažne etabliranosti suvremenika i rodnoga grada i vremena  koje su dijelili. Nastojeći biti dosljedan, jasnih umjetničkih  alibija i pjesničkih pokrića, ali i protagonist prijelomnih estetskih mijena koje je zagovarao,  u kojima je sudjelovao i posljedica koje su ga zatjecale. Htijući ostati svoj i slobodan. U svim svojim empatijskim izborima. Dubrovačka kazališna, ali i kulturna praksa bilježi tek nekoliko okušaja kojima su Milišić i njegovo djelo bili povod. Ivica Kunčević režirao je njegovu scensku igru, tako je bila nazvana, kao omladinsku predstavu Lov na bljedolikog (1974). Provokativno teatarsko propitivanje tadašnjega svakodnevlja nije dugo ostalo na programu. Poemu Kad je Bog stvarao Dubrovnik Milišić  prvo objavljuje u  Listu omladine Dubrovnika Laus 1979, a verzija koju Sršen dramatizira objavljena mu je posmrtno u zbirci Mrtvo zvono1997, koju je, kao i sve posmrtno mu objavljene knjige, priredila njegova udovica slikarica Jelena Trpković. Milan Milišić bio je prva civilna žrtva napada na Dubrovnik 5. listopada 1991. Poginuo je od neprijateljske granate u svom stanu pri vrhu Župske ulice na Pločama.

Obilje inspirativnih povoda i kazališnih  razloga za posezanje koje je Sršen posložio i dopunio nekim svojim alibijima i dramskim slikama. Ostvarena je tako predstava satkana od fragmenata, razuđenih i nitima duše grada i usuda pjesnika, Milišićeve poezije i Sršenovih dramskih  okvira i zadanosti proširenih i citatima dubrovačkih pjesničkih uzora kao što su Držić i Gundulić. Pojavljuju se tu još i Sveti Petar pa onda i Sveti Vlaho. U imaginarnoj čekaonici događaju se njihovi nebeski susreti u betuli, gdje stalne su mušterije i oriđinali i umišljene poetese i ocvale gospođe i trubaduri. U purgatoriju, čistilištu gdje nebeske svoje razgovore vode izabrani i zatočeni Dubrovčani raznih usuda, tajni i poslanja, sluti se mapa grada koji ih je iznjedrio. Milišićev Dubrovnik u ogledalu prošlosti i odrazu svevremenosti, utopija s pokrićem, ljepota za ogovaranja i zavist i sklad koji provocira njegove često nježne i redovito cinične i uvijek poetske, ali i danas aktualne dijagnoze i komentare. Ili bi tako trebalo biti. Sršen, iako u naslovu poseže za Milišićevom amblematskom poemom, koristi se, nažalost, malim brojem njegovih stihova i citata iz obilja Dubrovniku posvećenih rukopisa koja i nisu samo Dubrovačka zrcala ili, u njima sabrana, Stupica vremena. Složena je tako kazališna priča bez značajnijih dramskih akcenata, razuđenih sudbina, raspršene galerije likova, povremenih doslovnosti,  fragmenata  koji se opiru i prizora koji se otimlju i ostaju bez  punoga scenskog pokrića usprkos zavodljivim nostalgičnim pa i elegičnim prizivima i atmosferi spleena iz kojeg izranjaju i u koji nestaju okupljeni Sršenovi likovi. Tamo gore na nebesima. U čistilištu. Na čekanju. Koje traje. U očekivanju Milišića. I prije i poslije.

Scenograf Marin Gozze, kostimografkinja Danica Dedijer, skladateljica Paola Dražić Zekić i koreografkinja Zrinka Japunčić uz svjetlo Aleksandra Mondekara dosluhnim su prinosima sudjelovali u željenoj poetskoj scenskoj avanturi nepretencioznih dramskih iskoraka slika i prizora podsjetnika s nekoliko zaokruženih glumačkih minijatura: Mara Martinovića, Glorije Šoletić, Izmire Brautović, Marjana Nejašmića-Banića, Frane Perišina, Branimira Vidića i Hrvoja Sebastiana. Ostvarena je tako predstava kojoj nedostaje još Milišića i njegovih stihova pa možda i opetovano i integralno scensko čitanje njegove antologijske poeme o Dubrovniku. Bilo kako bilo, ovom premijerom ipak je dijelom poravnan dio duga velikom pjesniku Dubrovnika, Grada koji je, na sebi svojstven način, i  zaljubljenički i preljubnički volio. Spomen pjesniku koji ne zaslužuje zaborav.