Plemić jazza u austrijskoj prijestolnici

Prostrana, duboka i dizajnirana za najveće predstave, dvorana D – dovršena potkraj 1950-ih u sklopu bečkog zdanja Stadthalle – posljednje je mjesto na svijetu (ne računajući kakav stadion za bejzbol) gdje bi itko mogao zamisliti koncert irskoga barda Vana Morrisona. Njegova senzitivna fuzija rock-kantautorstva, klupskoga jazza i swinga, keltskog soula, folka, gospela, countryja i rhythm and bluesa uvijek je bolje pristajala intimnijim prostorima, većim klubovima ili dvoranama manjeg i srednjeg kapaciteta. No unatoč nakladama koje se teško mogu mjeriti s, primjerice, Springsteenovim, njegova se publika pokazala dovoljno brojnom, odanom i postojanom, pa su najave o Morrisonovu nastupu 8. lipnja u najvećoj austrijskoj dvorani malokoga iznenadile. Istina, prostor je „skraćen“, pomoćni rekviziti (uključujući videozid) izostali su, ali ugođaj bliskosti tek je djelomično postignut.

Na kraću ljetnu turneju Morrison je poveo manji, peteročlani sastav, uključujući sjajnog klavijaturista, multiinstrumentalista i „glazbenog direktora“ Paula Morana, te jednu od najboljih manje znanih irskih blues-pjevačica (američkih korijena), tamnoputu Danu Masters. Njezini vokalni dijalozi s Vanovim robusnim, ali i dalje gipkim pjevačkim dionicama publiku vraćaju u zlatno doba bluesa i swinga. Kristalno čist zvuk i besprijekorno muziciranje općenito su ključne vrline Morrisonova nastupa: primjerice, u gospel-pop klasiku Whenever God Shines His Light s albuma Avalon Sunset, Mastersova s lakoćom – i, dakako, dodatnom ženstvenošću – zamjenjuje izvorne dionice Cliffa Richarda, uz pratnju benda koji ne oponaša studijsku verziju nego je nadograđuje. Zapravo, uigranost čitave postave, kojoj Morrison uvijek ostavlja barem minimum prostora za improvizacijske „devijacije“, povremeno se doima nestvarnom – ali samo za one koji ne znaju koliko su visoko postavljene njegove koncertne ljestvice. Poznat po izrazitom manjku formalne komunikativnosti, sâm Morrison pritom zadržava uobičajenu distancu spram vlastite publike, puštajući da glazba, kako je to više puta naglasio u intervjuima, progovori sama za sebe.

I doista – klasici grupe Them kao što su Here Comes The Night i energično finale Gloria oduševili su mahom zreliju, toplu, ali krajnje discipliniranu austrijsku publiku. Šarmantni rock standard Brown Eyed Girl, hit-singl iz ljeta 1967. i danas figurira kao favorit svjetske radijske publike, no riječ je o svojevrsnom „neželjenom djetetu“ u njegovu repertoaru, pjesmi koju sam autor odbacuje kao inferiornu većini drugih. Smeđooka je vjerojatno zato doživjela temeljitu aranžmansku rekonstrukciju, dobivajući swingerski zamah – kao što je, uostalom, slučaj s mnogim drugim izvedbama.

Ako bismo tražili slabost sadašnjem koncertnom Morrisonu, to je pretjerano ustrajavanje na džezerskoj dimenziji vlastitoga opusa, pa čak i na uzaludno traženje jazza u pjesmama u kojima ga nikada nije ni bilo. U tim nakanama dovoljno govori podatak da je otvaranje koncerta redovito rezervirano za dva „čista“ žanrovska broja, Celtic Swing i Close Enough For Jazz, u kojima Morrison sugerira dominantno stilsko opredjeljenje, preuzimajući ulogu vodećeg saksofonista.

Kako godine odmiču, veteran iz Belfasta očito sve dublje biva uronjen u glazbu kakva ga je prije pola stoljeća nadahnula, i u tome nema ničega lošeg. Njegova transformacija iz hipersenzibilnog rock-kantautora u blues-jazz rutinera očigledno se nastavlja, i to pred publikom. Sreća je da na tom putu i dalje dobivamo dragulje drukčijeg okusa u sporom i srednjem tempu, balade kalibra Days Like This, Carrying A Torch i Enlightenment, ili pak energičnije podsjetnike na presudno razdoblje stvaralaštva iz ranih 1970-ih: osim standardno uklopljene Moondance, u Beču je, pomalo netipično, izveo Wild Night – singl s jednog od najnadahnutijih albuma u karijeri, Tupelo Honey.

Tko god pomnije prati razvoj Morrisonove karijere, svjestan je njegove nepredvidljive prirode. Tko će se ukazati pred publikom? Hladni rutiner za kojega je očigledno da bi te večeri najradije bio negdje drugdje, ili strastveni keltski soul-pjesnik s viškom emocija koje nesebično dijeli s publikom, najčešće bez ijedne izgovorene najave, pa čak i pozdrava?

U Beču smo dobili „uravnoteženu“ verziju obiju krajnosti, gotovo odmjerenu, dijelom suzdržanu, a na trenutke predanu. Doduše, ne sasvim.

U kolovozu će napuniti okruglih sedamdeset, priključujući se klubu superseniora u kojem ga već čekaju Cohen, Paul Simon, Jagger i Richards, Paul McCartney, Brian Wilson, Bob Dylan i drugi preživjeli arhitekti temelja suvremene rock-glazbe. Dakako, nije stvar samo u biološkoj izdržljivosti: zapanjuje činjenica da svako od spomenutih (70 plus!) imena i ove, 2015. godine, sa sobom nosi umjetničku i komercijalnu težinu.

Dakako, odavno se rasplinuo stari mit o rock-glazbi kao metafori za buntovnu mladost koja će gitarama i kakvim subverzivnim stihom potkopati osnove establišmenta, ili ga barem natjerati da se zamisli. Nekadašnji underground danas je mainstream, a ikone kontrakulture pretvorile su se u dobro organizirane institucije, u vremešne pjesnike mudrace (Cohen), u samodovoljnu industriju (Stones) ili naprosto u rezidente najvećih svjetskih dvorana, do jučer rezerviranih za sportske senzacije i televizijske spektakle. I u tom (sada već) zatvorenu životnom ciklusu Morrison i njegovi vršnjaci snalaze se posve dobro, uz minimalnu ili nikakvu dozu kompromisa.

Uostalom, samo koji dan nakon bečkoga nastupa Morrison se pridružio povlaštenoj skupini zaslužnih veterana (McCartney, Jagger, Tom Jones) koji svim dosadašnjim formalnim počastima mogu dodati još jednu: postali su vitezi. Morrisonov opus, kaže se u obrazloženju, dao je snažan prinos glazbi Sjeverne Irske te (s time u vezi) razvoju turizma svoje zemlje. Sir George Ivan Morrison uljudno se zahvalio ne skrivajući zadovoljstvo što je njegova „ostavština prepoznata i na taj način“.

Kraljica Elizabeta očito zna prepoznati vrhunski rhythm and blues.