Novi Ero u Zagrebu

Ni jedna ovosezonska operna premijera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu nije bila ispraćena tako oduševljenim aplauzom publike kao prva izvedba Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca u ovoj sezoni, 17. lipnja, ukupno 683. od praizvedbe. To bi svakako trebalo uzeti kao pouzdan pokazatelj u razmišljanjima o operi i načinu njezina prezentiranja u 21. stoljeću, kako bi ta razmišljanja bila plodonosna i kako se ne bi pretvorila u tlapnje.

Bila je to redovita pretplatnička izvedba predstave, u režiji Krešimira Dolenčića, koja je stalno na repertoaru od 1992. Ipak, bila je to, zapravo, obnova, jer je dirigentski štapić nakon niza godina ponovno preuzeo maestro Nikša Bareza, vrstan poznavatelj djela; najbliži Gotovčev suradnik prigodom snimanja opere na vinilne ploče 1962, koja je snimka digitalno obrađena i objavljena na CD-u Croatia Recordsa 2007. Osim toga, ove godine obilježava se 120. obljetnica skladateljeva rođenja (11. listopada) i 80. obljetnica praizvedbe Ere (2. studenoga), a uz to se navršava i 85. obljetnica praizvedbe opere Morana te 60. obljetnica praizvedbe glazbenog igrokaza Đerdan.

Tamara Franetović Felbinger i Stjepan Franetović kao Đula i Ero / Snimila Mara Bratoš

Glazbeno nanovo uvježbana predstava, s novom podjelom uloga, i režijski je malo dotjerana te upotpunjena dvama konjima, što je uvijek posebna atrakcija. U cjelini zaslužuje ocjenu: solidan vrlo dobar. Glazbeno je bila uredna u svekolikom nastupu orkestra i zbora; s otvorenim skokom maloga Markova arioza u duetu s Domom u prvom činu; s mnogo dinamičkog nijansiranja u solističkim dionicama, napose u prvom činu; s dinamički dobro balansiranim orkestrom u odnosu na pjevače, osobito u prvom činu, što se poslije u pojedinim trenucima gubilo pa je orkestar ponekad prekrivao pjevače; i sa stalnom uzlaznom linijom interpretacije koja je vrhunac imala u dojmljivoj i dirljivoj ariji, tužaljci Đule u trećem činu Ti znaš, Mića, dok sam dijete bila, s ansamblom Bolno mi srce ko ptica ranjena. Do ocjene odličan predstavi nedostaje opuštenijega muziciranja cijeloga ansambla (što se može postići u idućim izvedbama), boljeg i točnijeg zagledavanja u koreografski izvornik završnoga kola Margarete Froman i Vatroslava Krčelića, s više energije u nastupu baletnog ansambla te više utakmica u nogama, odnosno predstava u grlima solista.

Iako je Ero stalno bio na repertoaru, tri do četiri izvedbe u sezoni nisu mogle omogućiti većini solista da se potpuno razviju i sazru u ulogama. Sada je Zagrebačka opera dobila novu kućnu podjelu koja ima dobre preduvjete za to. Pojava novoga Ere trebala bi biti poseban događaj u hrvatskoj glazbenoj kulturi, čega je publika bila svjesna i srdačno je dočekala Stjepana Franetovića. Njegov Mića ističe se sigurnim glasovnim predispozicijama, s pouzdanim visinama, za tu tešku ulogu s dramskim zahtjevima. Iskazao se simpatičnim, pomalo čak i suzdržanim scenskim nastupom, u čemu ima dovoljno prostora za daljnji napredak. Tamara Franetović Felbinger, poslije Eve u Zrinjskom i Anice u Ekvinociju ove sezone, zapjevala je prvi put i Đulu. Ispunila ju je usrdnim tumačenjem s mnogo dinamičkog nijansiranja. Njezin lirski glas ima potrebnu nosivost i prodornost za gušće slojeve Gotovčeve orkestracije. Lijepo se orio u već istaknutim trenucima trećega čina.

Siniša Štork pjevao je već gazda Marka u matičnoj Riječkoj operi. Istaknuo se suverenim pjevačkim i scenskim tumačenjem, kao i Sofia Ameli Gojić u ulozi Dome. Najveća prirodna ljepota baritonskoga glasa Ljubomira Puškarića, sljubljena s naglašenom muzikalnošću fraza, nedvojbeno je vrijedan zalog atraktivnom ostvarenju uloge mlinara Sime.  Bio je najavljen i prvi nastup Dubravke Šeparović Mušović u ulozi Dome, ali će, zbog nekih promjena termina, ona nastupiti u trećoj izvedbi, 28. lipnja.

Željeli bismo da Ero ponovno uspije otići u inozemstvo, o čemu postoje najave nekih mogućnosti. Ne samo zato da se nastavi njegov slavodobitni put po inozemnim pozornicama iz prošlosti, već i da se ispita kako bi, primjerice, publika pariške Opére Comique reagirala na to djelo nacionalnoga glazbenog smjera i scenskog realizma te njegovo uprizorenje redatelja Krešimira Dolenčića u stiliziranim folklornim okvirima (scenografija Dalibora Laginje, kostimi Inge Kostinčer u obnovi Dženise Pecotić). Zato je važno mizanscenski plastičnije izraditi duhovite detalje iz ingenioznoga libreta Milana Begovića kako bi do punog izražaja došli mediteransko sunce, vedra seoska prašina i optimističan gorštački duh djela.