Nedovršeni autoportret

Petar Selem bio je iznimna stvaralačka osobnost prepoznatljiva po svojem dubokom tragu u hrvatskoj umjetnosti, kulturi, i društvu. Možda je stoga bolje izreći Malrauxov pojam, brazda,  kako bismo još sadržajnije izrazili Selemovu intrigantnu slojevitost. Ipak, valja napomenuti da sintagmu stvaralačka osobnost rabimo najviše zato što najcjelovitije izražava autorovu osobinu u obama diskursima, umjetničkom i znanstvenom, obama stvaranima dulje od pola stoljeća, obilježenima impresivnom plodnošću i svestranošću. Rečenim sastavnicama valja dodati i društvenu i socijalnu, koje su također imale znatnog udjela u oblikovanju njegove osobnosti na izrazito kozmopolitskim premisama. Naime, i o njima valja govoriti zato što je to kozmopolitsko načelo Selem promicao humanističkim svjetonazorom prožetim uljudbenim vrijednostima kao determinantama ljudskog postojanja. Također je dobro znano da se za ta načela ustrajno zalagao u olovnim vremenima jugokomunističkoga represivnog režima, kao i kasnije u društvu demokratskog ustroja šireći prostor ljudske slobode kao zalog postojanja vlastite osobnosti i hrvatskoga naroda, odnosno svake osobe i svakoga naroda ne potirući duhovni i nacionalni identitet, a i ne uzvisujući nacionalnu komponentu iznad načela jednakosti među različitim narodima. Tom je djelatnošću učvršćivao svoj intelektualni habitus ne samo na visokim estetskim kriterijima već i na etičkima, pokazujući dosljednim zalaganjem za te vrijednosti da je baštinik europske humanističke tradicije, gdje je osobna i nacionalna individualnost temelj na kojemu gradimo zajedničku kuću od različitih naroda i jezika u bogatstvu njihovih posebnosti. 

Petar Selem za vrijeme pokusa u HNK-u Ivana pl. Zajca

Životna raskrižja

S minulim desetljećima u umjetničkim i znanstvenim koordinatama po raznim stranama svijeta slijedimo tragove Selemova životnoga puta zapisane na stranicama autobiografske knjige Letimice, kroz vrijeme prošlo. Naime, tako je naslovio svoje životne dionice i postaje, raskrižja i smjerove, zgodna i nezgodna vremena od djetinjstva i mladenačkih godina, kroz ushite i tegobe muževnoga razdoblja. Listajući stranice knjige putujemo gradovima i mjestima, upoznajemo ljude, sudjelujemo u velikim događajima u kulturi i umjetnosti diljem svijeta, u dramatičnim društvenim zbivanjima, političkim prevratima i potresnim situacijama u Domovini… Na sva ta brojna i različita mjesta vodi nas pisac svojim vještim perom i upoznaje s iznimnim ljudima iz kazališnog života, glazbenog i filmskog svijeta, pozivajući nas iz stranice u stranicu da čitanjem upoznamo i njega sama kao kultiviranoga pisca, kreativnog i angažiranog intelektualca.

Izd. Ex libris, Zagreb, 2014.

U književnim krokijima podsjeća nas da je bio djelatnik i odgovorni dužnosnik na visokim funkcijama u kulturnim institucijama i njihovim ocjenjivačkim sudovima u Hrvatskoj, kao i u onim međunarodnim s prestižnim atribucijama, te njegov prolazni život u ovim neprolaznim zapisima svjetluca u svakoj riječi knjige. Zapravo bismo mogli rabiti termin bilješka ili književni oblik crtica, jer iz množine događaja raznovrsnih sadržaja i tema na ovim stranicama ipak nije ukoričen piščev golemi opus, kao što nije ni njegov dinamični život pisan u romanesknoj formi ili u minucioznoj naraciji, nego u lapidarnoj kronici potkrijepljenoj prisjećanjima.

Zato se pisac i ograđuje od autobiografskoga postupka, koji smo spomenuli tek da bismo žanrovski približno odredili tekst. Pisac rezolutno upozorava: „Ova knjiga nipošto nije autobiografska. Još manje životopis. Njezine početne stranice istina, nalikuju na jedno ili drugo… Umjesto sustavna životopisa zapisao sam tek natuknice: zato sam tekst i nazvao Letimice, kroz vrijeme prošlo. S naglaskom na onom letimice… Tu letimičnost zadržao sam kao načelo i sada, kada sam odlučio zapis proširiti.“

No i u tim letimičnim snimcima isprepleću se brojni i različito kadrirani događaji i situacije iz piščeva privatnoga života, iz kojih doznajemo da je rođen u Splitu 1936. u uglednoj građanskoj obitelji, da je u gradu podno Marjana proveo djetinjstvo, a u mladosti bijaše i strastveni i uspješni vaterpolist splitskoga Jadrana. Studira na Zagrebačkom sveučilištu (gdje je poslije i redoviti profesor na Filozofskom fakultetu), potom u Francuskoj na Književnom fakultetu u Strasbourgu. Objavljuju mu članke stručni i znanstveni časopisi u Hrvatskoj i u inozemstvu te sudjeluje prilozima na znanstvenim simpozijima u zemlji i inozemstvu: Pariz, Berlin, Venecija, Moskva, Bruxelles, Madrid, Carigrad, Tel Aviv, Atena…

Predstavljanje Izabranih djela Petra Selema u Matici hrvatskoj 2008.

Obnaša visoke dužnosti u međunarodnim institucijama bilo kao suradnik ili dužnosnik surađujući s najuglednijim kazališnim i opernim redateljima, kazališnim teoretičarima, glazbenicima, dirigentima, s Janom Kottom, Giorgiom Strehlerom, Jaapom Joppeom, Albertom Zeddaom… „Gledao sam“, prisjeća se Selem, „Corneilleva  Cida s Gerardom Philippeom u režiji Jeana Vilara, sljedeće godine Royal Shakespere Company s Titom Andronikom, u režiji Petera Brooka, s Laurenceom Olivierom i Vivian Leigh.“

No, nadasve, iznimno važnu dionicu u svojem stvaralaštvu Petar Selem ostvario je kao kazališni i operni redatelj jer su pojedine njegove režije snažnom i inventivnom autorskom koncepcijom obilježile hrvatsku kazališnu i opernu scenu u drugoj polovici 20. stoljeća. Među njima izdvajamo: Paul Claudel, Razdioba podneva, Albert Camus, Kaligula te režija Verdijeva Nabucca koja se desetljećima izvodi na sceni HNK-a u Zagrebu u gotovo dvije stotine repriza, što je već davno poprimilo oblik fenomena.

Važne veze s Maticom

Posebno je poglavlje je Selemova suradnja u Matici hrvatskoj kao član upravnog odbora potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina. Intenzivno surađuje s uglednim matičarima na pokretanju časopisa i novina (Hrvatskog tjednika s Igorom Zidićem kao glavnim urednikom) s Vlatkom Pavletićem, Stjepanom Babićem, Tomislavom Ladanom, Ljudevitom Jonkeom, Danilom Pejovićem, Branimirom Donatom, Vladom Gotovcem, Franjom Tuđmanom, Markom Veselicom, Radoslavom Katičićem, Daliborom Brozovićem, Grgom Gamulinom na problematiziranju tema od nacionalnog interesa, gospodarstva, slobode govora i tiska te napose hrvatskoga jezika otvarajući golem polemički prostor u ondašnjem društvu u nastojanju da proširi i prostor slobode. Ono pak što knjizi, ako možemo tako kazati, daje zavodljivu lakoću čitanja manje su poznati događaji iz piščeva života, oni, naime, trenuci kojima vlada Kairos: susret s lijepom djevojkom Marinom, s kojom danas ima dvoje djece, kćer Danicu i sina Petra Jurja. Taj je susret ovako zabilježio: „U ljeto 1970. u Splitu, na prostoru između bazena Jadran i tadašnje Ulice Duška Mrduljaša, pojavila se djevojka duge kovrčave crvenkaste kose s osmijehom koje me podsjećao na ifejske kipove.“

Dakako, s osobitom pažnjom zapisuje događaje i opisuje aktere u njima, suradnike na hrvatskim kazališnim daskama, slikare-scenografe, Božidara Rašicu, Matka Trebotića, glumce (Božidara Bobana) i dirigente (Miru Belamarića, Nikšu Barezu), s kojima kreira kazališnu ili opernu predstavu. Još nam je kazati da se pisac s pravom distancira u uvodnoj napomeni kako nije pisao autobiografiju, već je letimice bilježio trenutke, događaje i ljude s kojima je mozaičkom strukturom teksta u crticama tek započeo oblikovati svoj život kao autoportret u kojemu se u prepoznatljivim konturama nazire autor.