Na talijanski način

Na kraju glazbene sezone 2014/2015. Simfonijski orkestar HRT-a u Lisinskom donio je talijanski štih te jednu praizvedbu. Bio je to dvanaesti, zadnji koncert u ovoj sezoni. Čelisti su također bili u prvome planu. Dirigirao je Enrico Dindo, u mladim danima pobjednik međunarodnoga natjecanja Mstislava Rostropoviča. Solistica večeri je bila Monika Leskovar, koja je na tom istom natjecanju u Parizu u tinejdžerskim godinama odlukom ocjenjivačkog suda zaslužila treću nagradu. A na rasporedu su bila djela Verdija, Paraća i Mendelssohna. Na prvi pogled ne čini se talijanskim, ali puno je talijanskih okusa i utjecaja. Osim što je dirigent Talijan na raznim svjetskim adresama i u središnjem stavku praizvedbe Paraćeva Koncerta za violončelo i orkestar u kojem se kolo sreće okreće itekako se slute stari utjecaji raspjevane Čizme. Potom je slijedila i Četvrta simfonija u A-duru Felixa Mendelssohna Bartholdyja, koja je još u svoje doba dobila nadimak Talijanska.

Monika Leskovar i Enrico Dindo uz Simfonijski orkestar HRT-a  / Snimio Dinko Bažulić

Uvertire Verdijevim operama redovito su dobrodošle kao predjelo koncertne večeri po ustaljenoj šabloni uvertira–koncert–simfonija. Dirigent koji se tek formira na neki će način podsjetiti na davnoga zemljaka Toscaninija, koji je kao čelist također izašao iz orkestra kada je prijetilo da predstava propadne zbog toga što je nekom pozlilo, ili tako nešto. Dindo uredno nema razmahanu opernu gestu, nedostaje mu takozvane dirigentske naučenosti i odlikuje se stanovitim analitičkim pristupom koji pokušava kombinirati s „urođenom“ pjevnosti. Ništa senzacionalno, no čini se da je na dobru putu. Sretna praksa sa simfonijskim orkestrom svakako mu je dobrodošao putokaz.

U uvertiri Verdijevoj operi Sicilijanske večernje – koja se kompletna rjeđe izvodi unatoč cijelom jednom suvremenom pokretu pronalazaka starih partitura i revidiranju izvodilačkih običaja koji su se s vremenom nakupila – u jednom trenutku violončelo solo iz orkestra ima glavnu ulogu. Razumljiva i prijemčivo standardna koncertna faktura za solo-instrument i orkestar novoga Koncerta za violončelo i orkestar na sve strane nagrađivana akademika i akademskog profesora Frane Paraća, rezidencijalnoga skladatelja Simfonijskog orkestra HRT-a baš poput njegovih ranijih koncerata zadržava te osobine. Po toj naizgled lakoj razumljivosti Frano Parać postao je poznat i dalje od uskih stručnih krugova. Popularni skladatelj? Za to ima itekako dobro postavljene temelje. Središte polaganoga stavka natopljena emocijama uokviruju Allegro i Allegro con brio s izrazitim i dramatičnim, čak prijetećim udjelom istaknute udaraljkaške sekcije. To je znala prepoznati solistica Monika Leskovar. Ova sredina nju već vrlo dobro poznaje od dobi čuda od djeteta. Nije se dala zavesti zovom velike medijske priče koja vreba sa svih strana. Koji dan prije suprotno se moglo primijetiti u dvostrukom cello-nastupu Luke Šulića i Stjepana Hausera, jako dobrih violončelista koji su pomalo smetnuli s uma da trebaju trajati i da je formula pomalo istrošena jer će stići mlađi i ljepši, s usporedivom vještinom. Monika Leskovar nije pala u zamku da se zaljubi u sliku svoju. Novi koncert Frane Paraća dobio je tako relevantna tumača lijepog i nosivog tona na violončelu iz stare radionice Postiglione. Leskovarica je ostala nenametljivo svoja uza sve katkad i blagotvorne utjecaje svojih sada već prošlih pedagoga od Dobrile Berković, Valtera Dešpalja, Davida Geringasa... Iz njihovih je uputa intuicijom iskonske glazbenice znala izabrati ponajbolje. Pritom je malo udaljena od zasljepljujuće svjetlosti reflektora ostala uvijek relevantni tumač i tako najbolji izbor za praizvedbu uz smjernu suradnju violončelista i prijatelja Enrica Dinda, kojemu se Simfonijski orkestar HRT-a odazvao u mjeri svojih mogućnosti.

Talijansku je priču u drugom dijelu večeri nastavila Mendelssohnova Četvrta simfonija u A-duru, koju mnogi doživljavaju optimističnom za razliku od Škotske, koja je u podjeli muzike na toplu i hladnu navodno gorštački hladna. Specijalac poput Mendelssohna u današnjem je poimanju za kratka životnog vijeka od nepunih četrdeset godina ostavio prepoznatljivu lakoću izraza, brzinsku glazbenu misao nekoga svog sna ljetne noći, za čije je istoimeno Shakespeareovo djelo napisao scensku glazbu. Neodoljiva lakoća rukopisa temeljena na njemačkoj sustavnosti šarmantna je i neodoljiva, što čelist i perspektivni dirigent Enrico Dindo zna prepoznati. Dvoje dobrih glazbenika u skladnoj je suradnji sa Simfonijskim orkestrom HRT-a predvodilo posljednji ovosezonski koncert Majstorskog ciklusa.