Ljubav prema Krleži prati me čitav život

Prema biografiji i prevoditeljskom opusu Dušana Karpatskog gotovo da bi se mogla ispisati novija povijest hrvatske kulture. Ne samo da više od pola stoljeća hrvatsku i druge južnoslavenske kulture intenzivno prati, prevodi i približava Česima nego ga uz nju vežu i mnoga prijateljstva s hrvatskim intelektualcima. Nedavno je u Zagrebu predstavio grafičko-pjesničku mapu Noć s Hamletom Vladimira Holana s linorezima Zdenke Pozaić te s hrvatskim prijateljima proslavio osamdeseti rođendan. Tom prigodom Hrvatsko-češko društvo uručilo je Dušanu Karpatskom priznanje Marija i Stjepan Radić. To je tek posljednja nagrada u dugom nizu, koji među ostalim čine nagrade Julije Benešić, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Inina nagrada za promicanje hrvatske kulture, češka Državna nagrada za prevoditeljstvo, nagrada Matice hrvatske Ljudevit Jonke... Od 1990. dopisni je član ­HAZU-a. Preveo je samostalno i s kolegama više od stotinu knjiga. Njegov posjet Zagrebu iskoristili smo za razgovor.

Snimio Tigran Ilić

Vaše veze s Hrvatskom započele su gotovo slučajnim odabirom studija tadašnjeg srpskohrvatskog jezika u Pragu, uz željeni češki. Kako su izgledali vaši prvi dodiri s južnoslavenskim kulturama, što vas je navelo da im posvetite karijeru?

Sve je išlo samo od sebe. Čim sam se pod B-studij odlučio za tadašnji srpskohrvatski jezik, počelo me privlačiti sve što je bilo vezano za Jugoslaviju. Budući da je tada još trajala antititovska kampanja, zanimalo me što radi ta Jugoslavija pod vodstvom Tita, koji se odupro i Hitleru i Staljinu. Osim toga, imali smo sjajnoga lektora koji je na naš fakultet došao s Trgovačke akademije i tjerao nas da učimo živi jezik, da pišemo, prevodimo, uspoređujemo prijevode. Zanemario je povijesnu gramatiku, što nama baš i nije smetalo. Sa svojim kolegom Jiřijem Fiedlerom, koji je prije godinu dana pronađen ubijen u stanu i kojeg ne mogu prežaliti, počeo sam prevoditi i već smo 1956. u jednom satiričnom časopisu objavili maleni prijevod Ćopića, a ja sam se već potkraj studija intenzivno počeo baviti djelom Miroslava Krleže. Slučajno sam, boraveći na razmjeni studenata u Hrvatskoj, na rasprodaji knjiga na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike naišao na knjigu Krležinih eseja. Pročitavši prvi esej zaljubio sam se u toga gospodina i ta me ljubav prati čitav život. U međuvremenu sam upoznavao mnoge zanimljive ljude koji su me uvodili u hrvatsku kulturu i književnost, od kojih na prvom mjestu moram spomenuti Marijana Matkovića, koji me prihvatio za prijatelja iako sam bio dvadeset godina mlađi.

Početkom šezdesetih bili ste urednik u književnim mjesečnicima. Danas je nezamisliv značaj kakav su književni časopisi imali u komunistička vremena. Cenzura i zabrane, naravno, nisu poželjne. No, budi li nostalgiju pomisao na to koliko je književna riječ bila važna?

Američki pisac Philip Roth svojedobno je lijepo rekao da se na Istoku ništa nije smjelo, a sve je bilo važno, a na Zapadu se smjelo sve, ali ništa od kulture nije bilo važno. Šezdesete u Češkoj s pravom zovemo zlatnima jer je režim tada malo olabavio i dopuštao da se književni obzor ipak malo proširi, da se prevodi i sa Zapada, a ne samo sovjetska i socijalistička literatura. Pod pritiskom kulturne fronte rukovodstvo Komunističke partije povelo je Praško proljeće. Najvažniji list u to vrijeme, s kojim sam ja tada samo surađivao, bile su Literarne novine. Kao kulturni tjednik imale su nakladu od tristo tisuća primjeraka, koji bi se redovito razgrabili. Danas je to nezamislivo. Uz to vrijeme vežem i jedan osobni doživljaj. Kad je došlo do promjena u Partiji i „normalizacije“, mladi urednik Literarnih novina rekao mi je: Čuj, mislim da je došlo vrijeme za Krležu. Napravili smo duplericu pod naslovom Miroslav Krleža – neprijatelj gluposti. Predstavili smo ga kao suborca. Tako smo ga mi od početka prihvaćali, iako smo mu se divili i kao stilistu.

U kojoj su mjeri ideologije i politike zadirale u područje južnoslavenskih jezika i književnosti? Koliko su ograničavale vaš rad? Vi ste jedno vrijeme imali čak i zabranu objavljivanja.

Zabranili su mi objavljivati jer sam aktivno sudjelovao u Praškom proljeću, bio sam član Partijskog komiteta Saveza književnika koji je partijskom vrhu zadao velike glavobolje. Poslije su nas rastjerali i sve nam zabranili. Objavljivali smo pod posuđenim imenima kolega i prijatelja. Na taj sam način objavio dvanaest knjiga. Snalazili smo se i mislim da smo unatoč svim preprekama uspjeli češkom čitatelju predstaviti najbolje iz južnoslavenskih književnosti. Morali smo pisati pogovore u kojima smo izražavali veliko oduševljenje socijalističkim pristupom nekoga pisca. Takvim bismo ga polulažima zaštitili kako bismo ga mogli objaviti.

Jeste li doživjeli Hrvatsko proljeće?

Radio sam u Zagrebu kao lektor u vrijeme kad se Hrvatsko proljeće zahuktavalo. Otišao sam potkraj rujna 1970. Dubravka Dorotić Sesar s pravom u predgovoru češkog izdanja mog Epistolara piše da je mene to mimoišlo. Iako sam bio u dobrim odnosima s Ljudevitom Jonkeom, nisam uočio da je bio progonjen kao predsjednik Matice hrvatske. Doznao sam to tek poslije. Jedino čega se sjećam iz tih vremena jest da se Krleži i meni prilikom jedne od uobičajenih šetnji po Cmroku pridružio nepoznati gospodin, a Krleža mi je rekao da je to general Franjo Tuđman. Drugi put sam ga vidio na otvaranju Zagrebačkog velesajma, već potkraj njegova života. Nikad s njim nisam razgovarao i nisam htio prevoditi njegova Bespuća, ali sam volio njegov tekst Velike ideje i mali narodi, koji sam čitao u Kritici i nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku meni je bio melem za dušu. U jednom mom intervjuu istaknuli su samo to da sam odbio prevoditi Bespuća, ali su to da sam volio Velike ideje i male narode prešutjeli jer koga zanimaju pozitivne stvari.

Jeste li još nešto odbili prevoditi?

Jesam. Antologiju U ovom strašnom času. Prepirao sam se s Antom Stamaćem i Ivom Sanaderom. Rekao sam im da ja radim svoje antologije. Njihova ima lijepih dijelova, za Korablju od koralja, primjerice, iz nje sam preuzeo neke Mrkonjićeve pjesme, ali kao cjelina mi se ne sviđa jer dobru polovicu čini patetika, a ne prava poezija. To bi u Češkoj bilo kontraproduktivno jer Česi ne vole patetiku. Ante mi je strašno zamjerio da mi Česi, Švejci, ismijavamo hrvatske nevolje, ali ja nisam htio da dođe do nesporazuma, a smetalo mi je i to što su je svagdje nametali za državne novce. Što se tiče Tuđmana, priznajem njegovu veliku ulogu za vrijeme raspada Jugoslavije u obrani Hrvatske. No nije mi se sviđao njegov odnos prema Bosni. Jedan sam od utemeljitelja Češkog društva prijatelja nedjeljive Bosne. Neki su mi prijatelji prigovarali da prevoditelj treba prevesti sve što se od njega traži. Ja mislim da ne mora. I prevoditelj ima nekakvu savjest i dignitet i ne treba se baš svemu prilagoditi.

Ideologije su obilježile i sudbinu vaših roditelja, a time i vaše djetinjstvo. Otac vam je nastradao zbog židovskog podrijetla. Nakon svega što ste prošli vi i vaša obitelj, kako mislite da bismo se trebali nositi s društvenim represijama?

Moj otac je uspio umrijeti prirodnom smrću na početku rata 1940, dok su njegovi rođaci mahom završili u Auschwitzu i drugim konclogorima. Majka je bila učiteljica koja je imala svojih problema s vlastima jer je bila Slovakinja. Oca su protjerali iz Slovačke gdje je radio kao bivši čehoslovački legionar, pomagao stvarati mrežu u pošti. Čim je stvorena slovačka država, u ožujku 1939, protjerali su ga jer je bio „gadni Čeh“ i „još gadniji Židov“. Mislim da je pad Masarykove tvorevine, koju je pomagao stvarati, bio najvažniji razlog njegove smrti, u to sam duboko uvjeren. Imao sam tada pet godina. Imali smo problema, no nekako smo ih preživjeli, hvala Bogu. S mladim ljudima danas nemam prisnijega dodira jer nemam djece, dakle ni unuka. Teško se mogu petljati u ono što se događa danas. Namjerno sam se isključio iz društvenih previranja jer sam sve više uvjeren da ja tu teško mogu bilo što promijeniti. Jedan moj omiljeni češki pjesnik svojedobno je napisao zbirku pjesama koja nosi naslov Pustio sam svijet da me mimoilazi i to sad ja činim. Možda je to loše i ne treba biti primjer drugima, ali mene spašava da se pod stare dane još mogu koncentrirati i nešto napraviti, a ne razglabati i razmišljati o skandalima u Hrvatskoj ili Češkoj, baš me briga!

Ideologija se prelomila i preko vašega bavljenja Krležom, odnosno njegove recepcije u Češkoj.

Nakon što sam još kao student preveo esej Književnost danas, koji je pobudio veliko zanimanje, izdavači su se utrkivali što bi još Krležino mogli objaviti. Povjerili su mi izradu nacrta izabranih djela, tako da sam još prije odlaska u vojsku 1958. predao nacrt Krležinih izabranih djela čijih bi se deset svezaka objavilo u kratkim razmacima. No nakon što su se pogoršali odnosi takozvanoga socijalističkog lagera i Jugoslavije zbog takozvanoga revizionističkog programa Saveza komunista Jugoslavije 1957, projekt je zapinjao. Na kraju smo objavili devet knjiga, prva je izašla 1965, a zadnja 2000. Trebale su 42 godine za ono što je planirano za 4–5 godina.

Prije dvije godine ponovno ste objavili Krležina izabrana djela.

Riječ je o izabranim djelima u sedam svezaka, koja su prerađena, dopunjena i revidirana s prevoditeljske strane jer, kao što je poznato, prijevodi zastarijevaju brže od izvornih djela. To je bio golem posao koji smo Irena Wenigova, s kojom već pedeset godina činim tandem u promicanju južnoslavenskih književnosti, i ja obavili za dvije godine. Mislim da smo time Krležu predstavili češkoj publici u definitivnom obliku. Naravno da mnogo toga nedostaje, ja više nisam u stanju prevesti Zastave, iako bih to volio. Osim toga, tko bi ih objavio, tko čitao? I to se treba pitati u današnje doba.

Kakva je Krležina recepcija u Češkoj? Je li bilo recenzija Izabranih djela?

Nije bilo nijedne recenzije. Recenzija je inače jako malo jer ih nitko ne želi pisati, niti plaćati. No kad su 1965. počela izlaziti Krležina Izabrana djela, a na kazališnim repertoarima su bili ne samo Gospoda Glembajevi nego i Aretej, onda je bilo itekako odjeka. U dramama su nastupali vrhunski glumci, predstave bile uspješne. Danas više nema mnogo zanimanja za književnost visokoga ranga. Od svoje književne i kazališne agencije koja se brine o takozvanim kolektivnim pravima, svake godine dobivam pregled koliko se moje knjige i prijevodi posuđuju u knjižnicama. Znate li tko bespogovorno vodi? Marija Jurić Zagorka. Samo na posudbama u knjižnicama ona mi godišnje zaradi lijepe novce i hvala joj na tome. Kad odem na Mirogoj, opet ću joj odnijeti ružu.

Kruna vašeg rada dvije su antologije: Zlatna knjiga češkoga pjesništva i antologija hrvatskoga pjesništva Korablja od koralja. Korablju od koralja profesorica i vaša bivša studentica Dubravka Sesar opisuje kao najveći spomenik hrvatskoj književnosti izvan Hrvatske. Kako i na kakvoj vodi plovi ta korablja, kakva je recepcija antologije?

Ne znam koliko se prodalo te knjige jer ionako nemam pravo ni na kakav postotak, ali sam dobio vrlo pohvalne ocjene nekih prijatelja koji su vrsni poznavatelji svjetske poezije. Pokojni Vladimír Justl napisao mi je pismo koje sam objavio u Epistolaru i u kojem piše: „Lijepo si me udesio! Dva se dana nisam mogao maknuti od knjige. Uvijek sam imao visoko mišljenje o hrvatskoj poeziji, a ova knjiga diže to mišljenje na pijedestal visokih vrijednosti.“ Romanist Jiří Pelán, koji je preveo niz talijanskih i francuskih klasika, rekao mi je: „Ja sam uvijek mislio da ovakve antologije nemaju smisla. Ti si me uvjerio da imaju. Ni na jednoj se stranici Korablje nisam dosađivao, sve mi je bilo novo, zanimljivo i lijepo.“ Napisao je i prikaz preko cijele stranice koji je preveden i na hrvatski i objavljen u časopisu Bosna franciskana.

I sada ste u Zagreb došli promovirati poeziju. Predstavili ste grafičko-pjesničku mapu jednog od najvažnijih čeških pjesnika 20. stoljeća Vladimíra Holana Noć s Hamletom, s linorezima Zdenke Pozaić.

Imam nekoliko omiljenih pjesnika, a Vladimír Holan svakako pripada među njih. On je tamni pjesnik, pun je dubine i teško ga je slijediti. Iako ne razumijete baš svaki stih, svaku sliku u njegovu tekstu, naslućujete da je u dodiru s nečim jako bitnim za ljudsko postojanje. Noć s Hamletom spasio je Vladimír Justl jer Holan, agorafobičan i zatvoren u svoja četiri zida, s cigaretom i crnim vinom, uopće nije mario za te svoje rukopise. Osobito od pedesetih godina, otkad je imao zabranu objavljivanja. Bacao je i palio rukopise, a Vladimír je redovito dolazio i skupljao te njegove papiriće, on je na koncu i Noć s Hamletom sastavio. Imao sam sreću kad sam bio urednik u Plamenu 1964. da mi ju je Vladimír Justl ponudio. Oduševio sam se, ali glavni se urednik usprotivio zbog dužine od oko 1100 stihova. No cijela je redakcija stala na moju stranu i ugurali smo je, a odmah je potom objavljena i u knjizi. Justl mi je poslije ispričao potresnu priču o povjesničarki umjetnosti koja je iz tko zna kojih razloga bila deset godina u komunističkom logoru. Noć s Hamletom bio joj je spas posljednje tri godine, čitala je tu poemu i ona ju je održala pri pameti. Bila je umrljana znojem jer ju je čuvala na golom tijelu u strahu da ju joj ne otmu. Moja osobna priča uz tu poemu sjeća me na tromjesečnu stipendiju za Beograd koju sam dobio nakon sovjetske invazije. Košava puše, a ja ne znam što bih od očaja. Stanje u Češkoj se pogoršava, moji kolege pobacani su kojekuda. Prihvatio sam se Noći s Hamletom i napravio filološki prijevod. Potom sam ga odnio u Zagreb Slavku Mihaliću da ga pretoči u prave stihove. Najprije je to objavio Igor Zidić u Kolu Matice hrvatske 1971, potom u Holanovoj zbirci poezije. Već više od deset godina na mnogim projektima surađujem s umjetnicom Zdenkom Pozaić. Holanovom poemom bila je zapanjena, bio je to izazov i napravila je prekrasne grafike. Uspjeli smo ih objaviti i to je jedan od najvažnijih pothvata u mom životu. Nadam se da će nakon ovog bibliofilskog izdanja izaći i obično s tiskanim ilustracijama kako bi došao u ruke studenata i vrhunskih hrvatskih intelektualaca koji će sigurno imati razumijevanja za tu vrstu poezije i viđenja svijeta.

Intenzivno ste istraživali hrvatsko-češke književne veze. Kada su one bile najintenzivnije, koliko su države, politike i politički okviri imali utjecaja na taj odnos?

Prva hrvatska uspješnica u Češkoj, doduše pisana na latinskom, stigla je 1560, kada je prevedeno komentirano djelo o Turcima Bartola Đurđevića. Nakon toga izašle su još dvije knjige o Turskoj istoga autora koji je bio u turskom zarobljeništvu i uspio pobjeći pa je cijelu Europu informirao o tome tko su zapravo Osmanlije koji ugrožavaju kontinent. Nešto kasnije, 1621, nakon nesretne bitke na Bijeloj gori kada su nas Habsburgovci dotukli, prevedeno je poglavlje iz vjerskog spisa Marka Marulića. Potom nastaje muk, iako živimo u zajedničkoj državi, do sredine 19. stoljeća, kada u Češkoj počinje intenzivno bavljenje hrvatskom književnošću. Od 1870. do raspada zajedničke države u Češkoj se redovito objavljuju sva važna djela hrvatskih pisaca. Primjerice, August Šenoa napiše roman i objavljuje ga u nastavcima u Viencu, i prije nego što ga stigne objaviti u knjizi već je objavljen u češkom prijevodu. Bilo je mnogo takvih slučajeva. Koliko je omiljen bio Ivo Vojnović, govori činjenica da su u Pragu izbile demonstracije kad su austrijske vlasti Vojnovića pritvorile. Dakle, zadnje stoljeće zajedničkog života u istoj državi bilo je vrlo plodonosno. To se dosta dobro nastavilo i za vrijeme Masarykove Čehoslovačke Republike. Povratak Filipa Latinovicza objavljen je već 1936, izašle su Andrićeve pripovijetke i niz drugih naslova. Nakon Drugoga svjetskog rata objavljuju se Titovi govori i partizanske uspomene. No nakon Rezolucije Informbiroa 1948. nastaje potpuni prekid veza s jugoslavenskim književnostima. Upravo dovršen izbor humoreski Slavka Kolara u prijevodu jednog od odličnih prevoditelja Otokara Kolmana, i uz predgovor Ljudevita Jonkea, nije ni dospio u knjižare. Tek poslije, u drugoj polovici pedesetih, knjigu sam masovno pronalazio po antikvarijatima. Barem su je tako pustili u optjecaj. Pričao sam Kolaru o tome. Poznavali smo se još od 1957, kada sam posjetio Zagreb, njegova novela Šljiva jedan je od mojih prvih ozbiljnijih prijevoda. Dopisivali smo se, što je objavljeno u mom Epistolaru, i bio sam s njim nekoliko mjeseci prije njegove smrti 1963.

Osim iz objavljenih pisama u knjizi Epistolar, o brojnim prijateljstvima moglo se osvjedočiti i na nedavnoj proslavi vašega rođendana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako uz agilni rad uspijevate održavati tolika prijateljstva?

Ne možete raditi ako nemate prave ljude oko sebe i na svojoj strani. Recimo, ja sam mnogo toga napravio pod pritiskom prijatelja i na tome sam im zahvalan. Enciklopediju češke i svjetske književnosti za omladinu, koja je imala već četiri izdanja, napravio sam pod pritiskom prijatelja Jiříja Fiedlera, koji je to od mene zatražio, a ja sam to shvatio kao veliki izazov. Kako sam tada bio zabranjen, objavio sam tu enciklopediju uz pomoć i pod imenom prijatelja Viktora Kudělke. Zlatko Šešelj, klasični filolog i moj dragi prijatelj u Hrvatskoj, natjerao me da izradim bibliografiju češke kroatike od pamtivijeka do danas. Provodio sam sate i sate u Nacionalnoj knjižnici, čitao, pregledavao, uspoređivao, zapisivao, a još nije bilo ni kompjutora tada pa je to bila muka Božja. Pokojni Saša Flaker natjerao me da napišem pregled povijesti češke i slovačke književnosti za Povijest svjetske književnosti u nakladi Libera i Mladosti. Ja se sam to nikad ne bih usudio. Ono što sam oduvijek htio napraviti jest Zlatna knjiga češkog pjesništva. Već sam se 1978. o tome dogovorio s Branimirom Donatom i Igorom Zidićem, ali nastao je tajac i ništa se nije dogodilo do Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu. U Ini su mi ponudili dalju suradnju i ostvarenje neostvarenog sna i tako smo objavili Zlatnu knjigu s 17.500 stihova. Tada me hrvatski veleposlanik u Pragu pitao bih li nešto slično mogao napraviti i za hrvatsku poeziju u Češkoj. Odgovorio sam da o tome razmišljam već desetljećima. Za razliku od Zlatne knjige koju je INA financirala, ovdje sam na jedvite jade skupljao novac i nikada ih nisam skupio. Isplatili smo prepjeve pjesama, ali moj rad nije nikad plaćen, ali nije me briga, meni je drago što je knjiga izašla.

Kako vi „izvana“ doživljavate odnos bliskih južnoslavenskih jezika i književnosti?

Znate što, ja se ne bih baš upuštao u nekakva razglabanja, pa nisam ja lingvist. Samo znam da je profesor Vladimir Brodnjak, kad je objavio Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, u predgovoru naveo da te razlike čine 11,8 posto. Ništa dalje neću komentirati. U Zagrebu je Slavko Goldstein objavio Lodereckerov Sedmojezični rječnik rađen na temelju Vrančićeva Petojezičnog rječnika iz 1595. Napravili smo reprint na kojem su surađivali Václav Havel, Ivo Sanader, akademik Radoslav Katičić, Marko Samardžija i moja malenkost. U tom rječniku na svih sedam jezika postoje predgovori koji su za šest jezika isti, a kod takozvanog dalmatinskog poseban je predgovor Fausta Vrančića, koji na kraju kaže: „To je jezik horvatski, dalmatinski, srpski, bosanski itd. jer sve to jedan jezik je.“ Eto, opet ne komentiram.

Pa komentirali ste, izdvojivši baš taj citat.

Mislim da se unatoč svim razlikama u leksiku i ne znam čemu jezično dobro razumijete. Hrvat može čitati srpsku ili bosansku knjigu, gdje će mu možda malo smetati turcizmi. Nacionalni književni jezici posebno se razvijaju, ali me nitko ne može uvjeriti da ne postoji zajednička osnova.

Kakav je status kroatistike u Pragu? Imate li, osim u Hrvatskoj, kolege s kojima možete podijeliti interes oko kroatističkih tema?

U Češkoj se kroatistika i srbistika zasebno studiraju. Ne znam mnogo o tome jer nakon što sam 1957. dobio diplomu nemam veze sa sveučilištem, osim što su me nekoliko puta pozvali da razgovaram sa studentima. Inače su me uvijek udaljavali od fakulteta, da ne budem konkurencija nekima koji su tamo već radili, a nisam bio ni „moralno-politički podoban“. Koliko je kroatistika zastupljena u svijetu, ne znam jer se ne bavim teorijama ni poviješću. Postao sam član redakcijskog odbora Kroatologije, ali mislim da sam tamo samo kao ukras jer nisam znanstvenik. Cijeloga života govorim da sam promicatelj hrvatske i drugih južnoslavenskih književnosti u Češkoj te češke i slovačke književnosti ovdje. Ja sam praktičar. Pišem samo kad moram, meni se ne piše, pisanje mi je muka. Bio sam sretan kad sam otkrio da je i Andriću pisanje bilo muka, iako je napisao više nego ja i važnija djela.

Vratimo se za kraj vašoj ljubavi prema književnosti i prevođenju. Je li vam uz Miroslava Krležu još neki pisac posebno prirastao srcu i na čiji ste prijevod posebno ponosni?

Derviš i smrt Meše Selimovića koji sam uspio nedavno opet objaviti. To je zbilja knjiga moga srca.

Ima li još neka anegdota o Krleži koju biste podijelili s čitateljima Vijenca?

Kad je Krleža slavio 84. rođendan, slučajno sam bio u Zagrebu i došao mu čestitati. Pitao me: A koliko ti imaš godina? U pismima me oslovljavao s Vi, ali uživo je često prelazio na ti, što mi je bilo drago. Odgovorio sam mu da imam 42 godine, točno pola njegovih 84. A kada ćeš ti imati 84, upitao me. Izračunali smo da će to biti, ako Bog da, 2019. Moraš me se tada sjetiti!, rekao mi je. Ostaju mi još samo četiri godine do toga datuma, ali ako iz viših razloga i ne uspijem održati riječ, vjerujem de će se moj dragi Krleža zadovoljiti time što ga se sjećam svaki dan.