Lakoća linije, napetost kadra

Otvaranje retrospektivne izložbe Žarka Bekera (1936–2012), hrvatskoga crtača i scenarista stripova, kao i animatora, dizajnera i ilustratora, povod je zasigurno tek kratku uvidu u stvaralaštvo znamenitoga autora koji je bio homo universalis suvremenih slikovnih medija. Udjel Žarka Bekera u domaćoj kulturi nepobitan je upravo zbog činjenice da je na svakom polju stvaralaštva ostavio znatan trag. Nakon retrospektiva Ivice Bednjanca, Andrije Maurovića i Waltera Neugebauera Klovićevi dvori nastavljaju revalorizaciju stripa i ilustracije kao relevantnih umjetničkih iskaza, a u oblikovanju postava retrospektive Žarka Bekera prijelomna je uloga njezinih autora Branke Hlevnjak, Koraljke Jurčec Kos i Veljka Krulčića.

Iz stripa Bint el Hadra, Plavi vjesnik, 1960.

Prvi javno dostupan Bekerov slikovni rad bio je upravo strip objavljen u časopisu Pionir 1952, a samosvijest o važnosti devete umjetnosti u popularnoj kulturi često su potvrđivale novinske reklame stvorene u obliku sekvencijalne prožetosti slike i riječi. Razdoblje stvaralaštva Žarka Bekera od 1957. do 1967. obiluje nizom izvanrednih stripova, uglavnom objavljivanih u glasovitome Plavom vjesniku od 1959. Ako ga je već strip Hrabri razred dostupan na stranicama netom pokrenutoga Večernjega vjesnika definirao kao modernoga strip autora, u scenariju sposobna vrsno adaptirati književni predložak Ericha Kästnera, a u crtežu pokazati svu razigranost poteza, stripovi iz Plavoga vjesnika počevši od znanstveno fantastičnoga Pavel Biri odražavali su neprestano istraživanje jezika stripa i samosvojnoga, uvijek prepoznatljiva, ali i nikada zalihosnoga stila.

Širenje granica devete umjetnosti

Besprijekorna crtačkoga iskaza, stripovi Žarka Bekera odlikuju se elegantnim, raskošnim i laganim potezom, istodobno dinamičnim i iskričavim. Inkorporirajući dosege domaćih ili stranih crtača s transponiranjem filmskoga jezika u strip, domaći je autor proširio granice devete umjetnosti. Podjednako uspješan u realističkom i karikaturalnom stilu, kao i u raznovrsnim tehnikama počevši od tuša do raznih kolorističkih varijanti, Beker se izvanredno snalazio u svakom žanru. Već površan pregled naslova odražava iznimne kvalitativne dosege u raznolikim žanrovskim modelima. Pustolovni se Bint el Hadra s prijelaza iz 1950-ih u 1960-e godine, smješten u afričko podneblje, razmatra kao spona ranijih afričkih pustolovnih stripova Borivoja Dovnikovića i kasnijih Julesa Radilovića, antifašistički Demonja s početka 1960-ih vrsnom razradom izmiče pukoj ideologizaciji, dok zamalo istodobni povijesni Zaviša predstavlja možda i najpoznatije Bekerovo ostvarenje. U četiri epizode toga stripa Beker je razvijao i propitivao i vlastiti stil i jezik medija kojim se koristi, a svaka epizoda i nakon vremenskoga odmaka ostaje podatnom za iščitavanja s raznih stanovišta.

U središnjici desetljeća čitatelje su nadahnjivali i Neven, Koraljka i Bobo, a znatan je utjecaj ostavio i znanstveno fantastični Magirus. Popis nije dovršen, a nastavljen je nakon dugogodišnje stanke i domišljatim karikaturalnim stripovima iz druge polovice 1990-ih i s početka 2000-ih koji usprkos kvaliteti nisu postali i trajnijim. Stripovi velikana hrvatskoga stripa potvrđuju temeljnu razliku između rutinera i umjetnika koja ne počiva tek na nadograđivanje temeljnih zanatskih postulata već i sposobnosti da se djelo čita, osjeća i misli, odnosno da se crtačkom teksturom postigne ugođaj, raspoloženje i evokativnost priče. Upravo zbog toga čitatelj se ni u jednome stripu Žarka Bekera ne nalazi pred preprekom dubljeg uranjanja u narativnu građu, nema poteškoća pri ulasku u nacrtani fikcijski svijet apstrahiran u vizuri devete umjetnosti.

Naslovnica kataloga

Kada je 1956. u okviru Zagreb filma osnovan Studio za crtani film, Žarko Beker je nakon prijave na natječaj postao njegovim zaposlenikom. Ubrzo je taj Studio iznjedrio prvi uradak, crtani film Nestašni robot čiju je režiju potpisao zasad jedini hrvatski oskarovac Dušan Vukotić. Beker je kao animator sudjelovao na tome prvijencu poslije glasovite škole zagrebačkoga crtanoga filma, a u kratkom je razdoblju u istoj funkciji nanizao devet crtanih ostvarenja, od kojih su Premijera i Na livadi Aleksandra Marksa i Vjekoslava Kostanjeka na Filmskom festivalu u Puli 1957. dobili javna priznanja, a već je iduće žiri jugoslavenske kritike dodijelio specijalno priznanje kolektivu Studija za crtani film Zagreb filma. No iz današnje se perspektive može učiniti da Žarku Bekeru nije odgovarao kolektivni rad, odnosno kao animator nije se uspio sasvim stilski definirati, a sjajan spoj crteža i pokretnih slika Bekeru zapravo nije u potpunosti odgovarao, usprkos domaćim nagradama i sve snažnijem inozemnom vrednovanju.

Filmski glamur

Žarko Beker najprepoznatljiviji je po iznimnim stripovima, ali najvredniji je njegov udio u hrvatskoj ilustraciji i dizajnu. Raspršenost njegovih ostvarenja u tim populističkim umjetničkim formama doista je velika. U rasponu od reklama do kazališnih, opernih ili filmskih plakata nalaze se i naslovne stranice tzv. rotoromana ili književnih edicija, ilustracije za periodiku, kalendari… čime se niz ne iscrpljuje. Istraživanje slikovnih formi i propitivanje jezika umjetničke vrste nije označnica Bekerova stila samo u stripu, već podjednako i u ilustraciji i dizajnu. Uporaba tuša i rastera u velikom je broju ostvarenja nadvladana dojmljivom primjenom tempere. Prepoznatljiva poteza tempere, Žarko Beker je bio podjednako uspješan i u tonskom kao i u kolorističkom variranju boja, a održavanjem populističkih smjernica u suvremenoj kulturi približio se i pop-artu.

Često je u kritičkom očitovanju stvaralaštva Žarka Bekera navođena njegova sklonost ljepoti, poglavito ženskoj. Takva je idealizacija crtačkoga predteksta prije svega utemeljena na autorovu pogledu na svijet, svjetonazoru kojem je izrazio odgovarao glamurozni filmski sustav ne samo američkoga nego i europskoga filma, pogotovu francuskoga i talijanskoga, a poglavito njegove dive poput Brigitte Bardot ili pak Sophije Loren. Takav je svojevrsni modernitet osvjetljavao i društvene promjene u socijalističkoj Jugoslaviji, ponajviše Hrvatskoj. Možemo dapače ustvrditi da je pri poticanju hrvatskoga kulturnoga identiteta više nalik svjetskim težnjama, a ne dotad poželjnim ideološkim modelima.

Tristotinjak na retrospektivi izloženih djela Žarka Bekera svjedoči o raskošnom stvaralaštvu u svim njegovim segmentima. Ako je strip već revaloriziran manjim nizom albumskih izdanja, dostupnost ilustracija iznova potvrđuje Bekera kao punopravna umjetnika ravna ponajboljim ilustratorskim radovima izvan domaćega podneblja. Stvaralaštvom inspirativan vršnjacima, koji se u sada već poodmakloj dobi mogu s nostalgijom prisjetiti mladosti, svakako je nadahnuće mlađim naraštajima u uspostavi kontinuiteta hrvatske povijesti umjetnosti čijim je neraskidivim djelom, baš kao što je i u samu vrhu domaćih dosega devete umjetnosti.