Kršćansko kazalište danas

Ima li, što je i kakvo je kršćansko kazalište? – ovakvom prafrazom Maka Dizdara i njegove pjesme Zapis o zemlji mogao bi započeti tekst o temi kršćanskog kazališta. Nekako je s njim kao i Bosnom, svi znamo da ga ima, ali u nekim vremenima ga volimo, a u nekima ne. Tada ga niječemo i dovodimo u pitanje njegovo postojanje ili izbjegavamo i sam naziv koji podvodimo pod neki drugi, bolji naziv.

Trpimir Jurkić u predstavi Zapisi iz nevremena

Povod je tekstu prvi Festival kršćanskog kazališta održan od 30. svibnja do 5. lipnja u organizaciji Hrvatske provincije franjevaca konventualaca u dvorani Veritas u zagrebačkoj župi Sv. Duh. U festival sam se uključila odmah nakon što je raspisan natječaj oduševljena idejom. Budući da je organizator, fra Josip Blažević, želio da to bude i kazališno relevantan festival, osnovano je povjerenstvo koje je biralo predstave i odabralo sedam doista dobrih kazališnih predstava.

Za festival su odabrane različite teme i priče iznesene na kreativne i raznolike načine. Monodrama Feniks Silvane Dragun splitskoga kazališta Ilirik govorila je o silovanoj Vukovarki i njezinoj dilemi kako se nositi s neželjenom trudnoćom. Krabulja crvene smrti Edgara Allana Poea u izvedbi mladih iz Bjelovara govorila je o nemogućnosti bijega od posljedice grijeha zatvaranjem u zlatni dvorac. O vrijednosti malih stvari u životu jer je život Božji dar čega često nismo svjesni dok to ne izgubimo govorila je predstava najizvođenijeg američkog autora Throntona Wildera Naš grad u izvedbi zagrebačkih bogoslova. Te priče nisu izravno spominjale Boga, ali su prikazivale svijet koji vodi Bog. Za festival su izabrane i priče o svećenicima ili svecima, ali izvedene na kazališno zanimljive načine. Sveti Maksimilijan Kolbe i njegova žrtva, odnosno darovanje vlastitoga života drugom u nacističkom logoru prikazana je kao mjuzikl (Daniele Ricci, Život za život). Pobjeda vjere u susretu župnika i nečastivog u šumi kao vrlo dinamična lutkarska predstava (Denis Peričić, Pekel na zemli). Čuda Majke Božje Bistričke, koja je zapisao jedan župnik u 18. stoljeću i objavio u hit-knjizi Kinč osebujni, prikazali su mladi iz Marije Bistrice kazalištem sjena. Trpimir Jurkić, splitski glumački prvak, izveo je potresnu monodramu Zapisi iz nevremena na tekstove Branka Sbutege s glumačkom snagom proživljavanja i misli i vremena.

Festival je pokazao nekoliko zanimljivih činjenica: na primjer, da takva kazališta u nas ima i da ima kvalitetnoga kazališta te tematike, kako u amatera tako i u profesionalaca. Festival ima nekoliko dobrih posljedica: ohrabrio je ljude na bavljenje tim temama (jer kazalište se ne stvara u praznom prostoru), umrežio je umjetnike koji imaju slična nagnuća i obradovao publiku koja je mogla odabrati i nešto drukčije od glavne struje koja nameće drugi svjetonazor i drukčije teme. Ali je i potaknuo raspravu oko sadržaja, potrebe i smisla kršćanskoga kazališta kao takva te njegova imenovanja.

Čovjek u svijetu
koji ima smisla

Kada kažemo kršćansko kazalište, to ne podrazumijeva samo priče o svecima, svećenicima ili Kristu. Kršćansko kazalište znači kazalište kršćanskoga svjetonazora, a on pokazuje mjesto čovjeka unutar jedne šire priče, u svijetu koji je dio Božjega plana. Bez obzira je li priča tragična ili komična, čovjekov život ima smisao zato što ima vjeru da svijetom upravlja Bog. U kazalište kršćanskog svjetonazora ne bi pripadao, primjerice, teatar apsurda, koji govori o čovjeku u praznom i gluhom svijetu bez Boga i bez smisla. Ne pripadaju ni ekspresionistička razaranja biblijskih motiva ili likova... Jer kršćanski u ovom svjetonazorskom smislu znači afirmativno kazalište i prema biblijskim temama (motivima, likovima) i prema svijetu kao dijelu Božjega plana i prema čovjekovu mjestu u njemu. Riječ je o predstavama koje publici pokazuju kako se nositi s problemima, kako s iskušenjima, one joj pomažu da život prihvati i shvati, da život živi. Nakon njih osjeća se uzvišeno, ojačano, bez obzira je li sadržaj bio komičan ili tragičan. 

To je ujedno definicija ritualnog teatra, a, ne zaboravimo, ritualni teatar početak je europskoga kazališta u davnom 5. stoljeću prije nove ere. Tada je u Grčkoj kazalište nastalo iz Dionizijeva rituala, a govorilo je o mjestu pojedinca u svijetu koji određuju antički bogovi i time poučavalo i osnaživalo publiku. Od Grka do danas kazalište glavne struje odražava vladajući svjetonazor u društvu, a on je s početkom nove ere postao kršćanski.

Kršćanski svjetonazor vladao je u europskom društvu do 19. stoljeća. Riječ je o sustavu u kojem je na vrhu bio Bog i vjera koji su tumačili svijet, ispod njega bio je kralj koji je bio predstavnik države/društva, a na trećem mjestu bio je otac, glava obitelji koji se definirao iz časti. Pojedinac je uvijek bio podređen nekom višem cilju. Umjetnost je takvo shvaćanje odražavala pa je u pojedinoj epohi dominirala određena tema te se srednji vijek bavio Bogom (prikazanja), barok kraljem i državnom vlašću (Calderon, Život je san), a 18. i 19. stoljeće ocem i obiteljskom zajednicom (melodrame, pučke igre, dobro skrojeni komadi). 

Kad god je kazalište bilo u suglasju sa svojim vremenom, svjetonazor se nije morao isticati u nazivu jer je vladao. Naglašavalo se kad je kazalište bilo nadahnuto drugim vremenom ili vrijednosnim sustavom, kao u renesansi i klasicizmu, nadahnutima antikom, i to ne samo njezinom umjetnošću nego i svjetonazorom.

Teatar kao
zrcalo društva

Devetnaesto je stoljeće započelo, a dvadeseto potpuno promijenilo europski svjetonazor. Umjesto oslona na vjeru i Boga, svijet se počinje tumačiti prema načelima znanosti i razuma, dominantan odnos prema društvu je kritika koja će ga promijeniti, a sloboda pojedinca postala je dominantna vrijednost. Bog i vjera prognani su u privatno. Novi svjetonazor, koji je zapravo ateistički, silno se trudio negirati i poništiti stari kršćanski pa ne čudi da je stara umjetnost prognana na rubove. I to ne samo kod nas, gdje je tijekom komunizma ateizam bio službena religija, nego i u cijeloj Europi.

S realizmom umjetnost je krenula iz kritike društva u želji da ga poboljša, ali je danas završila u nečem što se može opisati kao nametanje crne, ružne slike svijeta koja one u publici čini slabima, žalosnima, izgubljenima. Umjetnost danas ne pomaže publici da se osvijeste i riješi probleme, nego je zapravo čini slabima na probleme, podiže toleranciju na zlo jer pokazuje svijet u kojem nema svjetla, nema nade, nema mogućnosti rješavanja problema...

Zbog toga publika iz takva kazališta bježi, vjerojatno jer smatra da kazalište može i treba davati i neku drukčiju sliku svijeta. U svima nama postoji potreba da u kazalištu doživimo nešto što će nas učiniti boljima, plemenitijima, pametnijima, drukčijima. A i u većini ljudi i dalje, u nekom obliku, živi kršćanski svjetonazor, odnosno potreba za svijetom koji ima smisla.

Zato se povremeno u 20. stoljeću javljaju pravci koji žele ukazati na taj svjetonazor u umjetnosti (katolički pokret u Hrvatskoj tridesetih s Deželićem i Rabadanom, francuski pokret pedesetih s Paulom Claudelom i Henrijem Gheonom...). Najbolji je primjer kazalište i drama u Domovinskom ratu. Zanimljivo je da je u vrijeme rata, koji je dokinuo sve mode i vratio život na temeljnu osnovu, kazalište ponovno preuzelo ritualnu funkciju – ne samo da su se pisale brojne afirmativne drame nego su i religiozne teme ponovno došle na scenu u velikim kazalištima. I zato je bilo važno staviti svjetonazor u naslov festivala. Iako je Hrvatska zemlja u kojoj se devedeset posto građana izjasnilo kao kršćani, svjetonazor koji vlada i dalje je ateistički. I umjetnost glavne struje odražava ga. Zato je danas važno istaknuti da se ovaj festival ne radi iz uobičajenoga svjetonazora koji vlada u umjetnosti nego iz drugog, kršćanskog.  

Ima li kršćanskoga kazališta?

Unatoč tome što su religiozni žanrovi poput prikazanja izašli iz mode nakon srednjeg vijeka, kazalište afirmativne religiozne tematike stalno živi – i u profesionalnom i u amaterskom kazalištu. Često se zaboravlja da su u renesansi itekako igrali prikazanja, i to kako u Italiji tako u i Engleskoj, koja se danas uglavnom proučava na osnovi elizabetanske tragedije.

Iako danas prevladava profesionalna struja ne samo drugog svjetonazora nego izrazito protivna kršćanskom svjetonazoru, koji smatra natražnjačkim, nepotrebnim i najnižim podilaženjem publici, postoje hrabri pojedinci koji se usude plivati protiv struje. Pozitivni su primjeri Medvešekova antologijska predstava Brat magarac o svetom Franji u Zagrebačkom kazalištu mladih ili izvrsna božićna predstava Kazališta Komedija Narodil se mladi kral Vida Baloga. A neke su još na repertoaru hrvatskih kazališta, kao Navještenje Paula Claudela u izvedbi HNK-a Osijek, Nenadićevo Prikazanje muke Isusove u Dubrovačkom kazalištu ili Slike Marijine Lydije Scheurmann Hodak u izvedbi Ivane Krek i kazališta Točka na i. 

Da ne govorim o amaterskoj sceni na kojoj je izniknula jedna od najdugovječnijih i najboljih predstava tog tipa: Prikazanje života sv. Lovrinca Mučenika koju izvode hvarski amateri. Cijela amaterska scena inače je vrlo bogata (180 novih predstava godišnje postavi se u Hrvatskoj) i na njoj ljudi stvaraju izvan glavnih tokova i trendova pa se usude postaviti ono što vole.

Zašto je važno
imati festival

Kazalište je društveno važno pa je zato i društveno financirano (kazalište je skupo od samih početaka!) i često se njime provode određene ideje. Potiče se suvremena drama, neki žanr ili tematika. To se radi natječajima i festivalima jer festivali otvaraju prostor i potiču kazališne ljude – koji ne mogu stvarati za ladice, nego imaju potrebu za javnim prostorom – na bavljenje tom temom. Tako je devedesetih pokrenut festival Marulićevi dani s namjerom poticanja stvaranja suvremenih hrvatskih tekstova.

Zato je bilo važno pokrenuti festival upravo s jasno istaknutim svjetonazorom u naslovu jer zbog prevladavanja drugog svjetonazora upravo to dijelu publike nedostaje u životu. To dokazuju brojne amaterske predstave (i to mladih ljudi) o kršćanskim temama, ali i profesionalci koji su radili takve predstave usprkos današnjim trendovima u kazalištu koji bilo kakvu afirmaciju kršćanstva ili temeljnih vrijednosti smatraju nazadnim. Festival stvara poticajno okruženje za amatere u kazališnom smislu jer, znajući da postoji stručna selekcija, više se trude napraviti dobre predstave. Profesionalcima takav festival može biti „izgovor“ za postavljanje onoga što vole, a dosad za to nisu imali prilike. Publici koja je izgubila volju za odlaskom u kazalište vraća vjeru da postoje predstave na koje možete odvesti supružnika, prijatelja ili djecu i svi skupa izaći uzdignute glave. Bez obzira – smijući se ili sa suzama u očima...