Kokoschka Česima

Praška Narodna galerija upravo ugošćuje opsežnu i kompleksnu izložbu koja tematizira ulogu Praga u umjetničkoj, ali i u osobnoj, biografiji svestranog autora, Oskara Kokoschke, poznatoga uglavnom kao jednoga od predvodnika ekspresionizma. Riječ je o dinamičnom odnosu umjetnika i grada, obilježenu burnim i tragičnim vremenima, ali i zanimljivim prijateljskim, ljubavnim, političkim kontaktima s brojnim pojedincima. Riječ je o projektu koji su iznijele institucije Kunstforum Ostdeutsche Galerie Regensburg te Narodna galerija. Nositeljice su projekta Agnes Tieze, u ime prve, i Bronislava Rokytová, u ime druge institucije. Prije Praga izložba je bila postavljena u Regensburgu.

Panorama Praga, 1934.

Izložba predstavlja izbor djela Oskara Kokoschke, koja su nastala većim djelom u razdoblju od 1934. do 1938, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, ali i iz kasnijih godina. Tim su djelima, sabranima iz čeških i stranih institucija i privatnih kolekcija, pridruženi radovi čeških umjetnika, koja svjedoče o njegovoj suradnji s galerijom dr. Huga Feigla i Društvom umjetnika Mánes. Na izložbi su zastupljeni umjetnici poput Friedricha Feigla, Bohdana Heřmanskog, Willyja Nowaka, Karela Vogela, Vincenca Makovskog, Emila Fille, Františeka Janoušeka i Josefa Čapeka, kao umjetnici koji su se našli u egzilu u Čehoslovačkoj: John Heartfield, Theo Balden, Kurt Lade i Johannes Wüsten.

Tomáš Garrigue Masaryk, 1935–1936.

Pregledni i ujedno dinamični izložbeni narativ koji uključuje dokumentarne i umjetničke filmove, različite dokumente i iscrpna objašnjenja, kao i popratni bogati katalog, kritički se i pronicavo odnose prema razdoblju češke, odnosno čehoslovačke povijesti, kada je Prag magnetski privlačio istaknute ličnosti, koji su u njemu našli poticaj i nadahnuće, utočište od nadirućega nacizma, ali i nerazumijevanje i uskraćivanje pomoći. Autori izložbe spremno napominju da je poznavanje tih događaja dragocjeno i u svladavanju aktualnih izazova društva, koje se nalazi na prekretnici globalnih previranja. Izložba bilježi urušavanje češko-židovsko-njemačkog suživota koji je perzistirao do prodora nacizma, a nakon pobjede nad njime nikada nije zaživio prijašnjim intenzitetom.

Godine praškog egzila

Bilo kako bilo, projekt na novi način promatra razdoblje Kokoschkina stvaranja koje je napose bilo obilježeno njemačkom kampanjom usmjerenom protiv degenerativne umjetnosti, čiji je on bio predvodnik (aklamacijska reakcija bio je njegov Autoportret kao degenerativni umjetnik iz 1937). Kako u tekstu u katalogu ističe Keith Holz, njegove praške godine, tijekom kojih je održavao odnose s umjetnicima u Čehoslovačkoj, ali i granao razmjenu s umjetnicima u drugim zemljama, pokazuju određene promjene na više razina – u odnosu na principe umrežavanja, potom djelovanja na umjetničkom tržištu te odnosa prema ženama. Taj je segment umjetnikova života tijekom praškoga razdoblja, a i poslije, markirala mnogo mlađa Olda Palkovská, buduća supruga, koju je upoznao 1934, portretirajući njezina oca, odvjetnika Břetislava Palakovskoga. Izložba je uz ekspresivni portret odvjetnika kojega je slikar uhvatio u trenutku držanja govora prikazala mnoštvo portreta Olde, kojoj je posvetio seriju crteža i slika, poput slike Oldin portret (1935–1937), u kojem se referirao na tradiciju prikaza Navještenja.

U likovnom smislu, osim portreta, valja izdvojiti njegove praške krajolike, u kojima su ispod mitoloških, idiličnih i utopijskih slojeva utkane rezonance nadiruće prijetnje Čehoslovačkoj, ali i ostatku europskoga kontinenta. Tih je šesnaest pejzaža, prema Holzu, najperzistentnije razvijanje toga žanra u njegovu opusu. Slikar odustaje od popularnih markacija i zauzvrat bira vizure kojima postiže specifičnu i osobnu vizuru vizualno atraktivnog i primamljivoga grada Praga. Na početku radi pripremne crteže, da bi postupno radio izravno na platnu. Posebno je bio fasciniran Vltavom, koja ga privlači kao što ga je primjerice privlačila Temza.

Naposljetku, konačni oproštaj s Pragom, bila je slika naslikana prema sjećanju, u egzilu u Londonu, 1938, znakovito naslovljena Prag – nostalgija. Pogledom usmjerenim s prozora svoga atelijera obuhvatio je Vltavu i dio grada prema Karlovu mostu. Atipično za praške urbane pejzaže odnosno vedute uklopio je u kompoziciju više likova u prvome planu. Sumornu atmosferu nacističke opasnosti nagovještava sumarni prikaz rezignirana lica na desnom rubu slike.

Sam je umjetnik pojasnio da je uživao slikajući Prag „ne zato da bi prikazao njegovu topografiju, niti da bi uhvatio trenutne dojmove kao što su to činili impresionisti, nego zato jer su gradovi sagrađeni na pijesku, i njihovi stanovnici niti čuvaju prošlost, niti računaju na budućnost“. Kokoschkinim krajolicima na izložbi pridruženi su krajolici drugih čeških umjetnika, čime se pregledno ukazuje na domete njegova utjecaja na sredinu, ali i na razlike koje su proizlazile iz osobnih uporišta likovnih stilova.

Kokoschkina povezanost sa Češkom ima dublje korijene, i to obiteljske. Umjetnik je s očeve strane vukao češko podrijetlo, u Češkoj su mu živjeli brat i sestra, a razlog dolaska u glavni grad koincidirao je s pozivom da portretira čehoslovačkoga predsjednika Tomáša Garriguea Masaryka. Kao malu digresiju valja navesti podatak da među strane umjetnike koji su ovjekovječili tu važnu ličnost pripada i Ivan Meštrović, koji je 1923. boraveći u rezidenciji, dvorcu Lany, portretirao političara i njegovu kćer Alice Masaryk. Hrvatski je kipar njegovao odnos s Masarykom, njegovom djecom Alice i Janom, te se u susretima s njima, uz razgovore o umjetnosti, često referirao na ondašnja politička događanja u vlastitoj zemlji i Čehoslovačkoj, vodeći na taj način svojevrsnu diplomaciju iz sjene. Na različit je način to činio i Kokoschka.

Kokoschkin portret predsjednika (1935–1936) amalgam je njegova razumijevanja portretnoga i pejzažnoga žanra. Mijenjajući paradigmu reprezentativnoga portreta, Kokoschka Masaryka smješta u alegorijski krajolik. Više od portretne dosljednosti bilježenja fizičkih osobina zanima ga političarevo mjesto u povijesti, njegovo naslanjanje na tradiciju Comeniusa (Jan Amon Komenski) i Jana Husa. Iako takav pristup nije naišao na posve pozitivne reakcije sredine, koja je očekivala dopadljiviji prikaz, iskustvo rada na portretu poslije je sam umjetnik isticao kao veoma važno. Fascinaciju filozofskim i pedagoškim nasljeđem moravskoga protestantskog biskupa Comeniusa iz 17. stoljeća, koji je poput njega doživio sudbinu izbjeglice, njegovao je i poslije te mu je posvetio likovna, ali i jedno dramsko djelo.

Kokoschka je sukladno interesu za biskupa i njegovo razdoblje iznimno cijenio barok u Češkoj te mu je čak posvetio esej objavljen 1942. u časopisu Burlington Magazine. Što se tiče recentne umjetničke scene, slikar je imao visoko mišljenje o Hašekovu Švejku, koji ga je inspirirao i pri pisanju drame o Comeniusu, dok je slikara Václava Špálu smatrao jedinim zaista dobrim češkim umjetnikom.

U sjeni nacističke opasnosti

Kontakte s bogatim kupcima koje je uspostavio u Pragu umjetnik je nastavio njegovati i kada ga je napustio. Za praškoga boravka ovisio je i o češko-austrijskom industrijalcu Ferdinandu Bloch-Baueru, udovcu Adele Bloch-Bauer. Bloch-Bauer pomogao mu je realizirati retrospektivu 1937. u bečkom Museum für Kunst und Industrie, koja je imala za cilj njegovu rehabilitaciju u austrijskoj kulturnoj (i političkoj) sredini. Njegov portret iz 1936. kompozicijom i atmosferom uvelike nagovještava paradigmatski autoportret s kojim se razračunao s nacističkim optužbama na račun degenerativne umjetnosti.

Gubitkom njemačkoga tržišta Kokoschka se orijentirao na sve intenzivniju prodaju crteža i akvarela, a novcem je pripomagao obitelj i prijatelje. Važna je bila njegova veza s praškim trgovcem umjetnina Hugom Feiglom, koji mu je, među ostalim, dogovorio i narudžbu Masarykova portreta. Iako su razlozi bile poslovne naravi, a ostanak se produljio zbog sestrine bolesti, ubrzo se on prometnuo u egzil. Prag je prepoznao kao kozmopolitski grad. Divio se njegovoj dugoj povijesti suživota Čeha s ostalim narodima koji su se naseljavali tijekom stoljeća te je isticao ljepotu prijestolnice koja je izniknula iz vitalnoga miješanja češke tradicije sa stranim utjecajima.

Kokoschkin egzil kao i egzil drugih umjetnika i anonimnih građana sugerirao je Česima opasnost koja će se uskoro nadviti nad njihovu zemlju. Iako su dosadašnja istraživanja bila usmjerena na Kokoschkinu vezu sa češkom inteligencijom, tekst Bronislave Rokytove upućuje da je bio mnogo više angažiran u društvima umjetnika emigranata, a napose u Oskar-Kokoschka-Bundu, nego što se dosad smatralo. Tijekom boravka u Londonu nastavio je održavati kontakte sa članovima udruženja. Držalo se da se on distancirao od udruženja koje je prisvojilo njegove ime, no on je doista sudjelovao u nekim njihovim istupima, poput sakupljanja kolekcije umjetnina kojima su umjetnici komemorirali rođendan predsjednika Edvarda Beneša 1938, nastojeći mu zahvaliti za potporu emigrantima u Čehoslovačkoj. Ipak, Kokoschka nikada nije vjerovao tom političaru, kojega će poslije osuđivati i zbog njegova odnosa prema sudetskim Nijemcima. Smatrao je da je s njime „češki novi Jeruzalem pretvoren u parodiju“. Ništa pozitivnije nije mislio ni o komunističkoj politici Čehoslovačke, koja je primjerice njegovoj sestri oduzela imovinu „u ime naroda“.

Ambiciozni izložbeni projekt vrlo je dobro ocrtao dinamiku jednog osobnog i povijesnog perioda. Njime je (još jednom) valorizirana sama kolekcija Narodne galerije, koja je glavna okosnica izložbe. Pridodavanjem djela iz drugih zbirki postiglo se novo čitanje i opusa Oskara Kokoschke i uloge Praga u predratnom razdoblju.