Karamarkov antitotalitariza

Svjetonazorski sukobi i duboke podjele u hrvatskom narodu u odnosu na temeljne vrednote na kojima treba, odnosno na kojim je jedino moguće, izgrađivati modernu Hrvatsku – najdublje su i najopasnije podjele i za njihovo prevladavanje treba dosta vremena.

Sve te podjele imaju izvor u prošlosti i ne mogu se prevladati bez utvrđivanja istine o prošlosti.

Predsjednik HDZ-a Tomislav Ka­ra­marko povjesničar je, kao i prvi hrvatski predsjednik ­Franjo Tuđman. Zato i Karamarko ne samo više od drugih političara razu­mije povijesne procese nego i shvaća da prošlost bitno određuje budućnost, odnosno da je borba za prošlost uvijek i borba za budućnost. Tuđman je bio svjestan da neće moći izgraditi demokratsku Hrvatsku ako se prethodno ne suprotstavi lažnim mitovima iz prošlosti i nevjerojatnim krivotvorinama i lažnim optužbama protiv hrvatskog naroda koje su trajale desetljećima, a kojima se Hrvatima nametala povijesna krivnja kao navodno genocidnom narodu koji je navodno tijekom povijesti činio genocidna djela nad srpskim narodom. Zato je borba za istinu koju je vodio Franjo Tuđman bila jako važna i nužan preduvjet da bi uspio u svojoj povijesnoj misiji stvaranja i obrane samostalne i suverene hrvatske države.

U Karamarkovu programu nema radikalizma

Tomislav Karamarko svojim posljednjim intervjuima i pismom Zoranu Milanoviću najavio je da će u potpunosti ići Tuđmanovim putem.

Franjo Tuđman u sebi je objedinjavao sve proturječnosti hrvatskoga naroda, on je u svom životu živio te proturječnosti i zato ih je mogao ne samo istinski spoznati nego i naći povijesni ključ za njihovo razrješavanje. Taj povijesni ključ bila je pomirba hrvatskoga naroda, završetak ideoloških ratova, suočavanje s istinom, kako god ona gorka bila, i stvaranje programa demokratske višestranačke Hrvatske. Tuđman je na povijesnim raskrižjima pronalazio uvijek ispravna rješenja. Suprotstavio se NDH i ustašama, nije nasjeo na Pavelićevu prevaru da se mogu ostvariti hrvatski nacionalni interesi i hrvatska država u suradnji s fašizmom i nacizmom.

Zato je otišao u partizane kao mnogi HSS-ovci i domoljubi, iako su Tito i komunisti digli ustanak kao dio Kominterne tek nakon što je Njemačka napala SSSR. Premda se ponajprije borio za obranu Jugoslavije, Tuđman je ipak, kao i mnogi drugi Hrvati, povjerovao da se i pod Titovim vodstvom može ostvariti demokratska Hrvatska. Čak je postao i Titov general, a poslije rata istaknuti komunistički dužnosnik u Titovoj vladajućoj strukturi u Beogradu. Zatim je proživio novo veliko razočaranje, nakon što je uspostavljen staljinistički model komunističke diktature, nakon što je spoznao da ni nakon razlaza sa Staljinom nema ništa od demokratske Hrvatske koja osigurava nacionalnu ravnopravnost Hrvata. Tada se Tuđman odlučuje suprotstaviti Titu i boriti se za nacionalnu ravnopravnost hrvatskog naroda i za demokraciju. Već u to vrijeme, kada zbog takva političkog djelovanja završava na robiji, Franjo Tuđman, iako je to izgledalo kao nemoguća misija, vjeruje da se može izboriti za samostalnu Hrvatsku. I većina hrvatskoga naroda, ali i znatan broj članova Saveza komunista, kreće u borbu za nacionalnu ravnopravnost, dolazi do Hrvatskog proljeća, ali i do gušenja tih zahtjeva tvrdom represijom. To je definitivni razlaz Tuđmana i Tita, i od tada oni postaju najljući politički neprijatelji. Međutim, Tuđman kao mudar političar i strateg, vodeći računa o odnosu snaga, dugo vremena taktizira prema Titu kako bi dobio na svoju stranu komuniste i titoiste jer je bio svjestan da nema šanse ako na svoju stranu ne pridobije veliki broj bivših komunista. Dakle, Tuđmanova je politika bila i vrlo praktična, on je u slomu komunističkog sustava u svijetu vidio priliku za stvaranje samostalne Hrvatske, ali je znao da tu mogućnost može ostvariti samo ako prvi put u povijesti uspije dobiti većinu hrvatskoga naroda, od ustaša do udbaša, koji su spremni uključiti se u obranu i stvaranje samostalne i suverene Hrvatske kao demokratske države.

Tuđmanu su svi bili dobrodošli i dao je šansu svima onima koji su bili spremni prihvatiti njegovu strategiju. I tu je došlo do krupnih problema s kojima se hrvatsko društvo i danas susreće jer mnogi bivši komunisti i titoisti, mnogi udbaši i kosovci, prešli su na Tuđmanovu stranu, ali ne iskreno, mnogi iz nužde, mnogi da se spase, mnogi da uhvate nove pozicije u novoj vlasti, mnogi samo privremeno jer su vjerovali da će doći trenutak kada će se moći vratiti na svoju staru politiku. I to se nakon smrti Franje Tuđmana i dogodilo. Na vlast se vratio SDP, bivši komunisti odnosno reformirani komunisti, koji su hrvatsku socijaldemokraciju prihvatili iz nužde. Mnogi dužnosnici SDP-a tad su čak javno govorili: „Sada više ne moramo govoriti da smo hrvatski socijaldemokrati, sada možemo reći da smo titoisti i komunisti, dakle možemo opet biti ono što zapravo nikada nismo prestali biti.“ I nakon Tuđmanove smrti i dolaska na vlast Stipe Mesića i SDP-ove koalicije počeo je proces sotonizacije Franje Tuđmana, takozvana detuđmanizacija. Istodobno je išao i proces kriminalizacije Domovinskoga rata. Nažalost, ti procesi nisu zaustavljeni ni nakon što je na izborima pobijedio Ivo Sanader i HDZ jer je Ivo Sanader nastavio detuđmanizaciju tako da je čak Vesna Pusić više puta javno rekla da Sanader provodi njezinu politiku, a perjanica sotonizacije Franje Tuđmana novinarka Jelena Lovrić javno je pozivala da se glasa za Sanadera, odnosno javno je tvrdila da će ona glasati za Ivu Sanadera.

Kad je Zoran Milanović osvojio vlast, krenuo je u detuđmanizaciju i sotonizaciju Tuđmana i HDZ-a mnogo oštrije i bahatije, s mnogo većim krivotvorinama od Ivice Račana. Zoran Milanović kao predsjednik Vlade i njegova Vlada nametnuli su strategiju obnavljanja svih ideoloških sukoba s obzirom da nemaju nikakvih rezultata kao vlada, kako bi polarizirali hrvatsko društvo i upravo na oživljavanju mita o Titu i izmišljanjem navodne opasne fašizacije hrvatskog društva uplašili hrvatski narod tvrdnjom da će se HDZ, ako pobijedi na izborima, vratiti ustaškoj politici i represiji, čak da će promijeniti Ustav i Hrvatsku utemeljiti na NDH. Strategija je jasna: svako hrvatsko domoljublje, svaki zahtjev za istinom o komunističkim zločinima proglašavaju fašizacijom Hrvatske.

U takvoj situaciji Karamarko je zadnjim intervjuima i pismom Zoranu Milanoviću vrlo precizno i jasno izložio bitne elemente ne samo svoje strategije nego i strategije HDZ-a i domoljubne koalicije za  buduće parlamentarne izbore.

Karamarko je sljedećim rečenicama precizno definirao političko stanje: „U našoj današnjoj Hrvatskoj postoji strahovito mentalno opterećenje komunističkom prošlošću, i to je jedan od najvećih i najsloženijih problema s kojima se mi danas suočavamo. Toj komunističkoj indoktrinaciji, tom pogrešnom i nakaradnom tumačenju novije povijesti i općih društvenih vrijednosti morat ćemo se suprotstaviti kudikamo osmišljenije, na više razina ili ‘fronti’. Lustracija nije suđenje nekome ili zatvaranje, nego temeljita promjena opće društvene klime, cjelokupnoga vrijednosnog sustava, a naposljetku i provođenje rezolucije Europske komisije koja osuđuje sve totalitarizme.“

U Karamarkovoj dijagnozi, ali i na­javi političke strategije nakon što po­bijedi na izborima nema ništa netočno, nema nikakva radikalizma, a još manje vrijeđanja bilo koga. Vladi­ni novinari, a osobito kukurikavci samo kukuriječu protiv Karamarka, ali ne govore o njegovim stavovima, o onome što je stvarno rekao, nego ga paušalno napadaju i bez argumenata njegove stavove pro­glašavaju uvredom i radikalizmom. Ali ne može se naći ništa ni u njegovu pismu ni u njegovim zadnjim intervjuima što bi potvrdilo njihove optužbe. No kritičare Karamarka i HDZ-a jako zabrinjava po­isto­vjećivanje Tomislava Karamarka s Franjom Tuđmanom, koje je Karamarko izrazio: „Da sam ja bio na Tuđmanovom mjestu 1990. i u godinama neposredno poslije, i ja bih vjerojatno postupio kao i on. Ali da je danas Franjo Tuđman na mojem mjestu, on bi vjerojatno postupio – ili postupao – jednako kao i ja.“

Najviše se boje povratka HDZ-a Tuđmanovoj strategiji i programa duhovne obnove kao cjelovite društvene reforme temeljnih vrednota hrvatskoga društva, te nastoje krivotvorinama dokazati da Karamarko nije sljedbenik Tuđmanove strategije te lažno optužuju HDZ da je ustaška stranka.

Vrijeme sve stavlja na svoje mjesto. Danas je 2015, prošlo je gotovo 25 godina od stvaranja samostalne i suverene Hrvatske. Pobjedom na predsjedničkim izborima Kolinde Grabar-Kitarović, kandidatkinje HDZ-a, stvoreni su politički preduvjeti za ono što planira Tomislav Karamarko: „Ja sam antifašist, ali svi smo mi i antikomunisti i antitotalitaristi i naša je obveza da stvorimo društvo koje će biti emancipirano od svake politike totalitarizma. Ne postoji niti jedna država u Europi koja nema jasan stav o svojoj komunističkoj prošlosti pa to neće moći ni Hrvatska.“

U Hrvatskoj ustaštvo ili neki oblici fašizma nemaju nikakvu političku snagu, ne postoji ni jedna ustaška ili fašistička politička opcija koja bi mogla ući u Hrvatski sabor. Suprotno tome, u Hrvatskoj postoje moćne političke snage koje se suprotstavljaju istini o tome što se stvarno događalo u našoj povijesti i koje krivotvorinama pokušavaju promijeniti hrvatsku povijest, koje pokušavaju lažno tvrditi da su Hrvatsku utemeljili komunisti na čelu s Titom, a da je devedesetih samo još jednom obranjena od velikosrpske agresije. Te su političke snage moćne jer tu koncepciju zastupa i Kukuriku koalicija i bivši predsjednici Mesić i Josipović te nevladine udruge i brojni mediji, kao i mnoge institucije. Svi se oni osjećaju ugroženi eventualnom pobjedom HDZ-a i zato su krenuli u posljednji odlučujući boj kako bi ostali na vlasti. Koriste se taktikom Slobodana Miloševića: važno je pobijediti, važno je ostati na vlasti, nije bitno kako, demokratski ili nedemokratski, pošteno ili nepošteno. Za sebe tvrde da je njihova povijesna misija onemogućiti pobjedu HDZ-a svim mogućim sredstvima. Odnosno, da imaju pravo ne priznati njihovu pobjedu na izborima jer su oni navodno kriminalna organizacija, jer su oni ustaše i neprijatelji demokracije, jer oni navodno žele fašizirati Hrvatsku.

Reakcije na vrlo umjeren intervju Tomislava Karamarka i njegovo pomirljivo pismo o potrebi dijaloga i prestanku ideoloških ratova iskoristili su za novu sotonizaciju i nove napade. Karamarkov antitotalitaristički manifest pokušavaju pretvoriti samo u antikomunistički manifest. Ali pravi program Karamarka nije antikomunistički manifest, nego pravi, cjeloviti antitotalitarni manifest, zasnovan na dubokim društvenim reformama koje će u potpunosti utemeljiti Hrvatsku na vrednotama u kojima nema mjesta ni za slovo U ni za crvenu zvijezdu petokraku. Zbog svih tih razloga pismo Tomislava Karamarka i njegovi jasni stavovi o političkoj strategiji HDZ-a koji se vraća Tuđmanovoj suverenističkoj politici, ali ne doslovno, nego prilagođenoj suvremenom društvu u kojoj postoje mnogi problemi s kojima se Tuđman nije susretao, platforma je koja jamči uvjerljiviju pobjedu na parlamentarnim izborima od pobjede na predsjedničkim izborima.

No s obzirom da je riječ o „posljednjem i odlučujućem boju“, da su titoisti svjesni da će to biti njihov povijesni poraz, ne treba se čuditi radikalizaciji njihove političke opcije i spremnosti da se koriste svim prljavim sredstvima u političkoj borbi.