Vijenac 556

Glazba

JAZZ AD LIBITUM

Jazz kvartet bečkih studenata

Mladen Mazur

Danas je edukacija u jazzu postala gotovo nužan dio usavršavanja svakog za jazz determinirana mladog glazbenika. Izuzmemo li nekad glasovitu glazbenu školu Berklee u Bostonu, ili još bolju, ali slabije nam poznatu Grove u Los Angelesu, bez američkih je stipendija ili bogatih roditelja bio to nekad, napose europskim mladim džezistima, nedosanjan san o kojem su mogli samo čitati u stručnim jazz-časopisima. No vremena su se već u drugoj polovini prošlog stoljeća počela mijenjati. U pojedinim su zapadnoeuropskim zemljama najprije neke glazbene škole počele u svoje programe, u početku istina dosta skromno, uvrštavati i jazz-programe.

 


Ognjen Petrović, Luka Ivić, Ivor Barić i Igor Frntić članovi su mladog kvarteta

 

Za naše mlade džeziste već je tada zbog blizine, ali i cijene, odsjek jazza primijenjene glazbe u Grazu bio najprihvatljivije odredište, na kojem još i danas jazz studira relativno velik broj mladih jazzu sklonih glazbenika s ovih prostora. U međuvremenu pojavili su se i neki glazbeni konzervatoriji s različitim tipovima školovanja i vrlo kvalitetnim jazz-programima. Tu vrijedi spomenuti onaj u Bernu te napose Kraljevski jazz konzervatorij u Rotterdamu, na kojem su diplomirali i naši glazbenici, klarinetist i tenor-saksofonist zapažene karijere Domagoj Ralašić i gitarist provjerene međunarodne reputacije i nastavnik na spomenutom konzervatoriju Ratko Zjača. I pojedine su srednje glazbene škole, napose one u Austriji i Njemačkoj, počele postupno u svoje programe uvrštavati i jazz. Nama bliska Austrija, odnosno spomenuti Graz, dobio je u međuvremenu i ekspozituru u Klagenfurtu, na kojoj je studiralo ili studira i nekoliko naših jazz-glazbenika, a tu je napokon i Konzervatorij u Beču s kojeg su četvorica nadarenih studenata treće godine studija održala 23. svibnja zapažen i vrlo dobro posjećen koncert u Koncertnoj dvorani varaždinskoga HNK-a. Prema vlastitim izjavama odlučili su se za riskantnu profesiju jazz-glazbenika i dijelom pod utjecajem varaždinskog međunarodnog jazz-festivala koji se u tom gradu inače skromne džezističke povijesti i tradicije održavao punih sedamnaest godina.

Koncertni je nastup studenata jazza iz Beča zaslužio osvrt iz nekoliko razloga. Prije svega zbog vrlo čiste i profilirane programske vrlo korektne orijentacije mladih džezista, usredotočene na jazz-standarde iz razdoblja stilova be-bop i njegove modernije izvedenice hard-bop, koja je uključivala deset vrlo kvalitetnih izvedbi, potom zbog prirodnog zvuka bez uporabe elektronike, mikrofona i pojačala na kakav smo već pomalo i zaboravili te napokon, što je jamačno i najvažnije, zbog neprijeporne nadarenosti za jazz-interpretaciju svih tih mladih članova kvarteta; gitarista Ivora Barića, pijanista Luke Ivića, jedinog ne-Varaždinca rodom iz Teslića, kontrabasista Ognjena Petrovića i bubnjara Igora Frntića. Dečki su se, barem zasad, uspjeli oduprijeti i već godinama ustaljenoj praksi da programe ispunjavaju isključivo vlastitim originalima, koje osim njih samih neće jamačno nitko više ikada svirati. Tu je i njihov smisao za improvizaciju i odgovarajuću harmonijsku progresiju, što je u jazzu postulat koji svaku skladbu prema individualnim shvaćanjima interpreta čini novom i originalnom. Tako smo u programu tog kvarteta slušali svježe izvedbe poznatih tema kao što su Sandu Cliforda Browna, Yardbird Suite Charlieja Parkera, On The Green Dolphin Street Bronislawa Kapera, ‘Round About Midnight Theloniousa Monka, Nica’s Dream Horacea Silvera, St.Thomas Sonnyja Rollinsa, There Will Never Be Another You Harryja Warrena, Impressions Johna Coltranea te još poneku poznatu temu iz mape spomenutih stilova i standarda jazza. Svi članovi tog mladog kvarteta u svojim su shvaćanjima zadanog materijala donijeli jedan svježi duh, ali i poneku za jazz nužnu duhovitost kao primjerice u dodatku, u temi Tune Up Milesa Davisa, predstavivši se i kao nadareni solisti s osjećajem za frazu i dinamiku. Pijanist Ivić svira inventivne improvizacije, što se može reći i za gitarista Barića, koji svoj instrument tonski i po tretmanu stavlja u najispravniji jazz-kontekst, kontrabasist Petrović odlikuje se finim tonom te svojim instrumentom zadovoljava sve zadaće pouzdanog pratitelja i solista, dok se bubnjar Frntić, što je u modernom jazzu svojevrsna rijetkost, služi i metlicama, pokazavši tako većini današnjih „vrlo glasnih“ mlađih i starijih kolega i neki, za njih već možda pomalo zaboravljen, ali ovisno o karakteru izvedbi, svakako dobrodošao način tretmana tog instrumenta u jazzu. Manje nepreciznosti u pojedinim izvedbama s obzirom na mladost sudionika valja tu svakako zaboraviti.

Mentori bečkog konzervatorija Vienna Music Institut te su mlade glazbenike očigledno usmjerili pravim putem, a s takvim ispravnim džezističkim temeljima pokazanim na varaždinskom nastupu, Barić, Ivić, Petrović i Frntić mogu stilski tu ili ostati, ili krenuti dalje nekim svojim glazbenim jazz-putovima.

Vijenac 556

556 - 24. lipnja 2015. | Arhiva

Klikni za povratak