Filharmonijska raskoš

Svaka i najkraća šetnja Berlinom koja počinje pričom o bombardiranju Saveznika i gradnji Berlinskoga zida trebala bi uključiti obilazak koncertne dvorane Philharmonie, središnjicu međunarodnog koncertnog života i dom najboljega svjetskog orkestra – Berlinske filharmonije. Smještena na adresi Herbert-von-Karajan-Straße, nalazi se neposredno iza svemirskoga poslovno-zabavnog kompleksa suvremenih zgrada i nebodera Potsdamer Platza izgrađena proteklih dvadesetak godina na pustopoljini kojom je nekoć prolazio Berlinski zid. Philharmonie je izgrađena 1963. kao najistočnija točka nekadašnjeg Zapadnog Berlina, odmah uz zid. Tko očekuje velebnu palaču u maniri bečkoga Musikvereina mogao bi ostati razočaran pogledom na neugledno zdanje nalik paviljonu zagrebačkog Velesajma, ne baš atraktivnom, ali zanimljivom zgradom nepravilna oblika poput brzinski podignuta golemog žutog šatora. No prava raskoš kreće s prostranim interijerom razlomljenim na više razina povezanih stubama koje vode do dvije koncertne dvorane identična oblika, ali različitih veličina.

Velikoj je dvorani (2440 sjedala) tijekom osamdesetih godina pridodana i Dvorana komorne glazbe (1180), koja također prati oblik rascvjetane goleme ruže čiji je tučak u sredini koncertni podij, a dvadesetak latica naokolo u dva reda balkoni za publiku. Uvodni pozdrav ugodna glasa prije koncerata u objema dvoranama moli publiku ne samo da isključi foto- i audioaparate te mobilne telefone nego i da se suzdrži od guglanja, tvitanja, fejsanja i kašlja. Mole se svi za maksimalnu pozornost, koju programi svakako zaslužuju. Prostor sa savršenom akustikom i bliskim doživljajem glazbenika idealan je za koncerte komorne glazbe i klavirske recitale, gdje je 24. svibnja u ranoposlijepodnevnom terminu (15 sati) pretplatnički koncert održao dvanaestočlani komorni ansambl Philharmonische Stradivari-Solisten Berlin.

Koncert na povijesnim glazbalima

U njemu među prvim violinama svira i jedini Hrvat među Berlinskim filharmoničarima, Aleksandar Ivić, a riječ je o sastavu isključivo članova tog orkestra koji iznimno u tom ansamblu sviraju na dragocjenim glazbalima graditeljske obitelji Stradivari.

Inicijativa za osnutak tako skupocjena korpusa došla je 1993. iz Japana, zemlje koja je jedna od rijetkih kadra pokriti goleme troškove najma i osiguranja Stradivarijevih sedam violina, dvije viole i dva violončela. Stoga onamo redovito svake godine odlaze na koncertne turneje, a osim toga redovito gostuju primjerice u Švicarskoj, gdje je smještena privatna zaklada Stradivari Habisreutinger iz koje ansambl uz dvije iznajmljene violine za svaki koncert posebno posuđuje i prave raritete povijesnih glazbala, dvije Stradivarijeve viole i dva Stradivarijeva violončela, kojih je na svijetu tek nekolicina. Bilo je predivno čuti najbolje svjetske glazbenike na najboljim glazbalima, pri čemu su posebno zvučale neobično izražajne viole i violončela. Bogatstvo gudačkoga zvukovlja i stilskog muziciranja predstavljeno je u šarolikom programu koji je počeo gudačkom obradom u stilu dvozborja vokalnih Lamentacija proroka Jeremije renesansnog engleskog skladatelja Thomasa Tallisa, preko popularnoga Mozartova Divertimenta u D-duru, sve do romantičarskih evergrina poput Griegove suite Iz Holbergova vremena i Serenade za gudače P. I. Čajkovskog, između kojih je skladno umetnut gudački sekstet iz opere Capriccio Richarda Straussa.

Vrtoglave izvedbe

Dan poslije, dok su njihovi kolege iz Philharmonische Stradivari-Solisten Berlin pakirali kofere za put u Japan, treći u nizu koncerata s istim programom od kojega su glazbenici na Stradivarijima iznimno bili oslobođeni, u velikoj su dvorani Philharmonie priredili Berlinski filharmoničari pred kojima je debitirao talijanski maestro srednjega naraštaja Gianandrea Noseda. Nevjerojatno je koliko je iz svakoga sjedala dvorane moguće vidjeti i čuti gotovo svakoga glazbenika orkestra okružena publikom. Prvi redovi gledališta gotovo da ih dodiruju, a svi ostali dovoljno su bliski da pružaju blizak kontakt i doživljaj. Ako tomu pridružimo i to tipično solističko sviranje „na rubu stolca“ svakoga pojedinca, po čemu je Berlinska filharmonija poznata diljem svijeta, možemo shvatiti da je njihov koncert u matičnom prostoru jedinstveno zvučno iskustvo. To od prvog tona zvuči kao „grom iz vedra neba“, nečuvena jasnoća, preciznost i perfekcija tona točno određene boje, nijanse, dinamike... ništa se ne prepušta slučaju i u skladnoj cjelini aktivno i maksimalno motivirano sudjeluje svaki glazbenik.

Prepoznali smo glavnu zvijezdu Filharmoničara, Švicarca Emmanuela Pahuda, kojemu središnja pozicija prvoga flautista omogućuje svojevrsnu solističko-voditeljsku ulogu. Kontrabase je vodio Australac Matthew McDonald i gotovo desetak minuta prije početka koncerta već vrijedno uvježbavao dionicu, ne obazirući se na ulazak publike u dvoranu. Gostujući Talijan je orkestru za pult „zataknuo“ Partitu za orkestar manje poznata talijanskog skladatelja 20. stoljeća Goffreda Petrassija, čiji su neoklasični stavci poslužili kao izvrstan uvod u otkrivanje prave punoće orkestra u svoj raznolikosti sklopova i boja. Izvrnutim odnosima zvuka s primjerice iznimno glasnim gudačima i paperjasto mekim limenim puhačima Berlinska filharmonija slušateljima naviknutim na drukčije standarde simfonijskih orkestara može izazvati vrtoglavicu.

Potrebno je čvrsto se držati za obje ručke sjedala, ali iznenađenje i smetenost tijekom koncerta prestaje jer čovjek se lako navikne na uvjerljivu čaroliju glazbe. Solističku je točku večeri umjesto otkazale njemačke sopranistice Angele Denoke u posljednji trenutak preuzela sedam godina mlađa kolegica Camilla Nylund iz Finske, trenutačno vodeći lirsko-dramski sopran njemačkoga repertoara u svijetu. Njezin se prekrasan fleksibilan glas u Četiri posljednje pjesme Richarda Straussa skladno stapao s orkestrom u punoj suradnji s dirigentom, koji je pak došao na svoje u repertoarnoj Četvrtoj simfoniji u f-molu Petra Iljiča Čajkovskog. Publika je ovacijama ispratila njegov prvi nastup s Berlinskom filharmonijom i nakon što se orkestar više nije vraćao na scenu maestro se sam dvaput uz gromoglasna odobravanja vraćao i klanjao auditoriju.

Novi šef-dirigent

Mjesec svibanj bio je osobito buran za orkestar jer je tada cijeli svijet bio na rubu stolaca nestrpljivo iščekujući izbor za najatraktivnije mjesto klasične glazbe, nasljednika šefa dirigenta Sir Simona Rattlea koji je bio predviđen za 11.svibnja. No, tog je ponedjeljka 124-oro glazbenika nakon cjelodnevnog zasjedanja odlučilo pričekati s odlukom i prebacilo izbornu sjednicu za mjesec dana kasnije. U međuvremenu njima i dalje ravna Sir Rattle koji tek na jesen 2017. preuzima vodstvo Londonskog simfonijskog orkestra. Dosad su "u bubnju" bili mladi 34-ogodišnji Venezuelanac Gustavo Dudamel, novoizabrani letonski šef-dirigent Bostonskog simfonijskog orkestra Andris Nelsons (36), nekadašnji Karajanov asistent i šef-dirigent Drezdenske Staatskapelle, rođeni Berlinčanin Christian Thielemann (56), šef-dirigent Leipziškog Gewandhausa i milanske Scale, Talijan Riccardo Chailly (62), te argentinski Izraelac s "faraonskim" ugovorom na čelu berlinske Staatsopere Unter den Linden do 2022. (!) Daniel Barenboim (72). Mišljenja su očito duboko podijeljena: jednima smeta mladost Dudamela i Nelsonsa, drugima vremešnost Barenboima, a trećima pak radikalni politički stavovi Thielemanna koji je upravo nedavno javno izrazio pristranost krajnjoj njemačkoj anti-islamističkoj desnici Pegida. Odluka teža od izbora pape dogodila se u ponedjeljak, 22. lipnja i pala na ime koje dotad nitko nije spominjao: novi šef-dirigent Berlinske filharmonije je 42-godišnji Rus Kirill Petrenko, nekadašnji glazbeni ravnatelj berlinske Komische Oper, a trenutačno (do kolovoza 2018.!) na čelu Bavarske državne opere u Münchenu. U međuvremenu Berlinska filharmonija intenzivno će u novoj sezoni 2015-2016. muzicirati pod vodstvom Rattlea (na čak 17 koncerata u sezoni i 31 na gostovanjima od New Yorka do Tokija) koji je više od dva koncerta "prepustio" jedino mlađem kanadskom kolegi Yannicku Nézet-Séguinu.

Jana Haluza