Drlog i džidže

Dok sam još imala posla sa studentima, počela sam primjećivati da ubrzano gube leksik. Bilo je to prije dvadesetak godina, no ne umišljam da se stanje otada išta popravilo. Dapače, mislim da je smjer već odavno zadan – s razumijevanjem može biti samo gore, a leksik se gubi. Shvatila sam da to dolazi odatle što ljepota, bogatstvo, razgranatost i razigranost materinskoga jezika rijetko koga uopće zanima, knjige se čitaju uglavnom „pod moraš“, lektira se suzuje jer je učenicima sve teško i besmisleno (začudo, u tome imaju svesrdnu podršku svojih permisivnih roditelja), važno je samo kakvo-takvo operativno sporazumijevanje (gdje ste? evo, dolazimo i mi! a gdje su Petar i Maja?, pa mi vas čekamo već pola sata pod satom! itd.) – da je i ta komunikacija preciznija, ne bi bilo toliko nesporazuma. Nerazumijevanje riječi u tekstu vidi se i u tumačenju zakona. Umjesto da riječi svima u toj struci znače isto, one su prepuštene „interpretacijama“ – pa koja vam se izvedba više svidi. Nije važna srž stvari (nutrina i dubina) nego dojam (izvanjskost i površnost). Pokazivanje, show, estradizacija über alles.

Ne mislim da su teško oštećeni oni koji ne znaju što znače riječi iz naslova. No ne bi bili životno oštećeni ni da znaju samo tristotinjak hrvatskih riječi, jer može se i s manjim. Riječi koje nedostaju uvijek se mogu nadomjestiti psovkama, poštapalicama svih vrsta, pa se tako i nadomještaju (kužiš, jelda?, ono ...). Naravno, finesa se gubi, no komu je još do finese?! A ako riječi iz naslova i iščeznu, pa što?! Nestale su i mnogo frekventnije hrvatske riječi od navedenih. Negdje sam takve obične hrvatske riječi (već na izlazu ili zalazu) i zapisala; na primjer, napisala sam na ploči pognati, a studenti (bilo je ratno vrijeme) pomisliše da sam se zabunila jer oni poznaju samo glagol prognati, ne i pognati (pogurati). U takvoj klimi drlog na općehrvatskom leksičkom planu i nije imao mnogo izgleda da će biti prepoznat. Lokalno negdje još i da (Slavonija, Baranja, Srijem, nadam se), no već ni u Zagrebu, toj konglomeratski sklepanoj metropoli, ne, premda bih po priljevu stanovništva očekivala neka regionalna, lokalna, zavičajna znanja i ovdje. No ništa. I opet pomisliše kako valjda ubrzanim koracima hitam prema disgrafiji, pa mi slova nekontrolirano ispadaju. Htjela je valjda napisati (njima najsličniji prepoznatljiv) brlog, pomisliše. Nisam htjela. No i taj me mali (a znakovit) nesporazum u toj svakidašnjoj glupoj perspektivi malo oraspoložio. Dosjetili su se barem brloga.

Mene riječ drlog prati od najranijega djetinjstva. Svako malo učili su me i upozoravali ljudi koji su me odgajali: spremi svoje igračke, nemoj iza sebe ostaviti drlog. Ostaviti drlog značilo je ostaviti iza sebe nered, igračke razbacane na sve strane. U vrijeme kad se itekako znalo što je (barem odgojni) red, drlog je mogao trajati vrlo kratko. Zapravo, ta se riječ često poklopila sa samom igrom – jer je drlog (nered) mogao trajati koliko i sama igra. Nestanak drloga značio je i prestanak igre. Naravno, prvi moj drlog značio je samo razbacane igračke; kasnije su se smjenjivali i drugi drlozi, a i danas živim već dulje u jednom takvom nalik na mitraljesko gnijezdo. To su oni ispred mene i okolo mene naslagani zidići od knjiga i papira, preko kojih uskoro više neću moći gledati ni u dvorišno zelenilo, to odmorište za oči. Dugo sam živjela u uvjerenju da drlog znači samo to – neurednost, nered. Hrvatski rječnici nisu me u tome ni podupirali ni demantirali. Ni jedan drloga nema, valjda zato što je u njima sve u savršenu redu. No riječ drlog ima jedan jezični amater (u pravom smislu riječi, zaljubljenik u hrvatski jezik), Martin Jakšić, koji je u svojoj knjizi Divanimo po slavonski (Pergamena, 2003.) nastojao zapisati što više riječi iz istočnoslavonskih, srijemskih i baranjskih govora, eda bi im produljio život na zemlji. Kod njega piše da je drlog kućni nered (to sam znala otkako znam za sebe), no i starudija. To sam značenje upijala kroz nevezane razgovore sa svojom osječkom prijateljicom, koja bi znala reći kako na tavanu i u šupi ima drloga koliko hoćeš. Naravno, i on traži povremeno raščišćavanje, koliko zbog reda toliko i zbog mjesta (za nove drloge, drangulije, starudije, sitnarije i tričarije).

Zašto je ljudima prva riječ do drloga najčešće brlog? Zato što tu riječ poznaju, no veza je ipak dublja od zvučne sličnosti. I za neurednu kuću kažemo da je brlog, pa i svinjac. Brlog i znači kaljuga, smeće, talog, ležaj za svinje i druge životinje. U mađarskom barlang (starije berlog) znači špilja, pa je mađarsko značenje zacijelo bilo prvotno, jer su špilje nekoć bile skloništa i za ljude i za životinje, pa i za medvjede. Brlog se može povezati i s onomatopejskim glagolom brljati, a prvi element, bьr-, upućuje na vezu sa stvnjem. bero, medvjed. Brlog bi, dakle, bio medvjedov ležaj. Drugi dio složenice (-log) neću danas povezivati sa znanosti (-log od
-logija; biolog, filolog itd.) nego s log od ležati (ložnica). Sjećamo se, i lisica u Ježevoj kućici mami ježa na ručak umilnim riječima: „Dođi na ručak u moju logu / požuri samo, ne žali nogu“.

Osim toli čudnoga drloga, moja osječka prijateljica često rabi još jednu živopisnu riječ. No ta riječ već povlači za sobom i pravopisni problem. Jer da je samo džidža, ni po jada! To je turcizam cici (čit. džidži) i znači igračku za djecu, zvečku, a onda i oponašanje zveckanja nakita (ipak onoga jeftinoga). Džidžati znači kititi (Oj, djevojko, džidžo moja / džidžala te majka tvoja). Džidže su, dakle, sitnarije, drangulije, bezvrijedni predmeti. No moja prijateljica uvijek ih spaja u gotovo dječji izraz ... i tu nastaje pravopisni problem. Dakako, i njemu se može doskočiti, a pomoć mi stiže upravo iz Matičina pravopisa. Ondje piše da može i džidža i điđa, a to mi sada baš treba. Jer moja prijateljica za takve teško opisive drangulije kaže uvijek điđe-miđe. Teško bi se džidže tako dobro slagale s miđe, pa su se i one zbog mirne koegzistencije morale jedna drugoj malo prilagoditi.