Alica u zemlji crtića

U 25. izdanju možda i najpoznatijeg hrvatskog filmskog brenda Animafesta prvi su put objedinjene njegove dugometražne i kratkometražne inačice koje su se tijekom protekloga desetljeća izmjenjivale bijenalnim ritmom, a kao tematska provodna nit odabrana je Alica u zemlji čudesa, glasoviti roman za djecu kojeg je britanski književnik Lewis Carroll objavio prije nepunih 150 godina, točnije 28. studenog 1865. Obje programske odluke pokazale su se vrlo logičnima i pametnima, pa je Svjetski festival animiranog filma ove godine obilovao intrigantnim, svježim, poticajnim i vrlo uspjelim ostvarenjima i dugog i kratkog metra, a zahvaljujući Carrollovoj Alici, koja je ne samo postala izvršna producentica festivala nego s članovima volonterskog tima Bijelim Zecom i Ludim Klobučarom i razigrana i šarmantna animatorica čitave manifestacije, festival je bitno dobio na ležernosti, frivolnosti i pozitivnom infantilnom duhu. Dakako, u određenom smislu i literarna Alica..., kao i njezina glasovita Disneyeva animirana adaptacija iz 1951, u kojoj su opet mogli uživati posjetitelji festivala, funkcionira i kao svojevrsna metafora animacije općenito, kao metafora šarenoga, pomaknutog, zavodljivoj internoj logici podložna, manje ili više bajkovita, redovito intimističkog, nerijetko angažiranog, optimističnog ili sjetnog, ali uvijek emotivnog te ponajviše naglašeno maštovitog i dinamičnog svijeta u koji s podjednakim zadovoljstvom uranjaju i mala i velika djeca. Alica... kao provodni motiv za propitkivanje odnosa stvarnog i izmaštanog svijeta trajno je nadahnuće ambicioznijim autorima animiranog (i igranog, barem podjednako, a možda i više) filma, pa je festivalska publika mogla pogledati i njezino očekivano osebujno, makabrično i nadrealističko „čitanje“ u izvedbi Jana Švankmajera pod naslovom Alica (Nĕco z Alenky) iz 1988.

Kadar iz filma Dječak i svijet nagrađenog Grand Prixom za najbolji dugometražni film

Interakcije s gledateljima

Premda ga potpisnik ovih redaka ne drži najuspjelijim naslovom prikazanim na festivalu, kratkometražnom filmu Ne možemo živjeti bez kozmosa ruskog autora Konstantina Bronzita, nagrađenom Grand Prixom u kategoriji Veliko natjecanje, ne mogu se osporiti vrline koje je u obrazloženju nagrade istaknuo peteročlani žiri. Svakako, posrijedi je djelo majstorske vizualne naracije te jednostavno ali učinkovito minimalistički i bez riječi profiliranih likova i njihovih karaktera, koje gradi priču o dvojici prijatelja, kako se u epilogu doznaje nerazdvojnih još od djetinjstva, astronauta od kojih jednog očekuje skori let u svemir, dok je drugi njegova pričuva u slučaju da nešto pođe po zlu. Iako su već ljudi u ozbiljnim godinama, obojica su djetinje zaigrani i do posljednjeg atoma predani misiji u kojoj sudjeluju, a te njihove osobine, baš kao i snagu njihova prijateljstva, autor prikazuje pozitivno naivnima, posve bezazlenima i doslovce infantilnima, čak dotle da su svojom igrom sposobni nenamjerno prouzročiti štetu u bazi. Time se s jedne strane ostvaruje snažna interakcija s gledateljem i njegovo vezivanje uz primarno likove, a u manjoj mjeri i priču, dok se s druge priprema teren za tragediju i dramu koje će uslijediti, a koje baš zbog spomenute infantilnosti posjeduju notu poetičnosti i nadrealizma zahvaljujući kojima tragika metaforički biva prevladana, a protagonistima ostavljena makar i nerealna prilika za sretniji kraj. Kad se nedugo nakon polijetanja shuttlea dogodi nesreća i kad postane jasno da je kozmonaut poginuo, njegov neutješni prijatelj u Bajkonuru će nezadrživo tjeran željom za ponovnim spajanjem pronaći barem metaforički ako ne i stvaran način da mu se pridruži. U kreiranju u konačnici nimalo tjeskobne ni pesimistične cjeline Bronzit vrlo spretno spaja humor i tugu, a film obiluje detaljima koji ponajviše funkcioniraju kao obilježja tipično ljudskih nedostataka, ali i vrlina protagonista.

Najuspjeliji film prikazan u konkurenciji sjajna je obiteljska pustolovina Dječak i svijet Brazilca Alêa Abreua, ostvarenje prethodno među ostalim nagrađeno i na čuvenom festivalu u Annecyju, koje je zagrebački žiri ovjenčao Grand Prixom za dugometražni film. Priča o senzibilnom klincu koji, pateći zbog očeve odsutnosti, iz svoga sela kreće u daleki svijet u potragu za ocem, prožeta je asocijacijama na Langov Metropolis, ali i na tradiciju Zagrebačke škole crtanog filma, konkretno na filmove Dušana Vukotića, jer moderna urbana stvarnost s kojom se protagonist susreće i u kojoj se zatječe s jedne strane nudi gotovo cirkusko šarenilo i bogatstvo, a s druge otuđenost, osamljenost, izgubljenost i hladnoću. Koristeći se brojnim izvedbenim tehnikama, drugi Abreuov dugometražni crtić suvremeni svijet viđen očima djeteta prikazuje na dominantno jednostavan način, često gotovo tek skicozno pojednostavnjenim oblicima i ravnim linijama te s izraženim koloritom, oponašajući dječji stil crtanja. Malog protagonista i njegove slučajne suputnike okružuje beskrajan svijet sazdan od razlomljenih geometrijskih oblika, a ljudski su likovi izgledima krajnje minimalistički pojednostavnjeni te se doimaju kao da su stigli iz nekoga filma Henryja Selicka ili da ih je nacrtalo dijete. Naglašena likovna dvodimenzionalnost pikareske u kojoj je realan svijet sagledan kroz nadrealističke naočale s elementima fantastike, i u kojoj zvučnu kulisu čine nasumce odabrani zvukovi i riječi, posve je primjerena.

Keltska tradicija i mitologija

Dok je u konkurenciji dugometražnih filmova nagrada publike Mr. M dodijeljena izvrsnoj fantaziji Pjesma mora irskog suscenarista i redatelja Tomma Moorea, u konkurenciji kratkoga metra ona je pripala uspjeloj Priči o medvjedu Čileanca Gabriela Osoria Vargasa. Nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg animiranog filma, gdje je nezasluženo poražena od neusporedivo konvencionalnije i poprilici u podjednakoj mjeri inferiornije Ekipe za 6 iza koje stoji Pixarov mag John Lasseter, Pjesma mora još je jedno naglašeno emotivno i poetično, nadrealno i metafizičko te sa snažnim asocijacijama na idejni i izvedbeni prosede Hayaoa Miyazakija realizirano bavljenje Tomma Moorea keltskom tradicijom, mitovima i legendama, na način sličan onom viđenom u i kod nas distribuiranoj Tajni Kellsa, iz 2009. U središtu su zbivanja dječak Ben i njegova šestogodišnja sestrica Saoirse, klinci koji s ocem Conorom, plemenitim i dobrodušnim, ali i razočaranim i često odsutnim svjetioničarem, odrastaju na svjetioniku na kojem on radi. Razlozi Conorova zanemarivanja djece i okretanja alkoholu, činjenici da Saoirse još nikad nije izgovorila ni riječ (pri čemu ostaje nedefinirano da li to ne može ili ne želi), kao i Benova većinom gruba ophođenja prema sestri, leže u detalju da je njihova supruga i majka Bronagh nestala (gledatelji pretpostavljaju da je mrtva) netom nakon rođenja Saoirse. No ne samo zbog šutnje djevojčice, nego i zbog detalja da nju često posjećuje jato tuljana te toga što ona puhanjem u čarobnu morsku školjku pokreće svojevrsne krijesnice koje će njoj i Benu postati vodiči u pustolovinama.

Kombiniranje 2D i 3D-animacije

Tema kojom se Tomm Moore u ovom kao i u prethodnom filmu bavi, odnosno poruka koju šalje, jest ona kojom se u Tajni Roana Inisha 1994. pozabavio John Sayles, a u Ondine 2009. Neil Jordan. Sva trojica drže da su Irci izgubili vezu s korijenima, tradicijom i legendama, a ono za što se zalažu jest povratak istima, čime bi ponovno uspostavili ravnotežu s prirodom, a time i ravnotežu u samima sebi. Protagonisti Pjesme mora arhetipski su par naivne i prostodušne djece koja kreću na mitsko putovanje tijekom kojega će upoznati neobična bajkovita stvorenja, pri čemu autor emotivne pasaže pametno izmjenjuje s onim tjeskobni(ji)ma, pazeći da nikad ne zapadne u patetiku ni dociranje. Film imponira i impresivnim crtežom, u kojem je moguće pronaći utjecaje ne samo starih irskih majstora nego i impresionizam i apstrakciju Vasilija Kandinskog iz vremena Plavog jahača te njegovim radovima nadahnuta Paula Kleea. A poveznice s Miyazakijem lako je detektirati u elementima fantastike, ekscentričnim likovima i simbolici mora.

Spretno minimalističko kreiranje izravno dvaju, a posredno četvero likova, emotivnost bez patetike, jednostavno, a opet efektno kombiniranje 2D- i 3D-animacije te uspjelo ublažavanje tjeskobnijih pasaža crnim humorom odlike su Priče o medvjedu, debitantskog autorskog projekta Gabriela Osoria Vargasa. Neveselu obiteljsku priču starog i osamljenog medvjeda doznajemo tijekom predstave s limenim marionetama u njegovu minijaturnom mehaničkom uličnom kazalištu, predstave koju za cijenu od jedne kovanice gleda znatiželjni dječak. U toj predstavi tada mladi medvjed, njegova supruga i sin postaju žrtve sugerirano totalitarna terora, onoga koji nad stanovnicima njihova grada provode uniformirani djelatnici cirkusa koji neke životinje uz uporabu sile otimaju iz njihovih stanova i odvode od njihovih najbližih. Takva je sudbina zadesila i medvjeda, koji je jedne noći otet i odveden u cirkus, gdje je silom prilika postao zabavljač, sve dok naposljetku nije uspio pobjeći. Dojmljivo animiranu filmu sugestivnog ugođaja nelagode i tragike ne smetaju ni predvidljivost ni mjestimična formulaičnost.

U Natjecanju hrvatskog filma prikazano je nekoliko vrlo vrijednih ostvarenja, a nagrada je dodijeljena na Danima hrvatskog filma nedavno također nagrađenu Životu s Hermanom H. Rottom redateljice Chintis Lundgren, dok je posebno priznanje pripalo vrlo dobrom Tajnom laboratoriju Nikole Tesle autora Brune Razuma. Prvi je film jednostavna, šarmantna i lako gledljiva benigna storija o neurednom, neodgovornom i alkoholu sklonom štakoru kojem će život praktički na silu srediti i urednosti ga privesti vrlo uredna i pedantna mačka iz susjedstva koja će mu se useliti u stan, da bi dovršenjem posla izgubila interes za njega i pronašla novu metu za preodgoj. U donekle formulaičnom, ali neosporno zanimljivom Tajnom laboratoriju Nikole Tesle pratimo robota koji se nakon smrti znamenitoga vlasnika budi i počinje organizirati vlastiti život, da bi razvojem i uz naznačeno postupno stjecanje samosvijesti pod utjecajem TV-programa odlučio stvoriti si životnu partnericu.

Od preostalih ostvarenja vrijedi izdvojiti nagradom Dušan Vukotić za najbolji studentski film ovjenčan U međuvremenu Stephena McNallyja, također kombinacijom 2D i 3D-animacije realiziranu petominutnu egzistencijalnu dramu o četvero ljudi koji se na različite načine kreću gradom zaokupljeni vlastitim mislima i brigama, da bi se njihove sudbine dijelom i na tragičan način neočekivano ispreplele.