Bugarkinje

Usred ljetne sparine nudja nas mladi pjesnik s obala sinjega mora čitavom zbirkom pjesama. Ima ih do deset araka. Iskreno priznajemo, kako smo se sa strahom laćali omašne zbirke. Kako nas je ovih zadnjih godina vila pjesnikinja njekoliko puta obdarila prilično ogromnimi zbirkami pjesničkih prvienaca, nisu nam baš zazubice rasle, da se na skoro dokopamo pjesničkih prvina.

Obično se veli: pitaj, što je, a ne mari, tko je. Nama se sve čini, da to nije ni malo pravo. Hoće li objektivan kritik da valjano shvati i protumači djela kojega pisca, mora poznavati bar najznatnije momente njegova života, kako je uzrastao, u kakvu je družtvu nikao, kako se obrazovao, koje su tendencije probijale u njegovo doba. Za sve to mora pitati, tko će da bude pravedan.

Na naslovnici Vienca 7. siječnja 1893. objavljen je Kranjčevićev Mojsije

Pa tako evo prije svega napominjemo, da je pjesnik ,,Bugarkinja“ veoma mlad, koji je istom postupio na stazu života i pjesnikovanja. Za to ćemo u njegovih pjesmah pogriešati mnogo toga, čega mu ne bismo mogli oprostiti, da je stariji radnik na književnom polju.

Kranjčević je istom počeo raditi, pa se u istinu čudimo, kako se već nakanio, da odmah izdade čitavu knjigu pjesama. No sad je knjiga već razaslana u sviet, a naša je, da je popratimo, kako je ide.

Pročitali smo knjigu, pa možemo mirne duše reći, da smo se upoznali s pjesnikom, u koga imade žive mašte, vrela i srdačna čuvstva, pravoga pjesničkoga zanosa. Zanosa imade mnogo, a to je najznatnije, jer je pjesma bez zanosa ljeto bez cvieća, ruža bez boje i mirisa. I ako to rado priznajemo, ipak bismo se ljuto ogriešili o istinu, da mu sve pjesme proglasimo valjanimi. Na svakom listu, u svakoj pjesmi čitalac težko probavlja onu muku pjesnika početnika, koji ne umije jošte svagda harmonijski zaodjeti svoje misli, nego bije ljut boj s oblikom pjesme, stiha i rime. Mi imademo hvala Bogu već dosta dobrih lirskih pjesama, a opet su prošla ona zlatna vremena, kad smo sve uzimali pod suho zlato, što je bilo hrvatski pisano. Odatle sva muka mladu liriku, da si prisvoji srce čitalaca, ljubav naroda.

Kako već sam naslov kaže, udario je pjesnik ,,Bugarkinja“ u žice sjetne, nevesele. Nesreća naroda mučenika goni pjesniku na oči grozne suze, i rodnu zemlju i rodni kraj pritisnule ljute nevolje, premda bi ih po pravdi išla druga plaća za krvavu prošlost. S te tragične sudbine roda ciepa se pjesniku zabrinuto srce, ali ga ipak ne ostavlja tješilica nada, da će svanuti rumena zora, i ako je sad još gluha noć. Pjesnik se nada, da će pravda pravedno suditi i grozno kazniti krivce. Pjesnik žarkom besjedom riše biedu svoju i naroda svoga, ali još silnijom besjedom prikazuje paklenske muke Judina roda. Srce pjesnikovo silno bije za narod, za nj je spremno i mrieti. Za čas mu klone nada, ali se opet – propinjan, no ne propet – duh pjesnikov diže, te naviešta rodu, da se kob mienja, pa tko bi patnik juče, toga danas čeka druga sudba.

Posvetna je pjesma namienjena uspomeni Augusta Šenoe. Zanosnim slovom slavi pjesnik pokojnoga pjesnika, koji je vatrenom pjesmom svojom raznietio u duši njegovoj iskru plemenštine i rodoljublja, razbuktio plamen pjesničkoga zanosa. Pjesma je liepo zamišljena i izvedena, osobito je ganutljiv svršetak, podsjećajući nas one Šenoine: Vilovat doviek, il mrtvovat živ!

Nema takve ekonomije u dvie pjesme, što su za njom, „Hrvatskoj“ i „Narodu“. I ovdje čujemo, kako živo kuca srce pjesnikovo za narod, kako ga se silno dojimlje bieda naroda. I ovdje nahodimo krepkih stihova, kao što je primjerice konac pjesme „Narodu“:

Dodjite mi – ljubav griehe prašta,

Svi ste biedni, svi sirote moje;

Spoznajte se, djeco siromaštva:

U bratstvu nam ime veliko je.

Na ljubavi, mučeniče moj,

Osušeni cvjeta lovor tvoj,

U vienac se posavija sveti –

Uzdaj mi se, puče razapeti!

Ali nema u ovih pjesama prave pjesničke kompozicije. Ne ištemo u pjesmi logičke dispozicije, nego njeka nutarnja harmonija čuvstva treba da spaja pojedine misli. Upravo tim se luči poezija od pusta maštanja. Ko što druge umjetnosti, tako imade i poezija svoju tehniku a stvorilo ju je čuvstvo ljudsko. Da što ova se tehnika ne dade poredati u paragrafe, pravi je talenat intuicijom svojom pogadja. Dakako bez poleta ništa. U koga nema te božanske iskre, te zdrave manije, kako veli Platon, trudio se ma koliko, ne će doći dalje, nego samo do vrata poezije.

Ali nijesu samo ove dvie pjesme, gdje uzburkani valovi pjesnikove duše ne daju, da se misao i čuvstvo skladno slože. Taka je pjesma „Sud poviesti“, „Plaća pravde“, „Krvave suze“, „Grobovi“ i još druge.

Krasna je tendencija pjesmi „Radniku“, gdje prosievaju osobito dvie misli:

Nema druge – žena nas sviju rodi.

Jednim prahom otekla noga gazi,

Kud i carska zlatna se kola vrte . . .

Svi smo jednaki!

i onda:

... Željezo kuda uz znoj

Marno pade, tuda čudesa niču!

Ti si pozvan svim nam budućnost stvarat,

Ajd – pa je stvori!

Živahnim je slogom pisana pjesma „Hrvatskoj majci“. Misli su dakako već toliko puta opjevane, nego mi se najviše radujemo tomu, što pjesnik umije bujnim koloritom slikati slike svoje. (…)

Liepe plastike imade u „Suzi roblja“. Osim ove još i druge pjesme, poimence još „Utjeha“, „Plaća pravde“, „Krvave suze“ III., „Na odru staroga ljeta“ svjedoče, da je pjesnik najsretnije ruke, kad mu je plastično risati biedu siromaštva i očaj robstva. U tom su značajne dvie pjesme: „Poviesti sud“ i „Plaća pravde“, obje su prilično nejasne, ali i kroz ovu tamu proviruje energija pjesnikove dikcije, kad opisuje biedu, očaj, grozotu. Tako su i „Krvave suze“. Prve su dvie dosta slabe, no treća se iztiče plastičnom zamišlju. Šteta je, što pjesnik ne umije još naći za misao uviek pravu rieč, nego mora stranputičiti i okolišati, dok misao bar njekako prikaže. Misao mu je plastična, ali mu je forma još početnička. Za to nagomilava rieči, gdje bi dostajala jedna zgodna, da sievne kao munja.

Nije još dozrela pjesma „Grobovi“, a ima nedozrelih još i drugih: „Prvi susretaj“, „Želje“, „Klekoh tebi na grob ...“, „Moć zagrljaja“, „Uz prozor“ i ine. Ima i u ovih pjesmah gdje koja dobra misao, ali nije pjesma cjelovita, podpuna, a umjetnosti najviše smeta, ako se razabire na njoj krvava muka porodjaja. Umjetnost treba, da se dojimlje podpuno.

Rdjav je „Sonetni vienac“, gdje se očito vidi, kako je pjesnik nemilo natezao misli, ne bi li kako napunio tu uzu stihova. Pisac bi bio svakako mnogo bolje uradio, da nije mnogih pjesama štampao. Da je pisac radio po receptu Horacijevu, doista ne bi iza devet godina mnogih pjesama htio objelodaniti. Zbirka bi bila za dobru polovicu manja, ali čišća i vriednija.

Začudili smo se jedru i zdravu realizmu u pjesmi „Na odru staroga ljeta“, u kojoj pisac što grizko što bolno opisuje nevolje mlada pjesnika. Osobito je krepko prikazan prizor, kako mladi pjesnik dolazi u kuću starijemu pjesniku, varoškomu gospodinu, a „ideal“ ga odvraća od tih trica i kučina. Sve to ne može smesti mladoga pregaoca, njega slobodi vatrenom besjedom starac, nek radi i pregara:

Krvavte, sinko, čelo svoje,

Jer patnja diže, patnja sladi!

Ja vidim, da vas vila obra,

Da budete joj borac nov,

Oj pjesničtvo je majka dobra,

A život njen je – blagoslov!

A1 pamtite, nek značaj čvrst

U vama žilje svoje plete,

Ponesi najpre sam svoj krst,

Pa onda viči: trpi, sviete!

Ne vriedi mnogo prazna vika,

Kad sam na svoje geslo pljuješ,

Na stazi tad si značajnika,

Kad vlastit zakon i sam štuješ!

– – – – – – – – – – – –

U kušnji samo duh se jači,

Junake radja samo boj,

Do zapećka se slabić vlači!

Ta danas plačeš suzom jada,

A sutra suzom boljih nada;

Tek jednu vjeru genij zna:

Za narod radi, i u znoju

Poštenjem vjenčaj dušu svoju,

Da, to je lovor lovora!

Ova pjesma najbolje pokazuje, kojom je stazom udariti našemu pjesniku. Kako i sam priznaje u posvetnoj pjesmi, pjesničkim mu je uzorom pokojni Šenoa. Nama se sve čini, da će mladi naš pjesnik dobro uraditi, bude li se dao na pjesničku pripoviedku, koju je pokojni Šenoa tako majstorski njegovao. U Kranjčevića ima dosta plastike i dramatske krepčine, njegove su metafore i antiteze žive i skladne. Refleksija mu je bujna. Samo nek svom dušom prione, da prouči jezik. Inače mu ne će procvasti ruže na književnome polju. Nek ne zaboravi, da se narodu mile samo oni pjesnici, koji mu pjevaju jasno i razgovietno.

Još nam je napomenuti tri liepe pjesme. Prva je ,,U ponoćje“. Spada medju najbolje. Ta pjesma odiše onim, što je težko skučiti u uzke granice definicije, ali ćeš osjećati odmah, čim uzčitaš pjesmu, da odiše naime onim nježnim miomirisom nježne poezije. Zgodna je alegorija „Život i ljubav“, gdje pjesnik liepo izporedjuje život sa sliepcem, a ljubav s kćerju, što no ga voda. I tehnika je ovoj pjesmi vrstna.

Napokon zanosna je pjesma „Najvećemu mučeniku“, samo nam se čini, da je zadnja kitica tamna, možda i suvišna. Inače bi ova pjesma, osobito što je drugoga diela, mogla spadati medju najljepše.

Ima u zbirci i ljubavnih pjesama, ali su slabije, jer kako već napomenusmo, s pjesnikove lire odjekuju ponajviše i ponajčišće zvukovi tragičnoga čuvstva, dok mu je za nježne lirske pjesmice odviše na putu prevelika refleksija.

Strah nas je hvatao, kad smo uzimali u ruke Kranjčevićevu zbirku, ali smo je zadovoljno odložili, jer smo se osvjedočili, da se na Parnasu hrvatskom pomolio nov, darovit radnik. Nema možda prilike, gdje bi bilo teže osjeći granicu izmedju talenta i diletantizma, kao upravo što je u lirici. No tko je pročitao ovu zbirku, bit će jamačno našao i rdjavih pjesama, i jezičnih i tehničkih pogrešaka, svega onoga, čega je na pretek u prvinah pjesničkih, no bit će za cielo zapazio, da u pjesnika imade talenta. Ali se vino još nije pročistilo. Želi li naš pjesnik, da uznapreduje, morat će prije svega što više proučavati djela drugih velikih pjesnika slovjenskih, romanskih i germanskih. Čitajući djela ovih umnika, pa posmatrajući na svoje oči poviest i život ljudi, sve će više ponimati otajstvenu narav ljudsku, sve će lakše intuicijom stvarati u svojih pjesmah likove jasne i istinite. Sva je tajna genija, da mu razmniva bude organizovana. Dakako sva će muka i nauka slabo vriediti, kad u pisca nema rodjena talenta, živa entuziazma. Pravi će pjesnik pronicavom intuicijom svojom proniknuti tajne saplete prirodnih pojava, te poput same prirode i sam sastavljati likove. Misaonom koncentracijom svojom pjesnik mora slikati, a ne treba razstavljati.

S toga svjetujemo pisca, neka se posve ozbiljno prihvati posla, ako misli na tom putu uztrajati. Ko što tielo ište branu zdravu i prostu, tako i pjesnik treba da podaje narodu pjesme krepke i proste. Koliki bi i sebi i drugim zasladili mnogo časova života, da su na vrieme zatakli rdjavu sviralicu za pojas.

Težak je to put, ali pjesnik neka ne sustaje. Raditi treba, učiti treba. Čim je koji pjesnik naobraženiji, tim mu je bogatiji sviet misli, tim više žica imade na njegovoj liri, s kojih odjekuju čuvstva njegova. S toga preporučamo mladome piscu, da što manje pjeva, a što više uči i razmišlja.

Tko želi, da bude svećenikom u hramu poezije, nek ozbiljno pristupa k vratima njegovim, jer je velika i sveta zadaća umjetnosti.