Tajna Vrančićeva spisa

Nije nimalo čudno što se u intervjuima s politologom i publicistom, dramskim piscem i esejistom Omerom Rakom (Šibenik, 1957), nakon objavljivanja romana Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina, redovito pojavljivala konstatacija o autorovoj fasciniranosti Vrančićem i njegovim djelom ili se postavljalo pitanje o razlozima te fascinacije. Naime, nakon drame Pupak usrid svita (2002) i scenarija za animirani eksperimentalni film Homo volans (2008), taj opsežni roman bio je već treći Rakov tekst s tematikom iz života i djela čuvenoga Šibenčanina te se pitanje o toj vezanosti logično nametalo. U Vrančiću je, veli Rak, otkrio vrlo zanimljiva čovjeka s mnoštvom interesa, kao što ih i sâm ima, k tome čovjeka koji je živio u neobično dinamičnoj epohi. On mu se činio idealnom osobom u koju je mogao projicirati svoje široke interese, ne samo znanstvene nego i u različitim drugim područjima, a kao lik u romanu Vrančić je postao njegov literarni alter ego „koji progovara mojim jezikom, misli moje misli i osjeća mojim srcem“. Tomu treba dodati i drugog protagonista, Gabrijela Raka, za čije prezime pisac kaže da se ne podudara slučajno s njegovim – jer Gabrijel „najvećim dijelom predstavlja mene samoga“.

Budući da je Omeru Raku ovo prvi roman, iznenađuje njegov opseg (više od 400 stranica) te složena i prilično zahtjevna struktura teksta na kakvu se ne odlučuju često ni pisci s većim i dužim proznim iskustvom. U romanu se naime pojavljuju dvije fabularne linije, koje su vremenski i prostorno znatno udaljene jedna od druge, ali, naravno, imaju neke dodirne točke. Jedna događajna linija, s glavnim junakom Gabrijelom Rakom, zbiva se u Šibeniku i obuhvaća razdoblje od početka travnja do kraja rujna 1991, uoči samog Domovinskog rata; druga, gdje je protagonist Faust Vrančić, događa se najvećim dijelom na carskom dvoru u Pragu, od 1581. do 1617, odnosno od početka Vrančićeve službe na dvoru kao tajnika cara Svetoga Rimskog Carstva Rudolfa II. Habsburga pa do Šibenčaninove smrti 1617. U oba događajna toka glavni su likovi ujedno pripovjedači u prvom licu. Pritom je Vrančićeva dionica oblikovana kao pronađeni rukopis, što strukturu romana čini još složenijom, a javljaju se i osjetljiva pitanja preslagivanja i ravnoteže pojedinih dijelova s obzirom na cjelinu teksta. Taj dio pisan je mistično-religijskim diskursom, primjerenim temi i vremenu, a realistički dominira u dijelu u kojem se pripovijeda o novijim zbivanjima. Nije neznatan ni udio fantastike i paranormalnih situacija, i to u oba dijela, kao i dokumentarne građe, kojom pisac nastoji stvoriti uvjerljiv životni okvir priči.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2014.

Zbiljske, povijesne likove i događaje autor spretno uklapa u roman. Na jednoj strani kronološki pouzdano niže događaje u šibenskom zaleđu i u samu gradu koji nagovještavaju skoru mračnu budućnost, spominje neka konkretna imena, uvjerljivo slika tešku atmosferu u gradu, mentalitet građana i ljudi iz zaleđa. Na drugoj strani susrećemo se s autentičnim imenima Vrančićeva praškog dvorskoga kruga (car Rudolf II, znanstvenici i umjetnici koje je okupio, posvećenost alkemijskim eksperimentima).

Gabrijel Rak, knjigoveža koji s nekom neobičnom djevojkom „gori na lomači požude“, dobiva od svog duhovnog mentora fra Huga, knjižničara franjevačkog samostana, fascikl sa spisima Fausta Vrančića koje mora proučiti da bi mogao obaviti zadatak za koji je izabran. Fascikl s Vrančićevim spisima je pronađeni rukopis što ga je iz kutije pohranjene u Vrančićevu lijesu otuđio jedan franjevac. Čitatelju se nudi „redigirani tekst dnevničkih bilježaka“ što ih je pred smrt sredio sam Vrančić. Time je pisac sebi otvorio prostor da se pozabavi jednim zanimljivim razdobljem Vrančićeva života kad je on kao tajnik bio vrlo blizu caru Rudolfu II, mistiku koji se više bavio alkemijom i astrologijom nego državnim poslovima i koji je na svom praškom dvoru, punom bizarnosti i čuda, okupio istaknute ljude od znanja i umjetnosti iz cijele Europe. Vrančić se s njima družio i stjecao nove spoznaje, a prema autorovoj projekciji bio je čovjek svoga doba. Osim toga, iz Faustovih dugih i eruditskih dijaloga s carem, pa iz fra Anzelmovih i Gabrijelovih komentara njegovih zapisa pokazuje se da su car i Vrančić u žudnji za sveznanjem, za „kamenom filozofa“, za preobrazbom njih samih, ali i njihova vremena prepuna ratova i vjerske netrpeljivosti, bili vrlo slični.

Kad je počeo čitati Faustove zapise, Gabrijel se pitao može li taj rukopis spasiti njegovu epohu: „Da izmaknemo iz škripca neminovnog. Uz pomoć neke tajne, recepta…“ Želio je u tekstu naći arkanu (tajnu) kamena filozofa, ali iskoristiti je ne za proizvodnju zlata, nego za ostvarivanje mira, „pokušati djelovati na uređivanje makrokozmičkog kaosa, smiriti ratne tenzije i pokušati odvratiti od rata ratu sklone“. Čitajući zapise, Gabrijel shvaća da se njemu događaju potpuno iste stvari kao nekad Vrančiću, jer su dijelili istu demonsku ženu Annabellu, ali da je on, za razliku od svog nesretnog prethodnika, uspješno obavio ono što se očekivalo od njega.

Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina potvrđuje svoga autora kao erudita, čovjeka spremnog na istraživanja novih tema, zanimljive imaginacije i fabularnih rješenja. Omer Rak umije stvoriti atmosfere i pamtljive slike, u dijalozima je suveren (Vrančić – Rudolf II), u opisima zna biti dojmljiv (prizori s Rudolfova dvora). No ima i nešto detalja u kojima pisac nije na visini koju si je sam zadao, a mislim da je to uglavnom posljedica neiskustva u pisanju dužega proznog oblika. Najvažnijim se čini neselektivnost i zato je ovdje spominjem. Koliko god je erudicija velik saveznik pisca, kad se pusti s uzde, zna narušiti osjećaj mjere. Tako se, primjerice, na prvih pedeset stranica romana našlo dvadesetak što književnih što glazbenih što slikarskih imena. Autor uvijek mora biti najveći krvnik sebi, mora nemilosrdno „rezati“ ne samo poneke riječi i rečenice nego i po više nefunkcionalnih stranica, mjesta koja naginju na patetiku ili neproduktivno odvlače pažnju od osnovne niti pripovijedanja. I uz ovaj prigovor, Arkana je osvježenje za hrvatsku prozu.