Svi se nismo komercijalizirali

S Josipom Pandurićem, osnivačem i urednikom izdavačke kuće Disput, jedne od najuspješnijih malih izdavačkih kuća u Hrvatskoj, razgovarali smo o utjecaju krize na izdavaštvo, položaju knjige u društvu, povlačenju sredstava iz europskih fondova te antologijskim i novim Disputovim uspješnicama.

Snimio Julien Duval

Tijekom godina krize uspjeli ste održati promišljenu i dosljednu izdavačku politiku koja ustrajava na ozbiljnosti, profesionalnosti, pomnom izboru naslova i pouzdanim prijevodima. Kako vam je to uspjelo?

Drago mi je čuti takvu ocjenu – u profesionalnom smislu ona mi veoma godi. U vremenu nejasnih vrijednosnih sidrišta i stalnih pomodarskih mijena ustrajati na visokim izdavačkim kriterijima o kojima govorite, jasno, nije lako, i jedina mi je pritom olakšavajuća okolnost što jednostavno ne znam drukčije, pa tako jednostavno moram. U svom Disputu objavljujem isključivo ono za što sam uvjeren da vrijedi, ono čemu ne treba nikakva izvanjska potvrda (poput financijske dobiti, slave, podilaženja trendu...), nego kulturnu ili znanstvenu vrijednost sadržava u sebi. U tome mi snažnu potporu znanjem i dobrohotnošću već godinama daju bliski suradnici, vanjski urednici koji čine prvi koncentrični krug oko malog, četveročlanog Disputova tima: Dragutin Lalović, Irena Lukšić, Ivan Marković, Sead Muhamedagić, Boris Senker, Nino Škrabe, Josip Užarević, donedavna Krešimir Bagić. Na meni je pritom, između svega ostaloga, odgovornost da se u organizaciji cijeloga pogona ne napravi greška u koracima, da se stvari postave tako da se ama baš ni na jednom projektu ne izgubi, da se s jedne strane ne zalijeće, ali s druge strane svjesno riskira ulaženjem u velike projekte koji bi bili primjereniji izdavačima s većom infrastrukturom. Pokojni kolega izdavač Branimir Donat znao mi je reći da je Disput mnogim izdanjima obavio poslove koji opsegom podrazumijevaju da ih ostvari kakav istraživački institut. Sve se to može uz punu predanost poslu koja ne pita za radno vrijeme, uz osjećaj da svaku muku višestruko nagrađuje užitak stvaranja novog svijeta koji donosi nova knjiga, uz pošten odnos prema tekstu i njegovu autoru i, na kraju, uz osjećaj da je sve to zapravo najnormalnija stvar na svijetu.

Disput je jedan od najuspješnijih malih hrvatskih nakladnika. Koliko su se uvjeti rada nakladnika i položaj knjige u društvu izmijenili od 1999, kada ste započinjali?

Nabačeni usporedni kroki mogao bi glasiti ovako: u ono doba bijaše PDV na knjigu, knjižarska mreža urušena, ozbiljna kritičkog diskursa o knjizi u medijima gotovo ni za lijek; u međuvremenu pak pogubno „kiosk-izdavaštvo“, buđenje knjižne scene praćeno bučnom medijskom pompom (prisjetimo se tada utjecajna Jutarnjeg lista i njegova Best­­selera); sada je ona naizgled zamrla, ali i dalje imamo manje-više sve ono loše iz onog doba, uz produbljeni jaz unutar ceha između velikih izdavača knjižára i malih izdavača koji financijski ovise o njima, samo što nemamo snažan državni poticaj izdavaštvu kakav je bio za mandata ministra Vujića. Disput se tim amplitudnim mijenama prilagođavao, primjerice, blagim smanjivanjem naklada, preuzimanjem i obavljanjem poslova koje smo prije plaćali drugima, ali i snažnijim angažiranjem sredstava iz inozemnih knjižnih fondova. No osim tih okolnostima iznuđenih poteza, nismo podlegli sirenskom zovu komercijalizacije. I to je dobro, jer u suprotnom, siguran sam, teško da bi Disputa bilo. Utopio bi se u šarenu sliku svijeta koju diktiraju marketinški pozicionirani izdavači.

Kakva su vaša iskustva s povlačenjem sredstava iz
EU-fondova? Jesu li to isplativi projekti?

Disput je u tri navrata povukao ukupno sedamdesetak tisuća eura za svojih sedamnaest izdanja, koja bez te izdašne potpore ne bismo uspjeli objaviti. Usto nam je ta potpora omogućila da na određeno vrijeme zaposlimo jednog radnika. Drugi domaći izdavači povukli su i znatno veće potpore, odlično!, ali nekima od njih koji su istodobno i knjižári, to nije bio impuls da našoj izdavačkoj kući (a ne sumnjam i nizu drugih malih izdavača) podmire dugotrajan dug minornog iznosa u odnosu na dobivenu potporu. Osim što je to mali primjer nekolegijalnosti u tzv. branši, primjer je i kako se s europskim novcem može na balkanski način.

Uz potporu Kulturnoga programa Europske komisije ove ste godine objavili monumentalan dramski kolaž Posljednji dani čovječanstva Karla Krausa. O kakvu se prevoditeljskom i uredničkom pothvatu radi?

Riječ je o knjizi iz reda onih zbog kojih se ima smisla baviti ovim poslom, uredničkim odnosno izdavačkim. Po strasti i energiji uloženima u taj projekt mogu ga mjeriti s radom na izdavanju Montaigneovih Sabranih djela, a u konačnici su i zadovoljstvo i ponos učinjenim slični. O težini i složenosti prevođenja tog remek-djela, čega se smjelo prihvatio Sead Muhamedagić, uz asistenciju Disputova redaktora Damjana Lalovića, također vrsna prevoditelja, neka posvjedoči tek to da se Krausovo fascinantno spisateljsko umijeće znalo oslikavati metaforičkom dosjetkom kako je bio „zaručen za njemački jezik“. Jezik je zapravo njemu bio sveodređujući demijurg, sfera u kojoj se sve (i politika i moral, što ga je najviše zanimalo) odražava i koja svemu daje mjeru. Krausova je satira do ludila ludistička, prebogata sarkastičnim asocijacijama koje su i ondašnjem čitatelju vjerojatno izmicale u svojoj punini, k tomu još iskazana različitim idiomima, i sve to do mjere da je na mnogim mjestima na granici prevodivosti. U tome se vjerojatno i krije temeljni razlog zašto je ta nenadmašna antiratna drama, bolno aktualan krik protiv ljudske gluposti, na hrvatski prevedena tek stoljeće nakon njezina nastanka. Kao urednik tog izdanja ni po koju cijenu nisam htio prionuti uz liniju manjeg otpora koja je očigledna u prijevodima na neke druge jezike u kojima se te složene prevoditeljske probleme rješava tako da ih se naprosto zaobiđe. Osim toga izdanje je, kao rezultat zdušna kolektivnog čina, popraćeno opsežnim fusnotarijem i kazalom povijesnih osoba, sve ne bi li Krausa dostojno predstavilo onakvim kakav on jest – našim suvremenikom.

Nagrađivana edicija Na tragu klasika, koju objavljujete u suradnji s Hrvatskim filološkim društvom, namijenjena je probranoj publici. Koliko je čitateljska publika sklona kupovanju naslova koji su daleko od marketinški razvikanih izdanja?

Teško da bi ta biblioteka došla do, evo, stotinu i petog prijevoda svjetske proze – čime je najtrajnija biblioteka u nas – da nije u tih jedanaest godina postojanja privukla ne prevelik, ali pristojan i postojan receptivni krug literarnih znalaca i gurmana. Da su oni redovni ne samo čitatelji nego i kupci, najbolje se može provjeriti jedanput godišnje, na Interliberu, kada dobar dio njih pohrli u nabavku što noviteta što starijih izdanja po sniženim cijenama. Inače su naklade te biblioteke relativno male (od 500 do 700 primjeraka, ovisno o naslovu), jer respektiramo realni profil čitateljskog interesa i trenutačnu kupovnu moć za knjigu zainteresiranih građana, pa većina naslova bude rasprodana, neki u duljem, neki u kraćem razdoblju. Od zadnjih naslova takav je slučaj, primjerice, s izvrsnim prijemom beskrajno šarmantne knjige Rose Montero Luđakinja u nama i genijalnog romana Vrata Magde Szabó.

Kako biste ocijenili zanimanje medija za vaša izdanja?

S obzirom na sve skučeniji knjižnokritički prostor u medijima, zadovoljan sam odjecima na naša izdanja. Recimo, o Krausovim se Posljednjim danima... piše i govori uistinu mnogo (i što je još važnije: kvalitetno), pa bi čovjek poželio da barem upola toliko bude i o nekim drugim našim vrijednim naslovima, no to ovisi o mnoštvu stvari na koje naprosto ne mogu utjecati. Ono pak što je do mene ne ide mi u prilog: svjestan sam naime da medijska prisutnost ovisi i o karakteru frontmena, a ja osobno koliko god mogu izbjegavam nastupe u javnosti i, usto, ne pomišljam olakšati si život tako da se „umrežim“.

Kako se svojevrsna festivalizacija književnosti odražava na stvarno zanimanje za knjigu?

Čovjek sam koji čitanje smatra duboko intimnim činom, nekom vrstom samoodabranog oblika prakticiranja samoće, tako da mi organski smeta buka oko književnosti, halabuka još i više, pogotovo kad je bez adekvatna pokrića i zbog toga kompenzacijski pojačana medijskim ozvučenjem. U onoj mjeri u kojoj festivalizacija književnosti ima svrhu da čitateljima ponudi laku zabavu koja ih iz kritičkog subjekta preparira u poslušnog konzumenta marketinški posredovane robe sklon sam zajedno s mudrim Josipom Vaništom rezignirano kon­statirati: Slabo mi je od zabave! Pritom je naš strukturni problem u tome što se festivali otvaraju (nedavno u Zagrebu još jedan), a knjižare zatvaraju (u Rijeci, kao samo posljednja u neslavnom nizu, jedna velika). Festivala dakle sve više, a pročitanih knjiga sve manje – barem ako je vjerovati nedavno provedenoj reprezentativnoj anketi.

Svoj rad često opisujete kao „borbu s vjetrenjačama“. Koliko vas osobno posao kojim se bavite i dalje nadahnjuje?

Za divno čudo, unatoč svim problemima koji opterećuju ozbiljno izdavaštvo u Hrvatskoj, još uživam u stvaranju nečega što je svojedobno pokojni glavni urednik Vijenca Mladen Kuzmanović nazvao „vječnim čudom knjige“. Ako se ta strast prepoznaje u načinu na koji govorim o izdanjima koje uređujem, puna šaka brade – više od toga niti očekujem niti priželjkujem.

Hoćete li uspjeti ostvariti izdavački plan za 2015? Što biste iz njega posebno izdvojili?

Po svemu sudeći nećemo uspjeti objaviti dvije goleme knjige, Semiotiku teatra svjetski ugledne teatrologinje Erike Fischer-Lichte i studiju Teorija spoznaje i prevođenja ruske povjesničarke suvremene europske filozofske misli Natalije Avtonomove, ne samo zbog toga što svaka obaseže osamstotinjak kartica i stoga zahtijeva dugotrajan priređivački angažman nego i zbog sasvim praktična razloga izostanka adekvatne financijske potpore ministarstava, bez koje je takva znanstveno i kulturno iznimno vrijedna izdanja teško objaviti. Ali će nam zato već za kojih tjedan-dva izaći utjecajna studija američkog kognitivnog lingvista Georgea Lakoffa i kolege mu filozofa Marka Johnsona Metafore koje život znače, a s početkom jeseni napokon cjelovit prijevod klasične, fundamentalne i nezaobilazne studije Izvori totalitarizma Hanne Arendt.