Suma razočaranja

Ove godine doajen hrvatske umjetnosti, Josip Vaništa, izdao je još jednu knjigu pod naslovom Na bjelini, koja se konstrukcijom nadovezuje na Zapise (2001), Nove zapise (2007) i Skizzenbuch (2010), koje bi se mogle uvrstiti među najbolju hrvatsku prozu u posljednjih dvadesetak godina. No prozna kategorizacija nije bez zadrške, kako u pogovoru ove knjižice piše Tonko Maroević: „Unatoč proznim oblicima i povremenim narativnim sekvencama, njegovo pisanje ne mogu svrstati nigdje drugdje nego u lirsku refleksiju.“ Liričnost i preciznost prenošenja dojma, stanja i situacije u vrlo suptilnim nijansama označavaju cjelokupno Vaništino literarno stvaralaštvo, koje se logički nastavlja na klasičan gorgonaški postupak: korespondenciju kao oblik arhaične razmjene ideja, ali još i puno više fascinacija i emotivnih naklonosti ili prolaznih stanja svijesti. Rečenica ili dvije na bjelini papira, uz poneku sliku ili fotografiju, čini od Vaništinih knjiga, ali i specijalnih izdanja (posvećenih Krleži, Putaru, Šolcu) svojevrsni Gesamtkunstwerk. One su bliske i vrsti knjige umjetnika, i svojim nas stranicama vode na putovanje kreativnom svijesti sama autora, koji preuzima ulogu urednika, odnosno dirigenta ili redatelja, a daju i dubok uvid u njegove sugovornike i korespondenate. Tako izdanje Krleža iskosa (iz 2012, koje prati izložbu koju je Vaništa organizirao u HAZU-u) osvjetljava velikoga književnika kroz likovne radove samog Vanište, Babića, Račića i ostalih slikara povezanih s njime, a i kroz njegove vlastite pjesme i izjave, koje u reduciranoj interpretaciji Vanište pisca kao da dolaze s druge strane, koje se Krleža (poput svih ljudi) pribojavao, ali i s kojom je bio u trajnu dosluhu. Kako je on sam napisao u Cvrčku pod vodopadom, iskustva mrtvih, prenesena i dočarana u jednom trenutku, ostaju trajno u njihovu recipijentu, unatoč fizičkom nepostojanju onoga tko ih je doživio.

Josip Vaništa u svom atelijeru u Križanićevoj 11, 1958.

Krokiji iz života

Pogledajmo Krležinu skicu arhitekta Drage Iblera, koju je Vaništa zabilježio u Skizzen­buchu: „Dragu Iblera sam volio, imao sam za njega trajnu simpatiju. Kad ga je Miljenko Stančić kao sekretar partijske organizacije izbacivao iz Akademije, naveo je u svom izvještaju podatak o 116 odjela i 270 košulja u Iblerovom posjedu. Ženio se više puta, posljednja žena bila mu je Ana Urukalo, za koju je govorio da ima anđeosko tijelo. Umro je u automobilskoj nesreći na putu u Ljubljanu. Šoferšajba odrubila mu je glavu i odbacila je 50 metara od tijela u polje.“ Cijeli je život, dendijevske sklonosti, prijateljska naklonost i bizaran kraj, opisan precizno, bez suvišnih detalja, ali vrlo plastično (dostojno pera Danila Kiša) na manje od pola stranice. Tu nema objašnjavanja svjetonazora, teza, antiteza, brbljavih poetičkih premisa i dalekosežnih, nacionalno, politički i estetski važnih tema. Samo gesta, neke neobjašnjive sklonosti, osobna aura, odnosno sama suština bilo koje individue. Crtica o Ibleru podsjeća me na nedavni film o Williamu Turneru (redatelja Mikea Leigha) u kojemu izostaje element čest u filmskim i literarnim biografijama umjetnika, nepotrebno i stalno iskazivanje umjetnikovih estetičkih nazora i htijenja, koje su ionako naknadno konstruirali povjesničari umjetnosti. Obrazlaganje i ustrajavanje na razlogu u većini se slučajeva – zbog siromaštva interpretove dobro odškolovane, dakle do smrti zatučene, imaginacije – svodi na uglavljivanje stvaralaštva u formule, odnosno ograničavajuće koncepte strane ljudskom životu.

Vlastita naklada, Zagreb, 2015.

Krhkost ljudskoga postojanja, kao i slabosti našeg tijela i duha, neizbježna su sudbina. Dendijevski arhitekt postao je bezglavo truplo, a literat nevjerojatne snage i neupitni društveni autoritet savija se na bolesničkoj postelji pred vratima Hada, na Vaništinu crtežu Krleža na bolesničkoj postelji. I ova je knjiga umjetnikova bolna introspekcija, suma neuspjeha i razočaranja. Završni zapisi kao svjedočanstva besparice i neimaštine (na jednoj stranici piše samo „bez dinara sam“) nisu, kako bi bilo jednostavno i pomodno tumačiti, ogorčena osuda društva koje se ne brine o pojedincima kojima formalno daje neke počasti. Materijalna kapitulacija, kao i Iblerova dekapitacija, izraz je samo jedne moguće sudbine, ništa više od toga. Ako je gledamo na taj način, bez većih pretenzija i učitavanja, postajemo svjesni njezine potencijalne snage, snage posve nevažne situacije pojedinca. Ni društveno aklamirani stvaraoci nisu izuzeti iz goleme egzistencijalne freske koju su srednjovjekovni umjetnici predočavali motivom plesa Smrti.

Fascinacija Cioranom

Na bjelini započinje i završava citatima Emila Ciorana: dva citata na početku označavaju skučene provincijske perspektive kojih se rumunjsko-francuski pisac prisjeća i koje odgovaraju opisu naše sredine, i sudbini senzibilne ličnosti u njoj: bila ona Vaništa, Krleža (ili koji od njegovih književnih likova), Matoš, Račić, Kraljević ili netko drugi, tko se utopio u neizostavnoj krležijanskoj sintagmi panonskog blata. Posljednji citat u knjizi tek je jedna riječ, kojom se opet priziva Cioran, a koja označava konačnu perspektivu svih stvorova, ili kozmičko blato ovoga postojanja: „Nestati“. Primamljiva i zastrašujuća opcija, oko koje ljudsko biće titra i pleše kao na tankoj liniji koja razdvaja život i smrt. U toj težnji ka nestati, u prostoru između estetske afirmacije postojanja i odustajanja, možda je i ključ Vaništine poznate linije i njegovih suptilnih crteža. Oni sa zapisima dijele minimalizam postupka, geometriju konstrukcije koja unatoč prividnoj strogosti naznačuje prije negoli označuje. Ipak, njegovo rastakanje crtačkih, slikarskih i književnih kontura ne djeluje toliko kao stapanje s beskrajem koji pretpostavlja potencijalno sve, dakle brojne mogućnosti, nego prije poništavanje u nizu nemogućnosti.

Drugim riječima, onostrano ovdje nije metafizička, neshvatljiva razina postojanja, onkraj ovdašnjih prirodnih zakona, područje „proširene spoznaje“, nego poput svemirske crne rupe odsutnost prostora, znanja i zakonitosti. To je ništavilo izraženo estetski, kao u gorgonaškoj akciji, dokumentiranoj u fotografijama, Polaganje slike u šumu blizu Zagreba. Vaniština slika linije položena je uz drvo i nekoliko dana po njoj je padao snijeg, poput mrtvačkoga pokrova. Slikarska težnja praznini prešla je u simboličnu pa i prirodnu prazninu, ako uzmemo u obzir da snježni pokrivač poništava sav život pod njime, stvarajući od bujne prirode neprijateljsku pustinju. Ipak, i tu postoji nastavak priče: nekoliko dana poslije djeca su pronašla sliku i sanjkala se na njoj: je li to povjerenje u umjetnost kao opravdanje života (bilo bi poetski i utješno da je tako), ili samo djelić općeg besmisla, koji se jednako manifestira dječjom bezbrižnošću?

Treba naglasiti i da je Na bjelini, paradoksalno s obzirom na naslov, najmračnija od svih Vaništinih knjiga. Odabrani punktovi na početku iz Drugog svjetskog rata i oskudnog i depresivnog poratnog razdoblja nekoliko su sumornih krokija u kojima je sadržana povijest prostora, kao i naslućivanje nemogućnosti bavljenja umjetnošću u opisanim prilikama, stanovito prokletstvo profinjenih.

Za opis Vaniština postupka kolažiranja i medijacije iskustava iz davnih dana treba istaknuti pismo Josipa Crnoborija iz 1978, koje prenosi u ovoj knjizi. Mladom Crnoboriju na Akademiji Tartaglia se dugo zadržao kraj platna radeći ispravke, da bi na kraju: „upirući prstom na jedan od njih rekao, ova bi linija bila dobra…“ Traganje za jednom linijom, za potezom koji drži na okupu cijelu sliku, Vaništa prenosi iz medija u mediji. To je metoda kojom, recimo, u interpretaciji Račićeve slike Dama u bijelom (1907) u crtežu olovkom (oko 1985) naglašava jednostavno oblikovanje koje ističe prazan i usamljen pogled. Taj postupak on provodi i u književnosti, s nekim neočekivanim i naizgled nevažnim detaljima iz života prijatelja, znanaca, suputnika i svjetionika na svom gorgonski crnom putovanju kroz noć, ispisanom na bjelini.