Staromodni screwball

Kad se za farsičnu screwball-komediju Ona je tako zabavna, prvi redateljski kinoprojekt prvaka novoga Hollywooda Petera Bogdanovicha nakon kod nas nedistribuirane drame The Cat´s Meow iz 2001. kaže da je staromodna, to je istodobno i kompliment i kritika. Kompliment jer je Bogdanovich unatoč protoku desetljeća ostao dosljedan sebi te snimio još jedan prilično zabavan i šarmantan te lako gledljiv film osovljen oko dovoljno zanimljivih i nenametljivo pomaknutih likova, njihovih bizarnih odnosa, životnih i iskričavih dijaloga, metafikcijskih i metafilmskih dosjetki te razigrana humora, a kritika iz istih razloga, odnosno jer je proizveo još jedno uredno i prepoznatljivo ostvarenje koje zadovoljava u svim izvedbenim segmentima, no čije su boljke upravo redateljeva igra na sigurno i spomenuta urednost koja se strožim kritičarskim aparatom može čitati i kao beskrvnost, bezidejnost, derivativnost i (auto)referencijalnost. Naime, film Ona je tako zabavna doima se kao da ga je režirao Woody Allen, koji također posljednjih godina niže uredne, no nerijetko međusobno kao jaje jajetu slične naslove obilježene autoderivativnošću, beskrvnošću i igrom na sigurno. Štoviše, djelo premijerno prikazano na prošlogodišnjem festivalu u Veneciji izgleda kao varijacija Allenove dva desetljeća stare izvrsne romantične komedije Moćna Afrodita, samo što naslovnu protagonisticu sličnog zaleđa ne tumači tada mlada i u međuvremenu nažalost zaboravljena Mira Sorvino, nego također mlada i darovita britanska glumica Imogen Poots, koja ovdje ostvaruje za karijeru možda prijelomnu ulogu.

Imogen Poots i Owen Wilson

Izvrstan prvijenac

Tijekom posljednjih petnaestak godina, točnije tijekom više od dva desetljeća koliko je prošlo od slabo zapažene romantične glazbene drame Ljubav (The Thing Called Love) i punih 25 godina koliko je proteklo od njegova posljednjeg ambicioznijeg filma Texasville, nastavka antologijske Posljednje kinopredstave, Bogdanovich se s jedne strane više posvetio glumi, pa su ga pedantniji filmofili osim u ulozi kolege psihijatrice Jennifer Melfi u kultnoj seriji Obitelj Soprano mogli vidjeti u sporednim rolama primjerice drame Broken English Zoe R. Cassavetes i sličnim redom nezahtjevnim i nezapaženim djelcima, a s druge se kao redatelj okrenuo televiziji te osim jedne epizode u spomenutim Sopranosima režirao niz TV-filmova od kojih je stanovit odjek dobila biografska drama Tajna Natalie Wood iz 2004, kao i Grammyjem ovjenčan odličan glazbeni dokumentarac Tom Petty and the Heartbreakers: Runnin’ Down a Dream iz 2007. No imalo ambiciozniji filmofili Bogdanovicha, rođena 1939. u obitelji srpskih doseljenika u gradu Kingstonu u državi New York, ponajviše pamte po nekoliko sjajnih filmova koje je režirao potkraj 60-ih i tijekom prve polovine 70-ih godina prošlog stoljeća, redom naslova koji odlično stare te s protokom godina poput dobra vina samo dobivaju na aromi, boji i cjelokupnom bukeu. Njegov debitantski film Mete iz 1968, u niskobudžetnoj produkciji realiziran triler s elementima horora koji je metafilmičnost i nostalgičnost naznačio kao možda najvažnija obilježja Bogdanovicheva redateljskog rukopisa, tako i danas imponira zrelošću i sigurnošću izvedbe kao i spretnim prepletanjem (filmske) stvarnosti i (meta)fikcije u središtu kojeg je amblematska figura žanra horora Boris Karloff, koji u liku starog glumca Byrona Orloka zapravo glumi sama sebe. Štoviše, Corman je Bogdanovichu dopustio da u filmu iskoristi dvadesetak minuta horor-trilera The Terror s Karloffom iz 1963, koji su uz Cormana među ostalim režirali i F. F. Coppola i Jack Nicholson, a upućeniji filmofili primijetit će i kadrove iz Hawksova The Criminal Codea, u kojem je Karloff debitirao 1930.

No eponimni i općenito najvažniji Bogdanovichev film trajno će ostati impresivna egzistencijalna drama Posljednja kinopredstava iz 1971, naglašeno nostalgična i filmofilijom, ali i sjetom i oporošću obojena ekranizacija romana Larryja McMurtryja, koja mu je osim oskarovske nominacije za najbolji adaptirani scenarij (zajedno s McMurtryjem) donijela i onu za najboljeg redatelja.

Posveta klasičnom Hollywoodu

Kad je godinu poslije uslijedila sjajna romantična screwball-komedija Što te tata pušta samu?, iznimno energična te tada kao i danas suvremena posveta klasicima holivudskog screwballa iz 30-ih u kojoj je Bogdanovich demonstrirao i zavidan stil, te kad je sljedeće godine stigla odlična humorna krimi-drama Mjesec od papira, temeljena na romanu Addie Pray Joea Davida Browna, činilo se da je Bogdanovichu samo nebo granica, i da ga neće omesti ni osrednja ekranizacija priče Daisy Miller Henryja Jamesa, u kojoj nije uspio dočarati suptilnost i karakternu slojevitost piščevih likova. No pad je ipak uslijedio, a nisu ga uspjeli ublažiti ni očekivano nostalgično humorno odavanje počasti sedmoj umjetnosti u Kinu za groš, ni sasvim solidna drama Saint Jack prema romanu Paula Therouxa, ni korektna romantična komedija Svi su se smijali. Postalo je očigledno da je Bogdanovich rekao sve što je imao i da u njegovoj „redateljskoj svijeći“ nedostaje ulja, a takav zaključak nisu ublažili ni vrlo dobra no i ponešto precijenjena biografska drama Maska, ni spomenuti Texasville u kojem unatoč autorovu trudu šarm i čarolija izvornika nisu ponovljeni.

U opisanu kontekstu film Ona je tako zabavna, pored recentne Špijunke još jedna istinska komedija u moru bezveznih naslova koji stižu na domaći kinorepertoar, a koji deklarativno pripadaju tom žanru, Bogdanovichev je djelomični povratak u nekadašnju formu.

Nažalost, ne i u cijelosti, jer priča o darovitoj te nerealno dobrodušnoj i prostodušnoj nezaposlenoj mladoj glumici Isabelli Izzy Patterson, koja obilazeći brodvejske audicije preživljava povremeno se baveći prostitucijom da bi joj se život počeo mijenjati kad kao klijenta upozna oženjenoga ženskara Arnolda Albertsona (dosta blijed i uvijek isti Owen Wilson) ne znajući da je on redatelj predstave na audiciji za koju će se prijaviti, ne posjeduje ni energičnost ni šarm ni dinamiku ni zabavnost filmova iz autorova zlatnog razdoblja.

Filmski humor

Formalno je sve na broju, od razmjerno slikovitih i ljudskim slabostima označenih likova, podjednako glavnih kao i nekoliko sporednih, preko njihovih pomaknutih međuodnosa i brzih dijaloga do spretno kreiranih segmenata fejdoovske farse i vodvilja te poigravanja odnosom (filmske) stvarnosti i kazališne fikcije, no ništa ne funkcionira na u potpunosti zadovoljavajuć način. Dok gleda najzabavnije sekvence u restoranu te u hotelskim sobama i hodniku, u kojima do izražaja dolazi autorova vještina u poigravanju komedijom situacije, karaktera i zabune, gledatelj se smije i neosporno uživa u zdravom filmskom humoru s redom nezrelim i egoističnim (jedina iznimka je Izzy), ali empatičnim likovima i njihovim razumljivim postupcima i odlukama, no istodobno shvaća da je nažalost nepotpuno i poprilici tek polovično iskorišten potencijal tih sekvenci bio znatno veći. Možda je stvar u činjenici da će Bogdanovich 30. srpnja proslaviti 76. rođendan, i možda je u toj dobi nerealno očekivati veću izvornost, maštovitost i dinamičnost, no isto je tako činjenica da film Ona je tako zabavna ne posjeduje onu razinu svježine, šarma i zabavnosti kakvu je mogao posjedovati.