Srijem kroz stoljeća

Granice nekih hrvatskih pokrajina (npr. Dalmacije i Slavonije) tijekom vremena su se mijenjale. Tako je npr. Dalmacija u vrijeme Rimljana obuhvaćala mnogo veći prostor nego danas. Slično je bilo i sa Slavonijom, koja sada obuhvaća prostor između Ilove, Dunava, Drave i Save, ali nigdje ne stoji gdje su njezine istočne granice?

Gdje na istoku završava Slavonija, a gdje počinje Srijem, mnogima je i danas nejasno. Neki Srijem danas smještaju u Vojvodinu ne znajući da je njegov manji, zapadni dio i danas u Hrvatskoj pa se zato u mnogim našim medijima o ovom kraju naše države uporno govori kao da je riječ o istočnoj Slavoniji, a njezinim stanovnicima Slavoncima, što nije točno.

U današnjoj publicistici (čak i u nekim znanstvenim krugovima!) ponekad se spominje kako zapadne granice Srijema idu nekom zamišljenom crtom od rijeke Vuke na Vinkovce i spuštaju Bosutom do utoka u Savu – što je vrlo neobično. Po toj „granici“ sva mjesta južno od te crte (a tu bi pripadala i mnoga mjesta negdašnje vinkovačke i županjske općine, čak i neka u Vojvodini) bila bi istočna Slavonija! Ako se samo malo pogleda na zemljovid, vrlo će se lako uvidjeti sva nelogičnost takve tvrdnje.

Ipak, ne bi tu trebalo nikoga kriviti poradi neznanja, već samo osvijestiti višestoljetni povijesno-politički kontinuitet srijemskih granica te identitet Srijema i Srijemaca.

Iz povijesti znamo da je na području današnje Vukovarsko-srijemske županije i vojvođanskoga, a poslije Drugoga svjetskog rata već i „srpskog“ dijela Srijema (Zemun, Novi Beograd i okolica), postojala Srijemska županija čije je sjedište bilo u Vukovaru.

U Enciklopediji Jugoslavije iz 1953. pod natuknicom „Srijem“ čita se kako (i tada) više od trećine Srijema pripada Hrvatskoj s gradovima: Ilok, Vukovar, Vinkovci i Županja, a zanimljivo da to isto ponavlja i Hrvatski leksikon iz 1994. godine!

Povijest prekrajanja

Srijem se prostire između donjega toka rijeka Save i Dunava (do utoka kod Beograda), a zapadne granice idu linijom zapadno od Vukovara i Vinkovaca, gornjim tokom rijeke Bosut i iza ušća rijeke Bosne u Savu. Kako tu nema prirodnih omeđenja, upravo su te granice nekima postale sporne, što ne bi trebalo biti kad bi se malo bolje poznavala hrvatska prošlost.

Prijepori vezani za zapadne (političke i geografske, a onda i kulturološke) granice Srijema ne bi trebali postojati, uzimajući u obzir petostoljetni kontinuitet granica negdašnjega Srijemskog sandžaka, odnosno Srijemske županije, jer ih oni jasno određuju.

U srednjem vijeku Srijem je obuhvaćao uglavnom teritorij istočno od Iloka, dok je prostor zapadno od njega bio poznat kao Vukovska županija, koja je bila u sastavu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.

 * * *

Od prve polovice 16. stoljeća Osmanlije ustrojavaju Srijemski sandžak (sa sjedištem u Iloku), čije će granice (pa tako i one zapadne!) u 18. stoljeću (uglavnom) naslijediti i nova, habsburška vlast. U Habsburškom Carstvu (Austro-Ugarskoj Monarhiji) 1745. ustrojava se Srijemska županija, kojoj se tek 1873. (1881) pripaja Vojna granica pa Srijem ponovno poprima izgled iz osmanlijskog vremena.

Srijemska je županija bila u sastavu Kraljevine Hrvatske i Slavonije (i ugarskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije) te postojala do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije, od kada intenzivnije započinju velikosrpska prekrajanja, odnosno namjerna politička izdvajanja Srijema iz hrvatskoga državnog i nacionalnog prostora.

Tako već 1922. umjesto Srijemske županije nastaje Sremska oblast (u granicama negdašnje županije), a 1929. dolazi do neprirodnog preustroja države pa čitav Srijem ulazi u sastav dviju banovina: Dunavske (sa sjedištem u Novome Sadu) i Drinske (sa sjedištem u Sarajevu). Zbog nezadovoljstva hrvatskoga (katoličkog) puka već 1931. dolazi do „vraćanja“ triju zapadno-srijemskih kotara (Vukovar, Vinkovci i Županja) Savskoj banovini, a takvo stanje ostaje do stvaranja kratkotrajne Banovine Hrvatske.

Godine 1939. Srijem se nastavlja dijeliti, a ovaj put su na to su pristali tadašnji hrvatski politički predstavnici iz Hrvatske seljačke stranke. Ustrojem Banovine Hrvatske privremene se granice „hrvatskoga“ dijela Srijema pomiču nešto istočnije od negdašnjih granica Savske banovine.

Zemljovid Srijemske županije s početka 20. stoljeća

Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske 1941. na području Srijema nastaje Velika župa Vuka sa sjedištem u Vukovaru (kotar Županja pripojen je Velikoj župi Posavje), a 1943. je i županjski kotar uključen u Veliku župu Vuka, čime Srijem ponovno postaje teritorijalno cjelovit, odnosno obuhvaća isto područje kao i Srijemska županija.

Svršetkom Drugoga svjetskog rata, točnije već 19. lipnja 1945, stvorena je posebna Komisija za razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine, čiji je predsjednik bio Milovan Đilas, a članovi Vicko Krstulović, Jovan Veselinov, Milentije Popović i Jerko Zlatarić. Njihovo je izvješće Predsjedništvo Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije prihvatilo već 26. lipnja 1945, a nekoliko dana poslije ono je i objavljeno. Spomenuta komisija novu granicu „vukla“ je isključivo prema etničkom načelu (prije toga Srijem je ostao bez njemačkoga stanovništva, a onamo su uglavnom doseljavani Srbi). Potom je Predsjedništvo Narodne skupštine Srbije 3. rujna 1945. donijelo Zakon o ustanovljenju i ustrojstvu Autonomne pokrajine Vojvodine kojima su uključena ranije donesena rješenja o granici. Godine 1947. došlo je i do manjih korekcija jer je mjesto Bapska-Novak pripojeno Hrvatskoj, a Jamena Srbiji. Donošenjem Zakona o administrativnoj-teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Hrvatske 26. lipnja 1947. usvojena je ta nova granica sa Srbijom, odnosno Vojvodinom. Ipak, unatoč i tim političkim odlukama i granici, svijest o cjelovitome Srijemu ni tada nije bila izbrisana!

Hrvatskim osamostaljenjem republička granica postaje državnom, a ustrojavanjem županija obnovljena je i Vukovarsko-srijemska županija, ali s nešto izmijenjenim zapadnim granicama jer su, zbog ranijih prekrajanja kotara i općina, izdvojena mjesta Slavonski Šamac (nekad se zvao „samo“ Šamac), Sikirevci i Gundinci, koji također teritorijalno pripadaju povijesnome Srijemu, a danas se nalaze u Brodsko-posavskoj županiji.

Tijekom postojanja Austro-Ugarske Monarhije i obiju Jugoslavija teritorijalna cjelovitost Srijema očuvana je u sastavu negdašnje Đakovačke ili bosanske i srijemske biskupije koja je, od sredine 19. stoljeća, pripadala Hrvatsko-slavonskoj metropoliji sa sjedištem u Zagrebu. Osamostaljenjem Hrvatske te novim crkvenim ustrojem Katoličke crkve 2008. u istočnome (sada vojvođansko-srpskom) dijelu Srijema obnovljena je Srijemska biskupija u kojoj je njezina zapadna granica poklapa s državnom, ali u njoj je i nadalje ostao Zemun, Novi Beograd i šira okolica. Srijemska biskupija je tada dobila i dvojnu crkvenu pripadnost; Đakovačko-osječkoj crkvenoj pokrajini (metropoliji) sa sjedištem u Đakovu, ali i Međunarodnoj biskupskoj konferenciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Beogradu!

Srijemci i Slavonci

Dobro je znati također da je na sadašnjem političko-teritorijalnom zemljovidu Autonomne pokrajine Vojvodine istočni Srijem podijeljen u dva okruga: Južnobački (koji obuhvaća njegov sjeverni dio) i Sremski (preostali dio Srijema sa sjevernim dijelom Mačve!), iz čega se može iščitavati kako se (i nadalje) nastoji „razbiti“ povijesno-politička i teritorijalna cjelovitost toga dijela Srijema. Slično je s teritorijalnom podjelom eparhija Srpske pravoslavne Crkve koja Srijem dijeli na dvije eparhije: Sremsku (obuhvaća i dio sadašnjeg, hrvatskog dijela Srijema!) te Osječko-poljsku i baranjsku, a prije i Slavonsku.

Identitet Srijemaca u prošlim je nehrvatskim režimima bio namjerno potiskivan, a srijemski Hrvati zaboravljeni i zanemareni često i od vlastitih političkih predstavnika i naroda. Tek u novije vrijeme ponovno se, ali vrlo stidljivo, počinju javljati glasovi o specifičnom srijemskom hrvatstvu, a počinje se ponovno govoriti i pisati o negdašnjim zapadnim granicama Srijema.

Dakako da se to „razgraničenje“ u Hrvatskoj ne treba shvaćati (niti su ga Srijemci i Slavonci ikada tako i shvaćali!) kao dijeljenje i izdvajanje iz hrvatske države, nacije i kolektivne povijesne memorije. Prožimanja Slavonije i Srijema bila su prirodna, stalna, blagotvorna i obostrana, ali unatoč tomu treba poštovati njihove posebnosti.

Vrijedi zapamtiti; sadašnja teritorijalna cjelovitost Srijema, bez obzira na sadašnje granice, traje neprekidno gotovo pet stoljeća (Srijemski sandžak i Srijemska županija), a od početka 18. stoljeća do danas ostaje u hrvatskoj političko-pravnoj i crkveno-teritorijalnoj svezi. Najnovije, gotovo stoljetno teritorijalno prekrajanje Srijema, započinje stvaranjem prve Jugoslavije, a završava u drugoj Jugoslaviji, tako da današnjoj Republici Hrvatskoj „preostaje“ tek nešto više od trećine Srijema (uglavnom današnja Vukovarsko-srijemska županija). To područje nije istočna Slavonija, već zapadni Srijem!