Slike od čička

Nakon što je 2013. u Zavičajnom muzeju grada Rovinja izložila rad pod naslovom Čičkovina, Josipa Štefanec sada u galeriji Matice hrvatske izlaže svojevrsni nastavak tog rada nazvan jednostavno Čičkovina 2. Zamišljena kao proširenje prvobitne instalacije, Čičkovina 2 dalje artikulira autoričinu viziju „zemlje čičaka“, ludičke skulpture ili prostorne instalacije u kojoj je naglasak stavljen na spontanu gradnju i izniman vizualni doživljaj tako nastale tvorevine.

Instalacija u Galeriji Matice hrvatske / Snimila Marina Majerić

Napinjanjem tzv. čičaka (debele tkanine koja se međusobno lijepi i odljepljuje) na blind-rame, koji tako ovdje zamjenjuju tradicionalno platno, umjetnica dobiva zb(i)rku slojevitih crnih ploha – slika koje potom lijepi jedne na druge (prividno nasumično), realizirajući prostornu instalaciju snažna učinka začudnosti i posve otvorena značenja. Pretvarajući čičak u platno i sliku u predmet, Josipa Štefanec nadovezuje se na dugu tradiciju reifikacije – postvarenja slike, odnosno promatranja slike kao tek još jednoga predmeta među stvarima koje nas okružuju. Autorica tako polazi od slike pod navodnicima (jer njezini predmeti nisu uistinu slike, već samo snažno evociraju sliku kao medij) kao gradbene jedinice za skulpturu. U svojoj se instalaciji ona koristi oblikovnim arhetipom slike i kontrapunktira ga mediju skulpture umnažajući tako moguća značenja. Uz spomenutu instalaciju, Josipa Štefanec izlaže i videorad koji nam u obliku stop-animacije predočava proces nastanka te „skulpture od slika“. Time se dojam nagonskog, instinktivnog karaktera gradnje pojačava. Koncentriranoj improvizaciji, kako bih okarakterizirala prirodu umjetničina postupka, svrha je stvoriti vizualni spektakl, ali i umjetnički događaj čija vrijednost leži podjednako u samu kreativnom procesu kao i u realiziranoj tvorbi. Može se reći da autorica stavlja naglasak na sam proces kako bi u prvi plan postavila i svojevrsno „uživanje u djelu“.

Detalj instalacije

Josipa Štefanec u svom se radu i inače često služi materijalom iz odjevne industrije – tekstilom, pa je tako ovaj put posegnula za čičkom. Lijepeći pravokutne okvire različitih dimenzija jedne na druge (ponekad i minimalnom površinom što stvara dojam krhkosti cijele konstrukcije), autorica koncentrirano artikulira viziju u kojoj se slika odvaja od svoje tradicionalne izlagačke vezanosti za zid te izlazi u prostor šireći svoje mogućnosti ili čak demonstrirajući vlastitu potentnost. Postavljanjem tri pravokutne crne plohe na zid u odnosu klasičnog triptiha, a na koje zatim veže nove i nove plohe koje zauzimaju i „osvajaju“ fizički prostor galerije, umjetnica ostavlja prostor i za takvu interpretaciju – o potentnosti slike kao medija, ali već postavljanjem četvrte, manje plohe pokraj prvotnog „triptiha“ ona poništava to tek stvoreno značenje, jednu tek naslućenu mogućnost interpretacije. Iznevjeravanje tako postaje jedna od karakteristika rada.

Pri spajanju ploha umjetnica nam pokazuje i stražnju stranu „slike“ ukazujući time na još jedan interes ili osobnu preokupaciju – poigravanje suprotnostima. Pozitiv/negativ, igra prednje strane i pozadine, pravog i krivog ili, kako je to sama izrazila naslovom još jednog rada u kojem se poslužila istim materijalom i postupkom: +/-, Suprotnosti se privlače?. Preokupacija binarnim razlikama vidljiva je i u, ovdje izloženu, najnovijem radu. Ona se javlja prije svega kao interes za prikazivanje suprotnosti između stabilnog i nestabilnog, odnosno čvrstog i raspadajućeg. Čvrstoća čička kao materijala i njegova sposobnost da ponese cijelu konstrukciju suprotstavlja se krhkosti pojedinih dijelova konstrukcije, gdje su plohe, kao što je već spomenuto, međusobno povezane minimalnom površinom. Stvara se tako dojam nestabilnosti, urušivosti kompozicije. Dojam je pojačan i slojevitošću crnih ploha na zidu, koje kao da usisavaju preostale slike – predmete u prostoru, izvrću ih naopačke i postavljaju u odnos neke vrste organiziranoga, odnosno zamrznutog, na trenutak zaustavljena kaosa. Igra suprotnostima vidljiva je i u spomenutom otkrivanju pozadine slike, naličja koje nismo naviknuti vidjeti u izlagačkim prostorima. Postoje prava i kriva strana, istina i laž, lice i naličje koje se u stvarnosti privlače i međusobno upotpunjuju te tek postavljeni zajedno čine smislenu i prepoznatljivu cjelinu.

Igra suprotnostima i kreacija, ljubav prema umjetničkom procesu te iznevjeravanje tek uspostavljenih značenja kao i estetska zavodljivost karakteriziraju rad Josipe Štefanec. Klasično kiparsko obrazovanje u njezinu se radu isprepleće s onim modne dizajnerice, što je posebno vidljivo u okrenutosti tekstilu kao mogućem (i poželjnom) materijalu za izgradnju skulptura ili „objekata“, kako ih sama autorica naziva.

Nasumičnost i improvizacija kao provodni motivi njezina rada otvaraju vrata množini mogućih značenja omogućujući nam najrazličitija čitanja djela pred nama. Od dadaističkog gomilanja besmisla, možda kao komentara svijeta koji nas okružuje, preko nadrealističke začudnosti i fascinacije podsvjesnim, nagonskim silnicama u čovjeku koje „spontano“ proizvode teško čitljive smislove do gotovo manirističke okrenutosti samoj formi i njezinim mogućnostima ekspresije. Autorica ne nudi dodatna, pomoćna tumačenja svoga rada, ona djeluje. Tretirajući sliku kao predmet i istovremeno se njome koristeći kao tvorbenom jedinicom apstraktne skulpture koju stvara, Josipa Štefanec pokazuje izrazit ludički mentalitet, želju za igrom bezbrojnim mogućnostima koje pružaju rodovi i vrste, materijali, ali i umjetnost sama shvaćena ovdje metafizički kao Umjetnost.