Priče iz vitrine

Nitko u mojoj obitelji nije se bavio sportom: ni rekreativnim, a kamoli natjecateljskim. Zato i nismo imali vitrinu za pokale i slične nagrade. To više priliči sportskim društvima, klupskim prostorijama i školskim zbornicama. One, sve u staklu, služe za izlaganje osvojenih trofeja. Već i ime vitrina govori da je od stakla (lat. vitrum, staklo). Trofej se smjesti „pod staklo“, zaključa i možeš ga gledati kroz staklena vrata. Kao u izlogu.

No u negdašnjim građanskim kućama vitrina je bila dio namještaja dnevne sobe. Velika je razlika između nje i one sportske. Sobnoj se vrata nisu sastojala od niza uokvirenih stakalaca, „izložbeni prostor“ bio je iza dviju staklenih ploha na šibanje koje su klizile po utorima, u sredini tih ploha često je bio izbrušen stilizirani cvijet ili zrakasta zvijezda, ali decentno, ne da kvari pogled u unutrašnjost. Sve to staklovinje bilo je u gornjem dijelu vitrine. U donjem, iza vrata od punoga drveta, kadšto ukrašenih furnirom (daščicom od finoga drveta kojim se oblaže pokućstvo, fr. fournir), nalazilo se porculansko posuđe, servisi za jelo, no jedna je porculanska proizvodnja prešla iz prizemnoga mraka u svjetlost i sjaj vitrine. Ukrasni porculan. Dugo je porculan iz svoje postojbine Kine putovao do europskih dvorova, a onda i bogatih građanskih kuća. Za njegovu proizvodnju potrebna je masna glina kaolin ili porculanača, koja u svojem imenu čuva i ime mjesta iz kojega potječe: Kauling, što znači „visoki brijeg“, naselje u Kini gdje se od davnine izrađuje porculan. Put svile služio je za prijenos razne robe, od 11. stoljeća i porculana, a Marko Polo (13. st.) prvi je službeni uvoznik. Svojatamo ga i mi i Talijani, no ime porculan ipak potječe od tal. porcellana. K nama je došlo preko njem. Porcellan. Tal. porcellana jest vrsta morskoga puža (Cypraea tigris), porcelanka, jer porculan finoćom i sjajem podsjeća na unutrašnjost te školjke. U hrvatskom se izraz kolebao: porcelan ili porculan. Klaić u Rječniku stranih riječi iz 1962. ima i oblik porcelan, no već ga upućuje na porculan, oblik koji se u hrvatskom ustalio. Prve manufakture porculana potječu iz njemačkoga Meissena (1710), slijedi engleski Villeroy i Boch (1748), pa Wedgwood (1759), a popularna marka Rosenthal, koje još ima i po našim kućama, radi od 1879. Jedan od dizajnera u njoj bio i njemački arhitekt Walter Gropius, osnivač Bauhausa. No trenutačno me zanimaju ukrasne porculanske figurice, poznate od rokokoa. Danas i po tim figuricama bez uporabne vrijednosti, ali s ukrasnom, možemo prilično vjerno rekonstruirati i negdašnju modu i društvene manire minulih vremena. Na tim figuricama, šarenima i sjajnima, vidi se svaki nabor bogato nabrane krinoline, svaki čipkom ukrašen rukav, svaka kopčica na ljupkoj ženskoj cipeli, svaki ukras na daminu šeširu. Vide se i muške hlače, zategnute do koljena, listovi u bijelim dokoljenicama i cipele s jezikom, pa šešir široka oboda, nalik onom Goetheovom dok je nalakćen sjedio u nekom nestvarnom krajoliku gledajući čeznutljivo u daljinu (Kennst du das Land ...). Ili lovci sa psima, seljaci i seljanke u nošnjama s punim košarama blaga Božjega, pa slijepi guslač proćelave glave, njegovane brade i profinjena lica, zapravo prosjak, s posudicom za milodare koja može poslužiti i kao svijećnjak, pa pokoja mačkica, psić, ježić, žabica, ribica, ptičica, uskrsna zečica u odjeći kuharice ... Koliko drangulija u tim starinskim vitrinama! Djeca su ih voljela. Čim bi se uspravila na svoje još klimave nožice, oči bi im bile u razini tih figurica; gornje police nisu odozdo ni vidjela. A na gornjim policama bili su ukrasni tanjuri – posebne kobaltne plave boje, sa slikama cvijeća u malim medaljonima uokolo, a u sredini tanjura nebo se prelijevalo u sedefastim plavoružičastim tonovima, kao kad sunce prodire kroz mjehurić od sapunice ili se ulje razlije po cesti. Tamnocrveni tanjuri bili su prošarani srebrom. Svi su oni stajali na žičanim kamufliranim stalcima, pa se činilo kao da poluuspravno stoje sami, bez potpornja. Oko njih bilo je šalica s tanjurićem, sjećam se jedne cifraste plave, iz nje nikad nitko nije pio, pa sam se kao dijete čudila tim lijepim predmetima koji nisu služili ničemu, osim: gledaj me, ne diraj me! Ipak, jedan sam predmet često smjela uzimati u ruke: meni dragu kobaltno plavu žensku cipelu, s malom potpeticom i slikom Monte Carla na prednjoj strani. Je li taj porculanski Monte Carlo bio prvi nagovještaj putovanja? Svijet mi je tada bio još vrlo velik, a oči širom otvorene. U drugu cipelu, potpuno bijelu, na žniranje, netko tko je vrlo volio jabuke povremeno bi stavio koju crvenu. Možda zato od rane mladosti volim cipele. I slažem se s pjesnikom Danijelom Dragojevićem: cipele nisu za hodanje; one su stanje.

Moja su djeca kod svoje bake voljela gledati te raznovrsne figurice koje je ona dugo skupljala. Bila je tu povorka minijaturnih slonića koji prelaze preko drvenoga mostića kao u japanskom vrtu, mala mudra sova, mišić vragolastih crnih očiju, pastirče mlado (i milo) s janjetom do nogu, anđelčići bucmasti i nasmijani, isto takvi vražićci, raspjevani dječarci, mali muzikanti za cijeli dječji orkestar, smjerna guščarica, majčica s dječicom na krilu, no najljepše od svega bile su cijele male jaslice smještene u polovicu orahove ljuske.

Baki smo lako donosili darove s putovanja. Samo kupi najmanju figuricu! A onda se s bakinim odlaskom i njezina pretrpana vitrina počela polako prazniti. Najprije smo zaboravili raspored figurica, potom su izblijedjele i one same, pa je i vitrina, u sve poroznijem sjećanju, počela sve više podsjećati na staračka krezuba usta. Bilo je više praznina nego figurica. Tko zna kamo su se s vremenom izgubile? No kako se neće izgubiti sitnice kad smo pogubili cijele garniture kuhinjskoga i sobnoga namještaja kao da su jastučići s iglama? I kamo se djela sva ta staklena menažerija? Svi ti psići, mačkice, slonići, ježići ... Nestalo kuće i gospodara, pa i njima razlog za ostanak.