Paučinasto prozno tkanje

San bogova belgijskoga pedesetogodišnjega pisca Erwina Mortiera virtuozno je napisana romaneskna retro­spektiva jednoga života, proza koja uspješno posreduje puninu života, ali i raznolikost čovjekovih iskustava, stanja, svjetonazora i uvjeta života. Na stranicama romana devedesetogodišnja Helena Dumont prisjeća se vremena koje je iza nje, djetinjstva, odrastanja, života u izobilju i blagostanju, što prekida rat 1914. Rat, osim straha, patnji i boli, donosi Heleni i ljubav. Pripovijedanjem svoga života ona, kako sama kaže, zbacuje sa sebe izlizano tkivo, slojeve mrtve kože, ljušti se u dugim rečenicama rasprostirući pred čitatelja cio život, uz mnoštvo lucidnih promišljanja u paučinastom suptilnošću skrojenu prikazu svakodnevnosti života. Erwin Mortier duboko uranja u junakinjinu psihu, a njezina sjećanja i misli posreduje izričajem nesvakidašnje liričnosti. Roman je tako ispunjen mnogokojom rečenicom nad kojom čitatelj s udivljenjem zastane, osupnut ljepotom, ali i mudrošću iskaza.

Prev. Romana Perečinec, Fraktura, Zaprešić, 2015.

Riječ je o romanu nesvakidašnje, iznimne sadržajnosti i bogatstva. Eto, fokusirajmo se samo na sadržaj dvadeset stranica (41–61. str., od ukupnih 311) na kojima se autor dotiče obilja tema, uz vrlo zanimljivo izložena razmišljanja i zapažanja koja otkrivaju jako mnogo o junakinji/pripovjedačici, njezinoj obitelji, njihovu društvenom statusu, ali i o njezinim pojedinim članovima te o karakteru vremena u kojem se opisani događaji odvijaju. Pripovjedačica tu dvadesetostraničnu dionicu rukopisa otvara promišljanjem sama sjećanja, već u prvoj rečenici donoseći vrlo intrigantnu prispodobu – o „sjećanju kao fantomskoj boli duše“. Potom prelazi na opis obitelji prilikom „poziranja“ za obiteljsku fotografiju gdje već deskripcija položaja koji pojedina osoba zauzima prilikom fotografiranja mnogo otkriva o svakoj od tih osoba, ali također o ondašnjem podređenom položaju žene (majka i kći, kao slabiji spol, moraju sjediti, dok otac i sin stoje iza njih) i konvencijama koje su (osobito žene) morale poštivati (imperativ nošenja kose u punđi udanih i zaručenih žena – jer „raspuštena kosa znači raspušten moral“).

Već sam motiv skupne obiteljske fotografije asocijacija je klasne pripadnosti, čime se pripovjedačica pozabavila na sljedećim stranicama, uz mnogo ironije opisujući rituale (i neizrečene naredbe i zakone) više klase kojoj je obitelj pripadala te apostrofiranje stalne podređenosti suptilnim hijerarhiziranjem, uz neprekidno određivanje svog mjesta spram drugih.

Protagonistica pripovijeda iz pozicije sadašnjosti o vremenu prije sedam desetljeća i diskurs joj je bitno obilježen socijalnom osjetljivošću i zazorom od vlastite pozicije privilegiranosti. To se osobito ističe u nastavku, kad opisuje modu toga vremena (uoči Prvoga svjetskog rata), a vrhunac doživljava na stranicama posvećenim služavki Emiliji, gdje junakinja u misli služavke transponira vlastitu klasnu svijest konfabulirajući kako služavka, prilikom odsijecanja glave piletu, njezinu glavu zamišlja na panju, kao (od pripovjedačice pretpostavljen, iako ga zapravo nema) odraz bunta zbog klasnoga ponora koji njih dvije razdvaja. Uza sve te spomenute motive i teme, na odabranih dvadeset stranica autor pridodaje i ironijom prožeto izrugivanje školskog podučavanja časnih sestara o Belgiji „kao bogomdanom prostoru“, „privatnom vrtu Boga“, „njegovu drugom raju“, dok pripovjedačica tadašnju Belgiju doživljava posve drukčijom, kao „kulisu za operetu“, „naciju od ljepenke“, „naciju koja neprekidno obigrava oko vlastite praznine“.

Tako se svakom novom stranicom San bogova postupno pretvara u kritički intoniran prikaz prve polovice 20. stoljeća, jednog od najburnijih vremena ljudske povijesti, iz perspektive pripadnice povlaštene manjine, ali koja u svojoj povlaštenosti ne uživa (svjesna da s njom ruku pod ruku često idu licemjerje i snobizam) već je se nerijetko srami, podjele u društvu prepoznajući kao nepravdu i uzroke brojnih nesreća. Roman je ujedno glasan i oštar feministički „glas protiv“; ponajprije protiv tadašnje ženske podređenosti imperativu „dobre udaje“ i protiv osuđenosti žena građanskog sloja na život nalik „ljudskom buketu od umjetnog cvijeća; šarene, gracilne i ispod staklenog zvona kako se naš djevičanski ten ne bi pokvario“. Kao posljedicu toga pripovjedačica prepoznaje raširenu neurotičnu čangrizavost žena i zaključuje kako je samostalnost bilo moguće steći tek udovištvom, a bijeg od takva života u vakuumu pripovjedačica je nalazila u čitanju i pisanju. Te se dvije aktivnosti tako također pokazuju važnim tematsko-motivskim odrednicama romana, baš kao i problematizacija različitih aspekata starosti, pozicije iz koje je priča ispripovijedana.

No uza sve već spomenuto tematsko-motivsko bogatstvo, središnje mjesto u romanu ipak zauzima razdoblje Prvoga svjetskog rata jer je to vrijeme kad, osim strastvene ljubavi, junakinja koja je dotad živjela u položaju zaštićenosti i blagostanja, kroz patnje, boli i strahote ratnih stradanja, spoznaje samu bit života. Te se krajnosti – ljubav, privrženost i seksualnost nasuprot brutalnostima rata – oštro sudaraju kontrapunktirane različitostima emocionalnih punjenja, što uza sve prethodno spomenuto San bogova, roman do pucanja ispunjen iznimnim sadržajnim bogatstvom, sugestivnošću i poetičnošću, čini jednim od proznih vrhunaca suvremene europske književnosti.

Na kraju svakako treba istaknuti izvrstan prevodilački rad Romane Perečinec, jer riječ je o romanu istinskoga stilskog virtuoza sklona vrtložnim bujicama riječi iznimne liričnosti, čije je elegantno prozno tkanje prevoditeljica vrlo vješto transponirala u hrvatski jezik, ne gubeći pritom ništa od rečeničnoga sklada i izričajnog bogatstva.