Odlazak karizmatičnoga nacionalnog prvaka

Kad umire glumac, s njim umire njegov mikrosvemir, ali i svi svjetovi koje je stvarao gradeći uloge, sve dramske osobe i svi likovi iz dramskih tekstova koje je činio živima na kazališnim pozornicama, u kinu, na radiju, na televiziji, u internetskoj, iluzijskoj i našoj stvarnosti. Kad umire glumac, umiru i sve predstave u kojima je glumio, nestaju silnice što ih je stvarao s kolegama i kolegicama na sudbinskim daskama, koncentrični krugovi i tangente zajedničke glumstvenosti. Ostaju sjećanja na predstave koja su svima različita, disperzirana, nejasna i koja se postupno mijenjaju i blijede. No Zvonimira Zoričića bit će gotovo nemoguće zaboraviti. Njegova preciznost u glumi proizišla je vjerojatno iz prirodnjačke preciznosti, kauzaliteta i logičnosti. Pojavio se u hrvatskim kućama na televizijskim zaslonima u Šiblovoj i Bajsićevoj Sumornoj jeseni 1969, u devet epizoda, u ulozi Maksija, na sceni matičnoga kazališta, središnje hrvatske nacionalne kuće, zablistao je kao Kor u Marinkovićevu i Spaićevu Kiklopu 1986, oba puta snažno utjelovivši ego – alter ego identitet. Impresionirao je veličinom u fizisu i glumi, impostacijom glasa, istodobnoj dječje lucidnoj i autoritativno ozbiljnoj, toploj i dubokoj posvećenosti glumačkom i obiteljskom zvanju.

Zvonimir Zoričić bio je kompletan kazališni umjetnik; osim kao glumac afirmirao se i kao dramski pisac / Snimio S. Novković

U noći s petka na subotu 30. svibnja napustio nas je u 67. godini karizmatični hrvatski dramski umjetnik Zvonimir Zoričić, izvrstan glumac, kolega i prijatelj, „izniman čovjek koji je svakim izlaskom na pozornicu zbrajao talent, ljubav, znatiželju, iskustvo, zaigranost i nadasve ljudskost – sve ono što čini iznimna umjetnika i po čemu će ga pamtiti mnogi naraštaji“ (kako navode u HNK-u u Zagrebu).

Rođen 31. listopada 1948. u Zagrebu, Zvonimir Zoričić studirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u rodnom gradu od 1967. do 1969. Jedan sudbonosni susret usmjerava ga glumačkom zvanju pa marljiv i markantan mladić iznimne inteligencije, snažna glasa i koncentrirana pogleda studij fizike zamjenjuje studijem glume na tadašnjoj Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Glumu je diplomirao 1973. i iste godine postao član ansambla Drame HNK u Zagrebu, premda je na haenkaovske daske kročio već kao student: u Baladama Petrice Kerempuha Miroslava Krleže u Škiljanovoj režiji 1969, da bi studentski glumački nerv potvrdio u Grbavici Stjepana Mihalića i u predstavi Navik on živi ki zgine pošteno Ivana Raosa iste te, 1971. godine.

Premda se najčešće naglašava da je u četrdeset i jednoj radnoj godini na sceni matičnoga teatra ostvario više od osamdeset uloga i da je bio karakterni glumac, možda je najbliže istini činjenica da je uvijek bio izniman i nepogrešiv: maksimalno precizan, posvećen ulozi, tekstu i glumačkim partnerima, izvrstan suradnik redateljskoga i glumačkoga tima, veliki dramski umjetnik. Status nacionalnoga prvaka Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu dobiva 2011.

Od Shakespearea do Krleže

Zoričićeva neuništiva energija i snaga, radni elan i posvećenost poslu i umjetnosti pretvorili su ga u stalna, arhetipskog protagonista haenkovskih predstava u tzv. malim i tzv. velikim ulogama, u ulogama tzv. junaka, tzv. antagonista ili tzv. epizodista, u komedijskim, tragedijskim i specifično dramskim ulogama. U bogatu je glumačkom opusu dosljedno gradio zoričićevski glumački sustav utemeljen na metodologiji stalnoga rada i istraživanja, dubinskoga promatranja, povezanosti uloge i predstave sa širim i užim kronotopom, sjajnoj modulaciji glasa i govora, suigri pogledom, publikom, tekstom, autorom, umjetničkim i vrijednim izascenskim suradnicima. Premda je „teško iz toga bogatoga opusa izdvojiti pojedine uloge jer je u svima ostavio svoj specifičan otisak“, publika će se i stručna kritika uvijek sjećati njegova Hamleta, Polonija, Popive (Dundo Maroje), Le Breta (Cyrano de Bergerac), trgovca Čarudatte iz Glinenih kolica, Nielsa Nielsena i Fortunata Jorika iz Banketa u Blitvi, Oberleutnanta doktora Gregora iz Galicije, Grimaldija iz predstave Šteta što je kurva, Rjuhina iz Majstora i Margarite, Adama Mandrovića iz Ostavke, Kora u Kiklopu, Velečasnoga Johna Halea u Vješticama iz Salema, Putnika namjernika Luke iz predstave Na dnu i Firsa u Višnjiku, s kojim je posljednji put bio na pozornici u jesen 2014.

Dubrovnik ga je volio

Osim u HNK u Zagrebu, bio je dio najbolje tradicije Dubrovačkih ljetnih igara. Zoričić je na Igrama, na kojima je stalno, kao član Festivalskoga dramskog ansambla, nastupao sve do 2010, ostvario neke od najboljih uloga. U Gradu je počeo nastupati već kao student 1971, postajući mladi protagonist snažna hrvatskoga kazališnoga i egzistencijalnoga usuda u sudbonosnim hrvatskim, zlatnim godinama Dubrovačkih ljetnih igara: te je, 1971, glumio u predstavama Kristalna kocka vedrine – Teatar poezije, Tina Ujevića i Tomislava Durbešića, Svrha od slobode Ivana Kušana i Miroslava Međimorca na Bunićevoj poljani te u lovrjenačkoj predstavi Život Eduarda II. Bertolta Brechta i Christophera Marlowea u režiji Georgija Para.

Istaknute je uloge na Igrama ostvario u Držićevoj Grižuli, u Shakespeareovu Snu Ivanjske noći, u Benetovićevoj Hvarkinji, u Krležinu Kristoforu Kolumbu, u Sofoklovim tragedijama Kralj Edip i Edip na Kolonu u režiji Williama Gaskilla, u Richardu II. Williama Shakespearea te u Eshilovoj Orestiji. Hamleta glumi u režiji Mladena Škiljana 1979, a Apatrida u Areteju Miroslava Krleže u tvrđavi Bokar u Parovoj režiji niz godina, Orsata u Vojnovićevu dramoletu Allons enfants u Skočibuhi 1982. i 1983. u Juvančićevoj režiji. Pamte se njegova ostvarenja Horacija u Hamletu, Vojvode u Shakespeareovoj Mjeri za mjeru, razne uloge u Skupu (Dživo) i Dundu Maroju (Niko) Marina Držića. Bio je Polonije u Shakespeareovu i Kunčevićevu Hamletu na Lovrjencu 2008, 2009. i 2010. i Zlatikum u Skupu Marina Držića na Boškovićevoj poljani u Kunčevićevoj režiji istih godina u Dubrovniku, u gradu koji je uz Zagreb osjećao kao svoj i iz kojega je potekao dio njegove obitelji.  

Stalni član Histriona

Zvonimir Zoričić bio je stalni član i Glumačke družine Histrion, donoseći snagu glumačke umjetnosti u nizu izvrsnih uloga u predstavama Tajna krvavog mosta, Doktor pod mus, Vesele ženske z Griča, Na tri kralja, Kavana Torzo, Falštofijada, Gospodsko dijete, Legende o fra Muhli. U posljednje vrijeme pamtimo ga u Stanarima izgubljenog doma Dubravka Jelačića Bužimskog u režiji Zlatka Viteza 2012. i u Hercegovcima za volanom Mire Gavrana u režiji Zorana Mužića 2011.

Zapažene je uloge kreirao na daskama većine hrvatskih i zagrebačkih kazališta: u Trešnji (Sretni princ Oscara Wildea), u Teatru &TD (Žeđ i glad, Lekcija, tekstovi Eugènea Ionescoa), u Zagrebačkom kazalištu mladih (Krležine Zastave), u Teatru Gavran (Kreontova Antigona, Papučari), u Kazalištu Mala scena (Oleana), u Komediji (Svečana večera u pogrebnom poduzeću Ive Brešana), u Kerempuhu (Kavana Medulić, Pasivna im otadžbina pa traže pasoš, Tatarski biftek, Čovjek za sva vremena, Metastaze, Brak iz računa), u HNK u Osijeku (Put u raj i Vučjak Miroslava Krleže), HNK u Varaždinu (Horvat / Hadrović u Vučjaku M. Krleže).

Zvonimir Zoričić bio je i uspješan dramski autor, napisao je izvedene dramske tekstove Tatarski biftek (Antologija hrvatske ratne drame, Antologija hrvatske ratne komedije), Dobitnu kombinaciju, Čovjek za sva vremena i Štrudlu od trešanja, pokazavši da je „svojom nepresušnom znatiželjom, energijom i darovitošću uspio sagledati kazališnu umjetnost sa svih strana“.

Više od pedeset uloga ostvario je na filmu i televiziji. Glumio je u serijama Sumorna jesen, Loza, Provodi i sprovodi, Smogovci, Putovanje u Vučjak, Ptice nebeske, Bitange i princeze, Mamutica... te filmovima Ne dao Bog većeg zla, Ajmo žuti, Četverored, Čaruga, Glembajevi... Bogat i uspješan umjetnički opus nadopunio je i ulogama u radijskim dramama i sinkroniziranim animiranim umjetničkim ostvarenjima.

Za svoj je rad Zvonimir Zoričić dobio sve važnije strukovne nagrade i priznanja, između ostalih i odličje Predsjednika Republike reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Snažan pljesak nakon svake predstave, „ljubav publike i poštovanje kolega bili su njegova redovna nagrada koju je osvajao svakim svojim novim naklonom“. Hrvatsko glumište ostaje znatno osiromašeno odlaskom velikoga, karizmatičnog glumca i nacionalnog prvaka Drame HNK u Zagrebu Zvonimira Zoričića. Ostaje osiromašena i cjelokupna hrvatska kultura.

Uvijek je ostao mlad, iako je posljednji put živio s publikom i predstavom u izvrsno odglumljenoj ulozi staroga sluge, Čehovljeva Firsa, koji ne da svoje imanje – Višnjik, Kazalište, Ljubav, Obitelj, Prijateljstvo, hrvatski identitet. Kad umire glumac, teško je u to povjerovati. Nakon prerana odlaska Zvonimira Zoričića, ostaje velika praznina u njegovoj obitelji, na pozornici, u razgovorima o kazalištu, u Hrvatskoj.