Odjek čakavske riječi

Knjigu pjesama Trun iz žepa Zvje­zdane Čagalj, napisanu osebujnim dalmatinskim čakavskim idiomom, mogli bismo nazvati knjigom bića, jer je ona i izvor i smisao oduhovljene poetske paradigme koja živi u riječi i od riječi, inspirativna i meditativno opora. Slike koje iz te sinergije nastaju pripadaju zasebnoj kulturi življenja, koja svojim modelom, svojim ozračjem idealnog odjekuje iskrenim ushitom što prelazi u radost stvaranja. Poetske slike pokretne su i sugestivne, otvaraju se svijetu u nukleusu djetinjstva, s kojim autorica slobodno i bez ograničenja korespondira: „Kad pomisliš / da ti vrime staje, / da ti život kopni, / A ništa ne daje, / Pogledaj u dite / Ča ka zvizda sjaje / I slipo ga slidi, / Jerbo dite traje!“ (Dite traje).

Izd. Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb, 2014.

U ovoj knjizi slike se djetinjstva prelamaju, spajaju, nadograđuju i vraćaju kao svojevrsni circulus vitiosus afirmirajući dobrotu, privrženost, skromnost, jednostavnost, veličajući drevni obiteljski suživot. Arhaično i autohtono ozračje čakavskog jezika u ovoj neobičnoj zbirci uzdiže zavičajnu auru koja je prvi djetetov dodir sa svijetom i sigurnost doma kojemu se uvijek vraća: „čatrnja stara, didova dika, kišnice puna ka vime mlika… / uže na siću trpljivo čeka da vodu zavati ruka neka… / More bit… more bit… moja…“ (Čatrnja).

Poznate i prepoznate prostore u ovoj knjizi mogla je jedino poezija ispuniti, osmisliti u jedinstvu slika, u imaginaciji uspomena i sjećanja. Rodni autoričin Split i cetinski kraj djedovine otpočinak su i putokaz da se tradicija ne zanemari i zaboravi. Zato se riječi koje su svojstvene tim prostorima dinamične, slikovite, maštovite i pune osebujnog ritma koje su i draž materinskoga narječja: „Šudar i šudarić / Ka armar i armarić, / Ka kantunal i kantunalić, / Baš ka šal i šalić, / Ka veliki i mali, / Ka more i žali, / Ka oblak i oblačić, / Ka rak i njegov mali račić…“ (Šudar i šudarić).

Simbolični ciklusi pjesama Za one koji jube vrime, otimlju zaboravu negdanja obiteljska druženja, svetost blagdana, radost dragih običaja i ljupku nestašnost dječjih igara. Treba naglasiti i autoričinu nadahnutu strpljivost da objasni čakavske riječi iza uvrštenih pjesama te komentira neke drevne običaje i dinamiku igara.

Ipak valja napomenuti da čitatelju po vokaciji nedostaje kazalo, jer tradicionalno kazalo znači i vraćanje odabranim pjesmama. Knjiga je obogaćena i dvama pogovorima: Jadranke Nemeth-Jajić i Diane Zalar.