O idealu vladavine puka

Prije četvrt stoljeća, potkraj travnja i početkom svibnja 1990, održani su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj. Jubilej potiče na razmatranje kakva su iskustva s demokracijom. Jesu li građani zadovoljni i jesu li se ispunila velika očekivanja i željeni snovi? Koliko je liberalna vladavina puka zapravo ostvarila žuđenu slobodu i blagostanje? Je li lijepa iz blizine kao što se priviđala iz „samoupravnoga socijalizma“, raja koji je uvjeravao građane da žive u najboljem poretku na svijetu, dok je samo jedna svemoćna Partija promicala vlastiti izborni program i postavljala kandidate na glasačke listiće? Najviše što se moglo učiniti bilo je ne sudjelovati u izbornoj farsi. Ali ionako to ne bi ništa promijenilo u sadržaju.

Jean-Baptiste Regnault (1754–1829) Sokrat odvlači Alkibijada iz zagrljaja putenosti

Tijekom dvadeset i pet godina prvobitni je zanos očigledno splasnuo pa se može zrelo rasuđivati o stvarnosti demokracije. Može se odvagnuti pro et contra, dobitak i blagodati što ih je donijela, slabosti i nedostatke koje je pokazala. Sudeći prema općem mnijenju, posljednjih je znatno više. Ako se izađe na ulicu i zapita građane o njihovu iskustvu s vladavinom puka u proteklih 25 godina, začudna je količina nezadovoljstva i zdvajanja. Ne samo što mnogi smatraju kako im se nisu ostvarila očekivanja, nego se natječu u tome kako ocrniti stanje. Sredstva masovnoga priopćavanja šire pesimistične slike i natječu se u isticanju loših primjera. Politika i bavljenje javnim poslovima, što je za filozofe poput Platona i Aristotela bio najplemenitiji poziv i najveća čast, postade čedom pakla i nečasnom radnjom. Oni koji se njome bave postadoše crne ovce u društvu i ne uživaju veliko povjerenje.

U odgovorima građana izlazi­ na vidjelo mnijenje što podsjeća na poznate stihove Borisa Marune.­ Pjesnik je iz daljine zaljubljeno sanjao i zanosno pjevao o svojoj dragoj. No kada joj se približio i pjesnički san postao java, kada je nedostižna ljepotica postala stvarnost, zaključio je:

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,

Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava

Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao

Ona pamćenja što se nisu uklapala

U rečenične nizove čežnje:

Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.

Kada se zaljubljeniku ispunila želja i daleka Bernadette postala svakodnevica, pjesnik je „izbliza“ osjeća kao truli zub, otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla, bolest pred kojom su oboje bespomoćni kao pred kakvim proglasom propasti. Začudan je preokret duševnoga stanja. Iz radosti i ushita, ljepote i smisla, zapada u tjeskobu i očaj. Ne vidi pred sobom ništa doli apsurd i nemoć, bolest i raspadanje.

Ta zar nije slično i s predodžbom vladavine puka, valja se zapitati. Izgledala je ljepše i draže u snu i pjesmi nego na javi i u stvarnosti. Nekima se čini kako bi bilo bolje vratiti se u pjesnički „čist i doslovan doživljaj samoće“, u jednoumni edenski vrt Partije koja misli za sve, farmu na kojoj je bilo lijepo maštati o demokraciji. Kao što sužnji najljepše pjevaju o slobodi. No demokracija je tu, valja s njome živjeti. Svako malo novi izbori donose razočaranja, velika obećanja, opsjene, spin-doktore i iznevjerena očekivanja. Ušla je u uporabu prispodoba o klackalici smrada. Kad dodija jedna vladajuća garnitura, građani je odgurnu od sebe. Nakon stanovita vremena i zasićenosti promjene otkriju da ni sljedeća ne miriše mnogo bolje.

Zašto je tomu tako? Je li liberalna vladavina puka u stvarnosti doista razočarala? Ima li sličnosti s onim što pjesnik poručuje? On ima stvaralačku slobodu i bujnu maštu, zato tako provokativno govori o vlastitim doživljajima. Time čitatelja potiče na suosjećanje, rasuđivanje i promišljanje. No nije istinska demokracija tako loša ni razorna. Ona je s jedne strane ideal, ali s druge strane zbiljnost koja se očituje u mnoštvu oblika. Nju treba voljeti i živjeti sve i kada pokazuje znakove nemoći i bolesti, kada joj trunu zubi i opada kosa, odnosno kada se čini da se njome ne mogu uvijek najefikasnije riješiti sve gospodarske poteškoće ni društvene zavrzlame. Za nju valja skrbiti i boriti se kao što se bori za zidine grada, kako je o zakonima svojedobno kazivao Heraklit. Demokracija je više od pukoga ideala.

Globalna kriza demokracije

Razmišljanja u povodu jubileja iznose na vidjelo da se demokracija nalazi na posvemašnjoj globalizacijskoj prekretnici. Poteškoće i nedoumice s kojima se susreću građani u Hrvatskoj nisu izolirano iskustvo, treba ih promatrati u širem obzoru. Valja baciti pogled na stanje u drugim zemljama, od onih koje desetljećima razvijaju sofisticirane oblike demokratske deliberacije preko onih koje su prije četvrt stoljeća zaplovile u demokratski svijet kao i Hrvatska, ponajviše u Srednjoj i Istočnoj Europi, do zemalja koje su prije nekoliko godina u arapskom proljeću najavile demokratski preporod, pa su ponegdje, gle apsurda, upale u još veći kaos, neslobodu i sukobe. Nema jednoznačna odgovora ni čarobnih formula koje mogu riješiti sve dvojbe i nedoumice s kojima demokracija suočava građane.

Oni koji misle da je „kerumizacija Hrvatske“ specifično hrvatsko iskustvo što svjedoči o raširenom populizmu, političkom primitivizmu i opadanju građanske svijesti odveć jednostavno odgovaraju na složena pitanja. Zavodnika puka, demagoga, bilo je i u atenskoj agori, od Pizistrata do Alkibijada. Ima ih i sada u Grčkoj, valja spomenuti primjerice ministra financija koji je u Zagrebu prije nekoliko godina pokazivao nekomu srednji prst. No nakon stotinu dana na vlasti postaje bjelodano kako nije lako ispuniti narodu predizborno dana velika obećanja o izlasku iz dužničkoga ropstva. Malo je Solona kojima je to pošlo za rukom. Demagogije imaju svoj vijek trajanja, obično kratak. Ali trajno ostaje pitanje koje treba pozornije razmatrati: što i zašto građani traže? Što su uzroci njihova nezadovoljstva i kakve su istinske potrebe?

Veličina je Solona, s kojim je započela zapadna odiseja demokracije, što je spoznao potrebe građana i učinio ih odgovornima za javne poslove i politiku. U tomu leži tajna vladavine puka: deliberativnim putom, vijećanjem i skupnim razmatranjem uključiti sve građane u upravljanje i potaknuti njihovu svijest za zajednicu i opće dobro. Pretpostavka je za to skromnost, koja je postala glavna krepost demokracije, kako potvrđuje Montesquieu, te kolektivna pamet koja se suprotstavlja oholima. Najveća opasnost gradu, odnosno državi, poučava Solon, prijeti odatle što građani upadaju u sužanjstvo i tiransku vladavinu zbog vlastite zloće i bezumnosti kada su zavedeni zamamnošću novca i ispraznim riječima laskavaca puka:

Ako ste podnosili nevolje zbog svoje nevaljanosti,

nemojte prebacivati bogovima krivicu za to.

Vi ste ih sami ojačali time što ste ih spasili

i zbog toga ste stekli teško ropstvo.

Svaki od vas ide tragovima lisice,

ali svi zajedno imate samo malo pameti.

Vi gledate u govor i riječi laskavaca,

a ne gledate uopće na ono što se događa.

Demokracija je najmanje loš od svih oblika vladavine, uvjeravao je Churchill. Ali valja dodati da je istodobno najteži i najzahtjevniji. Traži odgovornost svih, umjerenost i skromnost u poslovima upravljanja i ograničenje moći koja po svojoj naravi teži prema bezmjernome. Nije lako razlučiti pravi put od onoga koji s medom u ustima nude razni laskavci i zavodnici puka. Na prvi pogled čini se jednostavno, svi znaju skrbiti o vlastitu probitku. Ali je teško spoznati kako upravljati zajedničkim dobrima i javnim poslovima.

Izazovi suvremenosti

Za razmišljanje o dvojbama i zagonetkama demokracije poučna je prispodoba o drevnoj dalekoistočnoj mudrosti sadržanoj u ceremoniji čaja. Jedan je učenik zapitao japanskoga učitelja čaja Sen no Rikyua, poznata po filozofiji wabi-cha, traženju ljepote u jednostavnosti: „Učitelju, što je posljednji smisao puta čaja?“ Učitelj je na to odgovorio: „Ljeti je vruće, zimi je hladno; prema tomu se valja upravljati.“ Učenik je na to kazao: „Ako je tomu tako, onda ja više ne trebam vašu posebnu pouku, to znade moja malenkost sama od sebe.“ Učitelj je, međutim, primijetio: „Ali ako ti to doista ostvariš, onda ću ja postati tvoj učenik.“

Zacijelo je tako i s djelotvornosti vladavine puka u jednostavnosti i upravljanju prema načelima. Nije teško i mudrost naoko nije velika. A opet ni najveći učitelji ne uspijevaju u ostvarenju njezinih svima jasnih zahtjeva. Živjeti slobodu, što se čini najlakšim, pokazuje se itekako zagonetnim.

Demokracija se kao i nekoliko puta u povijesti ponovno nalazi na prekretnici, suočena s trima velikim aporijama. Kako svladati velike prostore, a da građani budu subjekti uređivanja javnih poslova? Kako se nositi s izazovom velikih brojeva, ako se želi uvažiti sloboda i mišljenje svakoga građanina? Znatan je problem u suvremenom svijetu poglavito odgovoriti na izazove multikulturalnosti. Na prvi se pogled aporije ne čine preteškima, ima svagda ideologija koje nude lake i brze odgovore. Ali živjeti i ostvariti ta jednostavna učenja, znatno je teže. Zato se mnogi krivo tješe kako je bilo lakše voljeti vladavinu puka iz daljine.

Prava se ljubav prema demokraciji dokazuje ovdje i sada. Za to postići može pomoći jednostavna japanska filozofija wabi-sabi koja priznaje tri stvarnosti: ništa nije trajno, ništa nije dovršeno i ništa nije savršeno. Valja potražiti u vlastitim redovima vjerodostojne reformatore, zauzete za pravdu i opće dobro, ne obične zavodnike puka. Solon poručuje, raspoznajte među sobom skromne, razborite i samozatajne ljude koji znaju put do jednostavnih istina za življenje u demokraciji i slobodi. Tako ćete pri obilježavanju sljedećega jubileja s ponosom moći kazati – znali su ujediniti puk, učiniti građane slobodnima, uvaženima i odgovornima za upravljanje zajedničkim poslovima, vrijedilo je slijediti ih na putu istinske vladavine puka.