Novi čvor u Marulićevoj društvenoj mreži

Svaka se pojava bolje shvaća sagledana u kontekstu, a kontekst ponajvećma određuju ljudi. To vrijedi i za književnu pojavu Marka Marulića, u čijoj galaksiji u različitim orbitama gravitira niz osoba. Međusobni dodiri i utjecaji u nekoj su mjeri važni za nastanak i fortunu njegova opusa. Za ilustraciju evo nekoliko primjera: prema riječima iz posveta dotičnih djela Tumač uz natpise starih napisao je na molbu Dmine Papalića, na čiji je nagovor također s hrvatskog na latinski preveo Djela dalmatinskih i hrvatskih kraljeva; na zamolbu Jerolima Papalića s talijanskoga je na latinski preveo Petrarkinu kanconu Vergine bella, a Dominik Buća nagovorio ga je da napiše otvoreno pismo novoizabranom papi Hadrijanu VI. Nadalje, da nije bilo Petra Sriće, pitanje je bismo li uopće Marulića danas zvali „ocem hrvatske umjetničke književnosti“ jer nije sigurno bi li se taj spjev sačuvao do naših dana. Naime, pošto je dovršena, Judita je dvadeset godina čitana samo u rukopisu, a tek je 1522. pomnjom i nastojanjem spomenutoga Sriće umnožena tiskom. Nije sačuvan nijedan stari njezin prijepis, a da nije bilo spomenutoga prvog izdanja, pitanje je bi li uopće bila tiskana. Jednako tako, da nije bilo mletačkoga kruga prijatelja, pitanje je kakva bi bila fortuna njegovih latinskih djela, a onda i europska recepcija i slava splitskoga pisca.

S druge strane u Marulićevu se stvaralaštvu zrcale civilizacijski tokovi, mentalitet, duhovne, literarne i estetske preokupacije njegova podneblja, kruga ljudi s kojima su ga vezivali vrlina i uopće humanistički interesi. Sabrani na jednom mjestu, podaci o Marulićevim vezama odražavaju njegov položaj u onodobnom društvenom i kulturnom krugu, pružaju uvid u receptivni i emitivni odnos, a onda i mogućnost boljega razumijevanja njegova djela.

Izvori za rekonstrukciju Marulićeve društvene mreže

Pri svakom poniranju u prošlost doživljavamo manjak saznanja koja bi nam osvijetlila dio slike koju pokušavamo razaznati. Za Marulića, koji je obnašao razne službe u splitskoj komuni, ne samo da smijemo pretpostaviti nego su nam i arhivskim podacima posvjedočeni njegovi dodiri s drugim javnim osobama njegova okružja (humanist Koriolan Cipiko, kipari Andrija Aleši i Juraj Petrović). Važno svjedočanstvo o njegovim društvenim vezama pruža nam njegov životopisac i prijatelj Frane Božićević u čijem, opsegom neveliku spisu (Život Marka Marulića) zatječemo 22 imena. Pored u predgovoru spomenutih Francesca Giulijanija i Petra Sriće, Božićević donosi tri skupine Marulićevih prijatelja. Uz napomenu da je zbog kratkoće mnoge ispustio, u prvoj nabraja one koji su „premda odsutni i ne poznajući ga osobno, ipak na temelju glasa koji se širio imali o hvaljenim mu djelima izvanredno visoko mišljenje“ (kardinal Dominik Grimani, vesprimski biskup i hrvatski ban Petar Berislavić, krfski nadbiskup Kristofor Marcello, mletački patricij i konzul Dalmacije Augustin Mula, splitski nadbiskup Bernard Zane). U sljedeće dvije navedeni su Splićani, s tim da su u prvoj „valjani i poštovani, no ipak manje učeni“ (Dmine i Jerolim Papalić, Nikola Petraka, Marin Kutejev, Petar Gregorijanić i Alojzije Papalić), a u drugoj oni „koji su se odlikovali nemalom učenošću i bili vrlo istaknuti u pjesničkom umijeću“ (Kristofor Papalić, Toma Niger, Petar i Jerolim Cipiko, Jerolim i Frane Martinčić, Nikola i Antun Alberti te sam Frane Božićević).

Pored spomenutih, važan izvor je, dakako, sama Marulićeva književna ostavština koja krug prijatelja naveden u Božićevića znatno proširuje. Tako iz posvetnih poslanica, sačuvanih pisama, oporuke i pjesničkih sastavaka izranja još niz Splićana (Šimun Selimbrić, Donat Paskvalić, Dujam Balistrilić, Kristofor Niger, Luka Urmanić, Matul Glavić, svećenik pustinjak Luka (?), Rogerij Capogrosso, Katarina Obirtić, Jerolim Srića Lukarević, Frane Srića, Lukša de Bilsa), ali i osoba izvan Splita, našijenaca od Šibenika do Kotora (Juraj Šižgorić, Jerolim Makarelić, Marko Prodić, Toma Hranković, Katerin Gazarović, Hanibal Lucić, Ilija Crijević, Dominik Buća, Tripun Buća). Taj se krug proširuje i na Talijance, od kojih se s nekima susretao u Splitu, a u drugim je slučajevima posrijedi bilo poznanstvo i prijateljevanje „na daljinu“ (splitski blagajnik i kaštelan, pjesnik Hermolaj Barbar, humanist i pjesnik te učitelj u Splitu Bartolomeo Merula, pjesnik Ivan Asklepijan, učitelj u Dubrovniku Girolamo Calvo, Girolamo Poliziano, humanist iz Ferrare Marco Antonio Grineo, vikar Sv. Marka i kancelar mletačkog senata Jakov Grasolari, opat Sv. Tome u Veneciji Torcello, biskup Cremone te slavni filozof i pravnik Girolamo Trevisan, kantor Sv. Marka i tipograf Francesco Luchese Consorti, zagonetni Francesco Giuliani). Dodatni su izvor i pjesnički sastavci posvećeni Maruliću.

Leksikon Antoniusa Possevinusa donosi popis djela
pape Hadrijana VI. gdje se spominje odgovor Maruliću

U konačnici imamo sedamdesetak tekstova iz kojih se zrcali Marulićev kulturni univerzum. Dakako, mnoga pitanja ostaju bez odgovora jer je sačuvanih podataka malo. Primjerice, nije moguće nazrijeti intenzitet međusobne komunikacije: našem je Marku Girolamo Calvo pisao: „Kad stignem u Dubrovnik, češće ćeš čitati moja pisma“, a sačuvano je jedino to njegovo pismo. S druge strane među nedavno pronađenim Marulićevim autografima nalaze se i dva pisma 1501. upućena Jerolimu Ćipiku u Mletke unutar jednog tjedna. Kako bilo, iz ovog što imamo saznajemo za šezdesetak Maruliću vrlo bliskih osoba, stječemo uvid u ono što ih je zbližavalo, tim više što se neki podaci iz raznih izvora dopunjuju. Ukratko, osnova njegove bliskosti s drugima njihove su određene odlike (učenost, ugled, hrabrost i zasluge za opće dobro) i vještine (slaganje stihova, skladanje, sviranje, ples). Vrlinu kao vez prijateljstva ističe u pismu Šižgoriću, a Grasolariju piše: „Neka drugi ljube bogatstvo, časti i slasti, meni ništa ne može biti draže od toga da imam prijatelje, i osobito onakve prijatelje što ih veže zajedničko gajenje istinite i iskrene ljubavi prema Bogu.“ I Božićević, navodeći drugu skupinu splitskih prijatelja, dočarava što ih je zbližavalo: „Svi su se oni vrlo ugodnim riječima i vješto složenim pjesmama uzajamno i u zajedničkom društvu poticali na slavu besmrtnosti“, a „poslije Markove smrti posvjedočili svoje prijateljstvo krasnim i nebrojenim pjesmama“.

Dosad nezapažena poveznica

Znano je da je Marulić pisao papi Hadrijanu VI. da se svojim autoritetom založi za uspostavu mira te da kao glava okupi sve snage i povede ih u pobjedničku vojnu protiv Osmanlija. O toj poslanici postoje izvrsne studije, no ostalo je otvoreno pitanje je li s papine strane bilo ikakva odgovora. Pravo heurističko zadovoljstvo pruža trosveščani bio-bibliografski leksikon koji je sastavio Antonius Possevinus, naslovljen Apparatus sacri (!) ad scriptores Veteris & Novi Testamenti, eorum interpretes, synodos & patres Latinos, ac Graecos, horum versiones, theologos scholasticos, quique contra haereticos egerunt, chronographos & historiographos ecclesiasticos, eos, qui casus conscientiae explicarunt, alios, qui canonicum ius sunt interpretati, poetas sacros, libros pios, quocumque idiomate conscriptos i tiskan u Veneciji 1606. U drugom svesku (H–M) na više od tisuću stranica predstavljeno je više od dvije i pol tisuće autora i izdanja njihovih djela. Petnaestak izdanja Marulićevih djela (De institutione, Evangelistarium, Quinquaginta parabolae, Epigrammata, De humilitate et gloria Christi, ali bez Poslanice Hadrijanu VI) zabilježeno je na str. 385–386.

No ono što nam je u ovom slučaju osobito važno nalazi se na str. 2, gdje se u popisu djela pape Hadrijana VI. navodi i pismo upućeno našem Maruliću. Tu čitamo: Praeter alias vero insignes eius epistolas extant eae, quas scripsit ad Senatum Ciuitatis Bambergensis, atque ad singulos quosque Principes, & Ecclesiasticos Laicos eiusdem argumenti, sed praesertim ad Ducem Saxoniae Fredericum, in cuius ditione viuebat Germanici incendij fax Lutherus. Et aliam ad Marcum Marulum virum optimum, atque doctissimum plenam honoris, & erga illum beneuolentiae. Romae quoqe impressam. Taj je podatak višekratno ponovljen u sličnim bio-bibliografskim pregledima:

Henricus Ludovicus Castaneus Rupiposeus, Nomenclator Sanctae Romanae Ecclesiae cardinalium qui ab anno Christi Millesimo quippiam commentati sunt, Tolosae, apud Dominicum de la Case, 1614, str. 116: ... Et a Pontificatu: Epistolas ad Marcum Marulum & singulos Principes Germaniae...

Ludovicus Iacob a S. Carolo, Bibliotheca pontificia: duobus libris distincta..., Lugduni, Haeredes Gabr. Boissat & Laurentii Anisson, 1643, str. 108: ... Altera ad Marcum Marulum, plena honoris & erga illum benevolentiae, prodiit Romae. Aliae Epistolae ad Carolum V. Imperatorem, extant MSS. in Bibliotheca Barberina;

Giovanni Palazzi, Gesta Pontificum Romanorum, Venetiis 1688, sv. 3, stupac. 5: Et aliam ad Marcum Marulum virum optimum, atque doctissimum plenam honoris & erga illum benevolentiae, Romae impressam: teste Antonio Possevino in Apparatu Sacro;

Caspar Burman, Analecta historica de Hadriano Sexto Trajectino, papa Romano, Trajecti ad Rhenum, apud Jacobum a Poolsum, 1727, str. 333: ... Epistolas ad Marcum Marulum, & singulos Principes Germaniae; str. 352: ... Altera ad Marcum Marulum plena honoris & erga illum benevolentiae prodiit Romae.

Pokazatelj Splićaninova ugleda jest i činjenica da sastavljači među Hadrijanovim spisima redovito bilježe pismo Maruliću, a ispuštaju mnoga druga, važna bilo zbog značaja primatelja (osoba i institucija), bilo zbog predmeta kojim se bave. Ne spominju, primjerice, pisma Erazmu, kojima već proslavljena humanista poziva da dođe u Rim, da se svrsta na protuluterovsku stranu.

Premda se navodi kako je pismo Maruliću tiskano u Rimu, dosadašnja potraga za tim tekstom nije urodila plodom. Unatoč tomu smijemo držati kako je vijest točna, a ne da je riječ o zabuni. Naime, moglo bi se pomisliti da je sastavljač leksikona Possevino znao za pisanu komunikaciju između Marulića i Hadrijana VI, ali je zamijenio pošiljatelja i primatelja. To ipak u velikoj mjeri isključuju riječi da je pismo upućeno „izvrsnu i vrlo učenu mužu“ te da je „prema njemu puno poštovanja i dobrohotnosti“.

Marulićev poziv
na ujedinjenje kršćana

Hadrijan VI, jedini dosad izabrani papa Nizozemac i ujedno posljednji papa ne-Talijan (9. siječnja 1522. do 14. rujna 1523) prije Ivana Pavla II. (1978–2005), po mnogočemu je zanimljiv. Ovdje se ograničavamo na pokušaj skiciranja njegove veze s našim Marulićem, za kojega je vjerojatno znao i prije nego je pročitao njegovo pismo. Naime, Hadrijan je prije izbora za papu bio odgajatelj španjolskog kralja Karla V, u čijoj su se izabranoj lektiri, kako je utvrdio marulolog Francisco Javier Juez Galvez, nalazila i Marulićeva djela.

Osim toga, s našim ga je humanistom mogao bolje upoznati Marulićev bliski prijatelj Toma Niger. Njega je nakon pada Beograda 1521. papa Lav X. poslao na dvor Karla V. Kao osoba najvišega ranga u europskom diplomatskom svijetu Niger je na dvoru trebao lobirati za protuosmanlijsku vojnu. Tu je on novoizabranog i još neustoličena papu Hadrijana VI. upoznao sa stradanjima kršćanskog puka i s pogiblima koje su se nadvile nad cijelu Europu. Moguće da je u tu svrhu sa sobom ponio Marulićevo pismo Hadrijanu VI, koje je očigledno priređeno i tiskano u vrlo velikoj hitnji (datirano je 3. travnja 1522, ni tri mjeseca nakon papina izbora). Nadalje, s obzirom da je vrlo skoro Hadrijan Nigera imenovao nuncijem kod svih europskih vladara, u njegovoj misiji oko uspostave mira među kršćanima i protuosmanlijske koalicije izvrsno mu je mogla poslužiti upravo Marulićeva poslanica Hadrijanu, u kojoj se naš pisac snažnim riječima i upozorenjima obraća također kršćanskim vladarima, pozivajući ih da se opamete i prestanu s međusobnim pokoljima. Povrh toga, naslućuje se da je diplomat Niger, ali također humanist i pjesnik, uopće zaslužan za širenje glasa o splitskom piscu i više nego što to znamo. Sam je Marulić posvjedočio da mu je Niger s putovanja diljem Europe u Split slao knjige. Dopušteno je pretpostaviti da je takvo njegovo posredovanje bilo i u drugom smjeru, tj. da je idući od jednoga do drugog dvora nosio i Marulićeva djela, ili barem da je kao čovjek s razvijenim humanističkim refleksom na njih svraćao pozornost.

Uznapredovala marulologija svako malo priušti nam neku novu spoznaju pa istraživanja valja nastaviti i poticati. U ovom slučaju, dok ne dođemo do sama teksta Hadrijanove poslanice, valja nam se zadovoljiti spoznajom da je splitskom humanistu, „izvrsnu i vrlo učenu mužu“, jedan papa poslao pismo u kojem prema njemu izražava veliko poštovanje i dobrohotnost. I mi ga poštujmo, njime se dičimo i postanimo dio njegove društvene mreže; čitajući ga, napajajmo se na bistrom vrelu mudrosti.