Nogometni mesija

Španjolski redatelj Álex de la Iglesia filmaš je naglašeno sklon bizarnostima i nadrealizmu te pomaknutim mizantropskim pričama obilježenima ekstremnim nasiljem i nakrcanima slikovitim likovima i njihovim osebujnim odnosima. Nakon isprva nezapažene, ali efektno socijalno angažirane akcijske SF-komedije Acción mutante iz 1993, De la Iglesia se afirmirao dvije godine poslije sa šest Goya ovjenčanom crnom komedijom s elementima fantastike Dan zvijeri. I sljedećim filmom, kultnim satiričnim akcijskim krimićem Perdita Durango, De la Iglesia se predstavio kao pretjerivanju i eksploatiranju nasilja sklon majstor u kreiranju likova, baš kao i naglašeno bizarnih situacija. Tome će se posvetiti i u satiričnoj crnoj komediji Susjedi, a u Srebrnim lavom 2010. nagrađenoj crnohumornoj ratnoj drami Posljednji cirkus na vrlo intrigantan način pozabavio se Španjolskom u vrijeme Franca te realizirao politički intoniranu satiričnu alegoriju očekivano nadograđenu čestim nadrealnim ekskursima.

Messi je kao dječak imao problema s rastom

U kontekstu takva autorskog habitusa dokumentarno-igrani film Messi doima se prilično netipičnim. Posrijedi je razmjerno konvencionalan portret najboljega nogometaša današnjice, a po mnogima i svih vremena, koncipiran u obliku kolaža arhivskih snimaka i razgovora s brojnim ljudima iz Messijeve prošlosti i sadašnjosti. Oni su okupljeni u – teško je reći da li stvarnom ili fiktivnom – restoranu, za čijim stolovima komentiraju i analiziraju fenomen igračkoga čuda ponikla u argentinskom gradu Rosariju, iz kojega potječu također glasoviti nogometaš César Luis Menotti i amblematski revolucionar Che Guevara. Dok u dobru raspoloženju jedu i piju, Johan Cruyff, Andrés Iniesta, Javier Mascherano, Gerard Piqué, spomenuti César Luis Menotti i ostali velikani najvažnije sporedne stvari na svijetu fragmentima razgovora stvaraju portret igrača koji se u njihovu društvu nikad ne pojavi. Messi je tu tek u arhivskim snimcima od kojih neki datiraju iz doba kad mu je bilo samo sedam godina, a neki dok je bio trinaestogodišnjak koji je kao svoj igrački uzor isticao upravo Maradonu.

Riječi sudionika filma Iglesia i scenarist Jorge Valdano ilustriraju igranim segmentima u kojima doznajemo detalje o Messijevu djetinjstvu, o problemima s rastom zbog kojih je bio podvrgnut hormonskoj terapiji, o odnosima s prijateljima i članovima obitelji te o prisnosti s preminulom bakom, koja je možda najzaslužnija za njegovo igranje nogometa te kojoj i danas karakterističnim pokretima ruku i kažiprstima uperenima prema nebu posvećuje svaki pogodak. Kolažiranje razgovora s više od trideset sugovornika izvedeno je dinamično, redatelj se optimalno koristi zatvorenim prostorom sale restorana u kojoj su svi oni okupljeni, a arhivski snimci i igrani segmenti umetnuti su znalački, tako da je riječ o dramaturški vrlo protočnoj cjelini.

Najveći prigovor filmu odnosi se na posve hagiografski odnos prema Messijevu liku i djelu, odnos oslobođen makar i najmanje tamnije, intrigantnije ili tjeskobnije nijanse, zbog čega se Messi doima poput osobe koju bi svi smjesta bili spremni beatificirati. No kako kaže jedan od sudionika filma, on je i danas nogometaš koji igra „za ulicu“, a ne „za plažu“ poput Ronaldinha, njegova nekadašnjeg suigrača iz Barce. Naime, dok je Ronaldinho bio sklon ekshibicionizmu i samodokazivanju, Messi je timski igrač koji ima savršen pregled igre, koji će se uvijek naći na pravom mjestu za dodavanje i koji se i u formalno manje važnim utakmicama bori kao da su od životne važnosti.