Lutkarstvo se ne može odrađivati

SLUK je susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske koji od 1969. pokazuje najbolje u dvogodišnjoj profesionalnoj produkciji. Ove godine bilo je deset predstava, s time da pet velikih kazališta (Zagreb, Osijek, Rijeka, Zadar, Split) šalju predstavu po vlastitom izboru, a ostalih pet selektirao je Zvonko Festini. Izvan konkurencije odigrane su tri predstave (dvije sa Osječke akademije i jedna mostarskog kazališta). Odgledavši ovogodišnji SLUK kao članica povjerenstva, moram priznati da sam se rastužila.

Iz predstava koje su velika lutkarska kazališta – ona koja imaju ansambl, zgradu, dotacije – odabrala kao najbolje u svojoj ponudi očigledno je da u hrvatskom lutkarstvu većina redatelja režira kao da je riječ o dramskoj predstavi.  Kao da ta repertoarna, velika, gradska kazališta ne rade lutkarske predstave, nego predstave u kojima moraju imati i lutke da ispune obvezu prema financijašu.  Nije važno koje lutke – niti to proizlazi iz priče, niti iz ideje, niti iz poruke, a često ih i loše animiraju jer im smetaju.

Deveta ovčica Dječjeg kazališta Branko Mihaljević iz Osijeka apsolutni je laureat ovogodišnjega SLUK-a

Zagrebačko kazalište lutaka godinama igra štapnim lutkama (javajkama) tako nemaštovito, tako ukočeno, da te lutke izgledaju suvišno unutar uglavnom vrlo lijepo opremljene predstave (u ovom slučaju Božićne priče) koja  ima sve ostalo: i svjetlo, i scenu, i priču, i glazbu. Pa da nije tužno! Ili se isti tip maski Mojmira Mihatova, koje su bile savršene u Priči o konju, stave na glave likovima Knjige o džungli u zadarskoj predstavi pa niti su prepoznatljive niti su za igranje podatne, ali je scena dojmljiva (iako ilustrativna i neiskorištena), glumački ansambl ulaže silan trud, songovi ritmični i dopadljivi... Ili riječka predstava o Rijeci i Trsatskom zmaju koja ima krasne makete riječkih zgrada, ali kriješteće oponašatelje mapetovskih ručnih lutaka, potpunu nebrigu za priču, vrijeme i prostor do te mjere da likovi ulaze i izlaze u rijeku kao da je nema na sceni. Split je imao jako dobro animirane mišiće u Mišjoj priči (i zanimljive humanete, plošne lutke ljudskog oblika koje lutkari nose), ali se izgubio u priči koju nije završio, a virovitička Hamletova istina ne zna za koga je i zašto napravljena iako je Igor Golob napravio zanimljivu karikaturu Klaudija. Pri tome je Dražen Ferenčina, koji je na festival došao s dvjema režijama – Hamletove istine i Knjige o džungli – pokazao da može napraviti veliku predstavu iz lutkarske ideje jer je njegova zadarska režija jedan od najboljih Michelangela Miroslava Krleže koji sam vidjela. Ali to je očigledno radio iz promišljene ideje.

Bez dramskih tekstova

Ovo o čemu govorim nije problem novca, to je problem mišljenja i odnosa prema lutki i lutkarstvu. Ponajprije redatelja, jer oni u današnjem kazalištu biraju elemente predstave i sklapaju ih u skladnu cjelinu. Iz programa ovog festivala očigledno je da se lutkarstvo ne može odrađivati.

 
Božićna priča ZKL-a donijela je dramaturginji Petri Mrduljaš nagradu za najbolju scensku prilagodbu / Snimila Ines Novković

U tih čak trinaest predstava bila su samo dva originalna autorska teksta i to uvjetno: jedan je bio obrada Shakespeareova Hamleta (Ana Prolić, Hamletova istina virovitičkog kazališta), a drugi naznaka predloška za igru (karlovački Vanzemaljci glumačkog trojca – dva brata Gvozdića i Guilio Settimo), tako da nagrada za tekst nije dodijeljena. I to je tužno! Uglavnom su bile dramatizacije klasika te poznatih ili dopadljivih slikovnica. Nije problem u tome da se ide na provjereno,  bilo je i odličnih prilagodbi (nagrađena je Petra Mrduljaš za dramatizaciju Božićne priče Charlesa Dickensa, a jednako tako dobro su bile obrađene za scenu slikovnice Deveta ovčica Silvije Šesto i Ronilac bisera Ludwiga Bauera). Problem je u tome da se nitko uopće ne trudi otkrivati i postavljati suvremene tekstove. Čovjek bi pomislio da tekstova nema, često se to i čuje iz usta i redatelja i direktora kazališta – no to nije istina. Postoji i vidljiv dokaz koji se donio i dijelio na SLUK-u. Splitsko kazalište pokrenulo je 2006. festival hrvatske drame za djecu Mali Marulić, s natjecateljskim programom i s natječajem za novi dječji lutkarski i dramski tekst. Nagrađene i pohvaljene tekstove objave u zborniku koji, čini se, oni redatelji iz gornje tuge ne čitaju. Uostalom, tko sprječava SLUK ili UNIMA-u (hrvatska podružnica svjetske lutkarske asocijacije) da pokrenu natječaj baš za suvremeni lutkarski tekst. Da ne govorim o nužnosti antologija lutkarskih tekstova iz drugih zemalja, kao suvremenih tako i klasičnih.

Obraz institucionalnih kazališta osvjetlalo je Dječje kazalište Branko Mihaljević iz Osijeka s Devetom ovčicom prema slikovnici Silvije Šesto u dramatizaciji i režiji Ljudmile Fedorove. O toj sam predstavi pisala nakon što je nagrađena na PIF-u, a ona od tada sakuplja nagrade i dalje – Mali Marulić, Susret ASSITEJ-a i sada SLUK. Doista zasluženo dobiva nagrade za predstavu u cjelini, režiju, animaciju, lutke... jer su svi ti elementi skladno uklopljeni u izvrsnu predstavu – duhovitu, toplu, pametnu, korisnu, dinamičnu i – izrazito lutkarski mišljenu. Odlična priča o dječaku  koji noć prije prvoga dana škole od straha ne može zaspati pa broji ovce. Zaspi brojeći devetu, ona ostane zaglavljena i probudi ga da dovrši brojanje. On to ne zna, a ovčica mu pomogne da nauči. Odličnom animacijom stvoreni su karakteri, emocije, odnosi, a lutkarska suigra Edija Ćelića kao uplašenoga dječaka Ivice i Ivice Lučića kao devete ovce, bučne, šašave, smiješne, ali tople i dobre – nešto je posebno. Ivica Lučić zaslužan je i za jedan od antologijskih lutkarskih trenutaka festivala kad se ovca naljuti na dječaka jer joj kaže da je debela i zašuti. Lučić tada drži za scenu jako dugu tišinu u kojoj se manifestiraju karakteri, odnosi i emocije likova na sceni, a publika intenzivno sudjeluje u tome.

Dobra vijest je i Shakespeareov Romeo i Julija, koprodukcija Varaždina i Osijeka, koja ima dva ansambla. Iako je bio planiran nastup varaždinskog ansambla, vidjeli smo osječki zbog organizacijskih problema s igranjem Zagrebačkoga kazališta lutaka. To je marionetska predstava koja ima nedostataka (dugi dramaturški uvod, problemi animacije nekih od članova ansambla), ali je uspjela stvoriti atmosferu propasti nesretne ljubavi koju je izgradila minimalnom scenografijom Ivana Duića od jednog štapa, šatorskoga pomičnog krila i simbola, glazbom Davora Bobića te vrlo dobrim redateljskim rješenjima Dubravka Torjanca (okruženje smrti, prestanak lutkarskoga života likova). Okruženi ružnim ljudima (izravno pretočenim u ružne glave marioneta) tri čista lika – Julija (Lidija Kraljić), Romeo (Goran Guksić) i fratar (Edi Ćelić) bili su oaza – ne samo likovno lijepi nego izvrsno animirani, a osobito je dojmljiva bila ustreptala mlada ženska duša Julije. 

Ako velika kazališta uglavnom odrađuju posao, male grupe idu na komunikaciju s publikom pod svaku cijenu. Tu se često šmira (Čudnovate zgode šegrta Hlapića iz Čakovca) ili se igra gotovo isključivo na komunikaciju. I ma kako to Peđa Gvozdić i Gulio Settimo odlično radili kao borci protiv izvanzemaljaca (Vanzemaljci iz Karlovca) ipak predstavi nedostaje dramska i redateljska cjelovitost.

Obraz malim kazalištima osvjetlala je predstava Ronilac bisera Ludwiga Bauera u režiji i izvedbi Morane Dolenc i Sanje Milardović (Dječje kazalište Dubrava i LOFT) o kojoj sam također pisala nakon PIF-a. Priča (uokvirena šarmantnom komunikacijom s djecom) o najvrednijem biseru na svijetu koji se zbog ljubavi grčkoga trgovca prema mladoj otočanki nalazi upravo u našem, inače bezbisernom moru, ispričana je u malom kazalištu kutiji s drvenim slabo pokretnim stolnim lutkama. Njih Morana Dolenc animira stvarajući minimalnim pokretnom i transformacijom glasa desetak karaktera – komunikativno, maštovito, iz priče. 

Nada je u školi

Ono što me najviše rastužilo bila je Duga Dinka Šimunovića, ovogodišnja završna predstava diplomskog studija lutkarstva Osječke akademije u režiji Tamare Kučinović i pod mentorstvom Maje Lučić. Predstava o djevojčici koja se ne uklapa u sredinu do gubitka vlastita života – sva je u prirodnim elementima, kamenu, slami, prašini/glini, vodi...  Kad lutkari uzmu dva obična kamena i naprave seljane, dječake ili djevojčicu, ti u ta dva kamena vidiš i status osobe koju prikazuju i njegov karakter i emociju. Kad lutkarica, pričajući priču o najboljoj vezilji, izvalja lutku od gline pred našim očima dodaje joj ili oduzima dijelove (ruke koje su joj odgrizle svinje). Na stranu metafore poput toga da priča govori o prostoru kamena (i kamenim dušama), a da je malo vode nužno da se oblikuje glina, u ovom posebnom lutkarskom konceptu dolazi do vrlo začudnih i potresnih situacija. Kada se kamene lutke rune jer su likovi nesretni ili kada lutkarica baca na glinenu lutku komadiće gline označavajući udarce koje je djevojka primala od muža – publika se doslovno zamrzne – od okrutnosti tog muža, nesreće djevojčice ili tuge roditelja nakon smrti. Bilo je to tako promišljeno, tako drukčije, tako koncentrirano, tako mudro. Duga me rastužila  ne samo pričom (nakon predstave dugo nitko nije razgovarao, svi su bili zamišljeni i potreseni) nego i time što je bila izvan konkurencije.  Ona je studentska i prema pravilima naših (PIF, SLUK, ASSITEJ, Mali Marulić), a i brojnih vanjskih festivala ne može nastupiti u konkurenciji. U ovom času ne znam kako tu nepravdu ispraviti, ali sam sigurna da nade ima. Nadam se da će Akademija nešto smisliti. A sigurna sam da će snaga koja tako koncentrirano izbija u nekima od završnih predstava promijeniti sliku hrvatskoga lutkarstva. Kad-tad! Dobra je vijest i da se Osječka akademija sprema pokrenuti studij lutkarske režije. Nada je ipak u školi...