Likovni umjetnici Držiću

Marin Držić jedan je od glavnih simbola Dubrovnika utkan u kolektivnu memoriju Grada kao pisac koji je ovjekovječio duh i atmosferu renesansnoga Dubrovnika. Posebnu brigu o nasljeđu slavnoga dubrovačkog pisca vodi Dom Marina Držića, koji je 26. obljetnicu osnivanja obilježio izložbom Mi tebi kako ti nami na kojoj je dvadeset i šest umjetnika predstavilo interpretacije lika i djela Marina Držića.

Tisja Kljaković Braić, Marin na sceni, 2014.

Autorski izbor većinom dubrovačkih umjetnika, uključujući i radove umjetnika iz Zagreba, Splita i Mostara, rezultirao je bogatim i raznovrsnim opusom koji interpretira zanimljive aspekte života i djela Marina Držića. Heterogenost petnaest predstavljenih portreta svjedoči o bogatstvu vizija i emocija koje je poznati komediograf pobudio u zastupljenih umjetnika. Posebno je dojmljivo živopisno ulje Viktora Šerbua koji je ovjekovječio karakter, snagu i energiju Držićeve ličnosti.

Među portretima koji se referiraju na Držićev nadimak najviše se ističe ulje na platnu Nade Zec Ivanović, koja je u duhu starih majstora portretirala Držića s vidrom. Rad koji ponajbolje pogađa srž Držićeva književnog stvaralaštva svakako je djelo Tisje Kljaković Braić, koja je prikazala Držića na daskama koje život znače. Jednostavnim prikazom lika smještena na sredini pozornice dok u jednoj ruci drži masku s tužnim licem, a u drugoj masku sa sretnim licem umjetnica je uhvatila bit Držićeva književnog opusa – antitezu, antitezu mladosti i starosti, ljubavi i novca, domaćina i stranaca, sluge i gospodara. Među predstavljenim skulpturama pozornost privlači skulpturalna grupa Držićeve Laure kiparice Ivane Lujak. Tri drvena monolita s prikazima golih ženskih tijela problematiziraju stereotipno poimanje žene, u ovom slučaju kurtizane iz komedije Dundo Maroje, koja je mnogo više od jednodimenzionalnog lika pohlepnice usmjerene na novac.

Jedno od rijetkih djela koje se referira na događaj iz Držićeva života jest crtež Ivane Vulić. Prikazom dubrovačkoga dinara iz renesansnoga vremena s likom svetog Vlaha autorica objedinjuje životne probleme koji su pratili Marina Držića tijekom života – financijsku propast obitelji, neimaštinu, dugove u koje je često upadao i vječnu averziju prema aristokratskoj vlasti.

Iris Lobaš Kukavičić u radu Ljudi nazbilj i ljudi nahvao akrilikom na iverici obrađuje jednu od ključnih Držićevih antiteza. U obliku lebdećih figura ingeniozno je interpretirana transformacija koja se spominje u prologu negromanta Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje. Bijele izrezane figure poput duhova aludiraju na ljude nazbilj koji nestaju, dok sive i crne figure izdignute iznad površine sugeriraju prevlast ljudi nahvao koji su protjerali ljude nazbilj iz njihove zemlje.

Život Marina Držića, sazdan na stalnoj unutrašnjoj borbi između želja i mogućnosti, vezanosti uz dom i potrage za pustolovinom, vizualiziran je na izložbi u Domu Marina Držića umjetničkim predodžbama raznovrsnih autora. Boljka je postava znatna kvalitativna oscilacija među radovima, kako u metijerskom smislu tako i u kvaliteti interpretacije sadržaja, čime kvalitetni radovi gube na ozbiljnosti stojeći uz bok znatno slabijih radova.