Korak unatrag

Balet Bajadera Ludwiga Minkusa, praizveden 1877. u Sankt Peterburgu, više je od stoljeća bio vlasništvo isključivo ruskih baletnih pozornica. Tek ga je 1980. Natalija Makarova postavila u New Yorku, a od 1990-ih  izvodi se u Europi, gdje je preko noći ušao u modu i osvojio publiku. Na tom je tragu, 2002, prvi put postavljen i u Hrvatskoj, gdje je postao uspješnicom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Da je neprestano novo postavljanje Labuđih jezera i drugih djela standardnoga baletnog repertoara postalo trajno prokletstvo naše kulture i da se – redovito – vrlo dobre ili odlične produkcije zamjenjuju lošijima, upozoravam već godinama, a bit će još prilike za to. Činjenica jest da se prva zagrebačka Bajadera kvalitetom duboko usjekla u pamćenje, što je činjenica koja se nije smjela zanemariti prilikom nove realizacije u tako kratku razdoblju.

Ruski koreograf Vasilij Medvedev predstavu je, premijerno izvedenu 6. lipnja, postavio prema izvorniku Mariusa Petipaa, uz još neke redakcijske zahvate ruskih majstora Čabukianija, Sergejeva i Zubkovskog. Poneki dramaturški detalj, hoće li ples zlatnog idola biti u drugom ili u trećem činu, hoće li završiti apoteozom ili bez nje, pleše li se ples vatre ili je to ples s bubnjem, hoće li se koristiti ova ili ona orkestracija – usko su stručna pitanja bez većeg utjecaja na cjelinu petipaovske predstave, pogotovo za široku publiku i s obzirom na to koliko su skupe baletne igračke. Bajadera je itekako privlačan naslov i zasigurno će, i u ovakvoj izvedbi, imati zainteresiranu publiku, no ipak su učinjeni koraci unatrag.

Natalia Horsnell, Edina Pličanić i Guilherme Gameiro Alves / Snimio Mirko Cvjetko

Korak unatrag je preobilna, loša pantomima kojom je Medvedev ispunio osobito prvi čin, a da pritom nije interprete podučio suptilnosti i uvjerljivosti tog izraza pa su lako skliznuli u preglumljenost. Uopće je nedostajalo veće glumačke izražajnosti kod svih likova (ljubav između Nikije i Solora?) pa čak i kod onih tumača koji su već prije igrali svoje uloge. Lošem dojmu pridonosile su kičaste boje kostima Doris Kristić i pomanjkanje estetskog smisla za prikrivanje nedostataka fizičkog izgleda plesača, štoviše njihovo nemilosrdno otkrivanje. I scenografija Dinke Jeričević korak je unatrag u odnosu na njezino vlastito ostvarenje iz 2002.   

Kako je osnova koreografske strukture Petipaova, dobro poznata i našim baletnim majstorima, glavna zadaća Vasilija Medvedeva trabala je biti laštenje i davanje završnoga sjaja svim segmentima predstave. Iako je ansambl u osnovi bio uvježban, nedostajalo mu je upravo plesnoga sjaja i nadahnuća, primjerice pravoga, živog temperamenta, a ne mahnitanja fakira, i u plesu s bubnjem, razrađenosti i uvjerljivosti mizanscene u cijeloj predstavi, a da se o predškolskom načinu prikazivanja rušenja hrama te „pojavljivanju“ i „nestajanju“ zlatnog idola u trećem činu i ne govori.

Na čelu solističke podjele bila je Edina Pličanić u naslovnoj ulozi bajadere Nikije. Svoj trenutak imala je u tužnom plesu u drugom činu, ali joj inače nije uspijevalo prijeći rampu. Ni iskustvo u toj ulozi nije joj pomoglo da prevlada grešku u pas de deuxu, ali je prema kraju povratila suverenost. Treći čin i prizor sjena bili su, zbog same zadanosti plesne čistoće, najbolji dio predstave, čemu su pridonijele i solistice Rieka Suzuki, Iva Vitić Gameiro i Pavla Pećušak. Natalia Horsnell pokazala je u ulozi Gamzati poneki siguran tehnički element, ali je izostao odgovarajući karakter tog lika.

Guilherme Gameiro Alves oduševio je svojedobno ulogom Karenjiina, no uloga ratnika Solora nešto je posve drugo. Plesač, koji je itekako koristan u karakternim ili modernim ulogama, ipak nema izgrađen plesački habitus koji se – čak i danas – podrazumijeva pod pojmom danseur noble i to je nažalost bilo očigledno. Zagrebački balet nema plesača tog profila jer to nije ni novi nacionalni prvak Tomislav Petranović, koji je virtuozno izveo varijaciju Zlatnog idola, pa će ubuduće biti nužna pomoć gostiju. Gameiro Alves trudio se dati sve od sebe, ali bez elegancije i plemenitosti. George Stanciu iscrpljivao se u nervozi s kojom je postavljena uloga fakira Magdavaja. Boljem dojmu plesa s bubnjem od ansambla donekle su pridonijeli solisti Milka Hribar Bartolović i Azamat Nabiullin. Svijetla strana predstave bila je sviranje orkestra pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera.

Na kraju se ne može zaobići pitanje: zašto je koreograf Medvedev prvu Bajaderu morao načiniti baš u Zagrebu, ne postoje li za to djelo već provjereni autori i, naposljetku, nemamo li vlastitih baletnih majstora koji su to mogli (bolje) učiniti?