Je li još moguća kršćanska demokracija?

Što znači konzervativizam kao svjetonazor i politika u suvremenom digitaliziranom i globaliziranom svijetu? Pogotovo u uvjetima kad liberalna agenda vlada zapadnim društvima, njihovim duhom i najtiražnijim medijima, politikom i strukturama, čak i kad nosi nešto konzervativniji predznak – liberalizam izbija svagdje, pa i u retorici onih koji se danas nazivaju „,modernim konzervativcima“. Dok se liberalizam samoočituje kao ideologija koja se podrazumijeva i koja predstavlja vrhunac razvoja društvene i političke misli, kao apsolutni i nezamjenjivi spiritus movens svake demokracije (sjetimo se kakvu je sablazan izazvao mađarski premijer Viktor Orban među kolegama u Europskoj Uniji kad je rekao da je liberalna demokracija mrtva), istodobno se konzervativizam diskreditira kao natražnjački svjetonazor, kao antipatični otpor svakom napretku i, praktički, kao nazor koji nije za suvremene ljude koji slobodno misle. U takvu kontekstu konzervativni diskurs došao je u poziciju da se mora redefinirati i prevrednovati, na neki način resetirati i predstaviti kao nanovo promišljen tradicionalistički svjetonazor koji je kadar sublimirati tradiciju i suvremenost.

Njegova bi temeljna zadaća bila: teorijski i praktično pokazati da je sinteza tradicije i moderniteta moguća bez oportuniteta i kompromisa s liberalnim zahtjevima koji su neuskladivi s tradicionalnim svjetonazorom. Duh modernog uvijek se predstavlja kao privlačniji i propulzivniji, iako se često samo koristi konzervativnim vrednotama predstavljenima u novom ruhu. Sve velike ideje iz baštine čovječanstva kao što su istina, odanost, ljubav, prijateljstvo, domoljublje, vjera, solidarnost i empatija, važnost obitelji, rada i kreativnosti, izvorno su konzervativne, tradicionalne vrijednosti. I sama borba za slobodu konzervativna je vrijednost. Umiranje za ideju, žrtvovanje za ideju – koliko god suvremenom liberalnom umu zvuči anakrono i patetično, u osnovi je svake ljudskosti, odnosno veličine čovještva. Mogli bismo reći, sve je veliko i uzvišeno u ljudskom rodu konzervativno, i u samo ljudsko srce upisana je težnja obitelji, domu i prihvaćenosti u široj zajednici kao nešto tradicionalno i trajno, vrijedno očuvanja. Konzervativizam je danas postao defenzivan, kao svjetonazor koji tek nemoćno pokazuje granice poludjelom anarholiberalizmu, koji je srušio sve moralne ograde, ne samo u razlikovanju dobra i zla nego i u lučenju normalnog od nenormalnog. Više se ne možemo složiti ni što je patološko u ljudskom ponašanju, a što izraz nečije slobode. Suočen s jedne strane s diktatom relativizma i ljudskog individualnog subjektivizma kao osobnog apsoluta (što je u sebi kontradikcija), a s druge strane sa svijetom robotike i nanotehnologije u koji ulazimo i koji mijenja ljudsku svijest – konzervativizam mora naći dovoljno intuicije, snage i vjere da bi u novonastalim okolnostima dokazao da su neke tradicionalne vrijednosti trajne i vrijedne očuvanja kao što su obitelj, narod i vjera. Upravo ta tri težišta tradicije najviše su i na udaru.

G. K. Chesterton – književnik koji je ozbiljno promišljali ideju kršćanskoga društva

Nema demokracije bez tradicije

 G. K. Chesterton u knjizi Pravovjerje (1908) naglasio je da više voli riječ reforma od evolucije i progresa. Lucidno je povezao demokraciju i tradiciju, one su neodvojive jer prava demokracija želi čuti i mišljenje naših predaka. „Tradicija je demokracija koja traje u vremenu i vjeruje u konsenzus glasova i iskustva običnih ljudi“, rekao je Chesterton. Mogli bismo na temelju njegove definicije tradicije odrediti i demokraciju kao tradiciju koja premošćuje vrijeme i povezuje baštinu sa sadašnjošću. Uostalom, kakva je to demokracija koja isključuje neizmjerno bogatu baštinu ljudske misli, duha i iskustva? Ako sve to u ime liberalnoga progresizma otpišemo kao zastarjelo, nije li to oblik svojevrsne totalitarne svijesti na djelu?

„Potrebno je u određenoj mjeri vjerovati u život da bismo ga mogli promijeniti“ – iznimno je snažna, gnomska, mudra misao Chestertona! Ona može biti i polazište konzervativnoga kršćanskog svjetonazora pro-life jer tako suptilno raskrinkava liberalistički pro-choice apsolutizam koji nastupa u ime prava čovjeka, u ime njegova izbora i napretka, a u biti negira i ne vjeruje u život kao takav, u njegovu nepovredivost od rođenja do prirodne smrti! Kako ići naprijed i mijenjati ljudski život nabolje ako u njega ne vjerujemo? Ne stoji li iza liberalne agende tek utilitarni, sebični instinkt da se prvo zaštiti sebe i vlastiti izbor, a da se ujedno i goruća savjest zatrpa pod pepeo kako bi se mirno moglo nastaviti dalje, bez preispitivanja i bez debate koja bi ponudila uvjerljive protuargumente? U srži je kršćanskoga konzervativnog svjetonazora vjerovanje u život. I tu vjeru potrebno je znati posvjedočiti kao uvjerljivu životnu filozofiju. Liberalni pojam modernoga podrazumijeva u sebi kartu bez povratka – putovanje u budućnost koje ne računa na tradiciju. Konzervativni pojam modernog mogao bi prevrednovati liberalni diskurs tako što će pokazati što je u suvremenosti tradicionalno i trajno kao vrednota! Što je to što živi i traje uvijek, u svakoj epohi i kontekstu kao nešto upisano u ljudsko srce?     

U hrvatskoj javnosti u proteklih se godinu dana sve češće pojavljuje pojam „modernog konzervativizma“. Je li on neka inačica liberalnoga konzervativizma ili je riječ o psihološkoj distinkciji, potrebi da se time kaže: evo, ja sam konzervativan, ali nisam natražnjak? Pojam konzervativnog nepopularan je i mnogi ljudi, pa tako i javni djelatnici, podsvjesno izbjegavaju tako se očitovati iako imaju tradicionalna uvjerenja. Da ne bi izricali brojne ograde, neki kažu za sebe da su moderni konzervativci. Spremni su na prilagodbu i podilaženje liberalnoj agendi. Drugi pak nisu na to spremni, nego traže jasno razgraničenje od liberalnoga svjetonazora koji promovira pobačaj, eutanaziju i istospolne brakove. De facto i de iure, konzervativni svjetonazor gura se na marginu ne samo društvenog mišljenja nego i zakona koji se donose u liberalnim demokracijama.

Duhovni i moralni temelj
osobe i društva

Vratimo se Orbanovoj „antiliberalnoj“ misli s početka: zašto bi se liberalna demokracija podrazumijevala i zašto je iščeznula mogućnost kršćanske demokracije? Čemu još pridjev demokršćanski u nazivima nekih jakih konzervativnih stranaka u zapadnoj Europi ako ne dijele više ni jasan kršćanski svjetonazor i distanciraju se čak od konzervativnoga političara kao što je Orban koji svoju kršćansko-konzervativnu politiku nedvosmisleno zastupa? Gdje je Hrvatska u tom kontekstu?

U Hrvatskoj se etablirao vrlo utjecajan krug katoličkih konzervativnih udruga kojih je veliki uspjeh referendum o braku i koje su pokazale da mogu utjecati na javno mnijenje i na društvene procese. U političkom smislu, postoje jake konzervativne stranke, ali ne postoji jasna konzervativna politika osim u onome što je u suvremenom konzervativizmu anglosaksonskog tipa najnegativnije, a to je neoliberalna ekonomija. Hrvatski konzervativizam u političkom i ekonomskom smislu tek traži konkretan model. Demokršćanska opcija kod nas nikad nije snažnije zaživjela, u međuvremenu je ona u Europi doživjela i zenit i suton nakon niza korupcijskih afera, da bi se danas posve približila liberalizmu i izgubila vjerodostojnost. Hrvatski konzervativci sve su skloniji kopiranju anglosaksonskoga konzervativizma umjesto da odgovore na pitanje što možemo otkriti kao vlastito i vjerodostojno, kao hrvatski konzervativni model?

Kršćanski personalizam i egzistencijalizam pružaju jaku podlogu za osvješćenje modernoga konzervativizma kao mogućeg – ne samo po metodi ili u dvojbenom približavanju klasičnom liberalizmu – nego ponajprije u vlastitom izvornom kršćanskom ishodištu kao svjetonazoru koji u prvi plan stavlja komplementarnost osobe i zajednice. Pristup čovjeku kao osobi u smislu – nije čovjek poradi subote nego obrnuto – početak je svake istinske humanizacije međuljudskih odnosa, no s druge strane, i pristup zajednici – obitelji i narodu kao izvornim načelima i temeljima ljudske egzistencije – pristup je koji zahtijeva žrtvu i prinos dobrobiti i sigurnosti zajednice.

Moderni konzervativizam trebao bi biti sinteza kršćanskoga čovjekoljublja i svijesti da je tradicija vrelo iz kojega se crpi, vrelo koje se ne zagađuje i ne zatrpava, a čiji vijenac zdenca može u ovom ili onom vremenu imati ovaj ili onaj stil – no izvor je uvijek izvor iz kojega se napajamo. Potreban nam je model koji bi bio kadar konkretno osmisliti novi socijalno-ekonomski i društveno-duhovni model života i kršćanske egzistencije koja se temelji na „uređenoj slobodi“, odgovornosti, skromnosti, kreativnom radu i empatiji. On mora polaziti od manjih zajednica i biti ih kadar sačuvati. Njegova je zadaća da svoj kršćanski duh pretoči u konkretnu osobnu i društvenu egzistenciju. Za to mu nije dovoljan samo politički i ekonomski model nego prije svega kao temelj, ishodište i nadahnuće – duhovni i moralni.

Nasuprot liberalističkom individualizmu kršćanski personalizam, a nasuprot neoliberalnom kapitalizmu kršćanski egzistencijalizam kao svijest da je ljudski rad posvećen, da je na dobrobit obitelji, države, nacije i društva, da je kršćanin ukorijenjen u vlastitu konkretnu, društvenu egzistenciju, da je pozvan u nju unositi evanđeoska načela, mijenjati je i činiti boljom – upravo izvorni kršćanski pristup socijalnoj stvarnosti ima potencijala za novi pogled na život ljudske zajednice i ekologiju njezina života. Mi zapravo još nismo pošteno ni zagrabili u zdenac naše tradicije i podsvijesti u kojoj se kriju mogućnosti i nadahnuća za nove ideje i vizije.