Istina podčinjena jugosferi

Ovogodišnji, 39, Dani satire Fadila Hadžića – na čijem je otvaranju među brojnim uglednim uzvanicima bio i srpski zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije sa svitom – počeli su 5. lipnja svečanom i pompoznom praizvedbom trilogije ‘ko živ, ‘ko mrtav, u ne osobito inventivnoj, ali provokativnoj režiji bošnjačkig redatelja Dine Mustafića.

Riječ je o glumačkoj, glazbeno odlično popraćenoj, dobro kostimiranoj i koreografiranoj te scenografski zanimljivo situiranoj predstavi – kazališnoj trilogiji najavljenoj kao kazališni događaj o sadašnjosti iako je, barem kad je riječ o Matišićevu dijelu trilogije, više politikantska interpretacija sveprisutne prošlosti. Prošlosti koju doduše pred sudom publike ne tuži Kočićev David Štrbac – koji je svojega jazavca tužio pred carskim austro-ugarskim sudom kako bi se rugao s tom mrskom vlašću – nego koju ostaci „bratskih naroda i narodnosti“, na čelu s „neumrlim“ drugom Titom, brane od onih koji su se drznuli „srušiti“ tvorevinu koju nije uspijevao spaliti „ponor pakla“ ni „vatra groma“.

Matišićev dio trilogije u odnosu prema povijesti ne razlikuje se od politikantskog novinarskog konfabuliranja

Inače trilogiju ‘ko živ, ‘ko mrtav, predsjednik ocjenjivačkog suda 39. dana satire i pisac „eseja“ o temi predstave u kazališnoj knjižici Hrvoje Ivanković – nekada višegodišnji selektor tog festivala, koji je uoči njegova ovogodišnjeg početka glumac Zlatko Vitez nazvao jugopapazjanijom – imenuje „omnibusom sastavljenim od dramoleta Mate Matišića, Svetislava Basare i Hriste Bojčeva, trojice autentičnih autora s ‘jugoistoka Europe’ koji svojim djelima na duhovito-gorak način seciraju taj mentalitet i njegove posljedice“.

Kako bi publiku uključio u sadržaj Ivanković citira bugarskog pjesnika Borisa Hristova – koji prostor događanja, dakle „jugoistok Europe“, opisuje kao „ambis na čijem se dnu nalazi labirint“ – i zaključuje da se „u djelima koja su pred nama susrećemo s likovima koji su već odavno propali u taj ambis i sad bespomoćno lutaju labirintom, ponekad ne uspijevajući razlučiti na ono osnovno: tko je među njima živ, a tko mrtav, tko prividno zdrav, a tko doista bolestan“. E pa tko je u svemu tome tko?

Prvi dio te balkanske trilogije – Matišićev „dramolet“ Ne kopaj po groblju, molim te (Noćna mora) – temelji se na dramaturgiji šoka i svojevrsni je nastavak Posmrtne trilogije istog autora. Samo dramolet umjesto drame nudi ciničnu priču o dobroj prošlosti i lošoj sadašnjosti preko koje autor uspostavlja dijagnozu o uzrocima i posljedicama rata na prostoru Titove Jugoslavije, o stvarnim i „krivim“ žrtvama rata, o zdravima i bolesnima.

Neuvažavanje činjenica o stvarnim uzrocima rata nastoji opravdati „umjetničkom slobodom“ koja mu »daje« za pravo da vrijeđa „svoj narod, njegovo junaštvo, politiku, crkvu...“ i dopušta mu da povijesnu istinu pretvori u „povijesnu“ laž. A sve u funkciji dnevnopolitikantske provokacije, zbog čega se taj njegov dramolet malo razlikuje od  politikantskog novinarskog konfabuliranja.

Glavni likovi tog uratka u Silvestarskoj noći iskopaju lijes hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana kako bi tim činom prisilili društvene i političke faktore da pronađu kosti njihovih sinova pobijenih u ratu. Za njihovu smrt i njihova neotkrivena počivališta okrive Tuđmana.

Da bi konstrukcija bila uvjerljiva donese se na scenu i lijes Slobodana Miloševića. Nađe su tu i sarma i Bošnjak, koji krivima za stradanje Bošnjaka optuži i Hrvate i Srbe, dođe i do svađe, koju  Karlo, inicijator ideje o iskapanju Tuđmana, riješi izgonom iz stana svih sudionika tog „inventivnog“ zapleta.

Zatim publika sazna da su grobokopači u Tuđmanov grob zatvorili grobara koji moli da ga puste van, što kaže jedan od posjetitelja Tuđmanove grobnice. U dijalogu aktera publika dozna i da je jedan od prestrašenih grobokopača sve prijavio policiji, koja ga je strpala u ludnicu. Na kraju Karlo, kako bi olakšao muke, kaže ženi da je sanjao nasmijanog sina – Mate je stajao uz visoki jablan, gdje mu je i grob.

Sljedeća dva balkanska „dramoleta“ književno su ozbiljna, ironično-sarkastična i cinična kronologija posljedica komunističke prošlosti i neodgovorne tranzicijske demokracije. Osebujna su  freska živopisnih likova koji na duhovito-smiješan, groteskan način, reprezentiraju društvo i mentalitet koje je takvo društvo proizvelo. Nisu u funkciji dnevnopolitičkog razvrstavanja, nego su kompleksni i s jasnom porukom, koja u .kontekstu Basarinih Martovskih ida i Zadušnica Hriste Bojčeva ima dramaturgijsku i katarzičnu funkciju.

Basara duboko zasijeca i odgovorno analizira uzroke kaotičnoga postkomunističkog jugoslavenskog društva i srpske politike koja je nacionalnu samosvijest, nacionalističku isključivost i političku lukavost crpla iz inertnosti i tromosti jugobirokracije koja je do apsurda izludila ljude, koji nakon svega kao normalno utočište svojim životima nalaze jedino u bolnici.

Bolnica je metafora jugodruštva, ali i svijeta, kojemu su ljudi predmeti, stvari, igračke u rukama politike i života, koji se može izliječiti tek „ludošću“. U bolnici se normalno razgovara o nacionalnim, etičkim, vjerskim, kulturnim problemima. Dok čeka svoj trenutak prebacivanja na „odjel“ koji mu po naciji i stupnju „ludosti“ pripada, svaki „bolesnik“ mirno živi i vjeruje u ozdravljenje. 

Bojčev u Zadušnici balkanske probleme premješta u EU. Glavni lik Vasko dođe na izlet u Europu, gdje doživi srčani napadaj i nađe se oči u oči s rođakom koji je mrtav nekoliko godina. Prvi je šok što ga vidi živa, a zna da je mrtav, sljedeći, još veći, kada se počne sretati s drugim mrtvacima.

Dok ga uvjeravaju da je mrtav i traže mu mjesto na groblju, posjećuju restorane, kavane, birtije u kojima konobari-mrtvaci, za deset centa serviraju „dvije svijeće u okruglim aluminijskim čašicama“. Život mrtvih je „socijalno uravnotežen“, „pokojnici nemaju financijskih problema“ i nitko ne jede jer „duhovi ne jedu“...

Ali i tu ima međunacionalnih netrpeljivosti i mržnji, laži, preljuba, svega što i u živom životu. I birokratske europske institucije nisu bolje. I tu se kaže „Nema ništa gore od žive rodbine“. Na kraju Vasko kaže da je sve u što je vjerovao, počevši od komunizma pa sve do demokracije i vlastite žene, ispala laž.

Bojčev-ljeva je satira majstorsko djelo; dramske su mu situaciju uvjerljive, duhovite i životne,  likovi su točno profilirani i karakteri razrađeni. I umjesto da s njegovim tekstom završi predstavu redatelj, i opet u dnevnopolitičke svrhe, to prepušta Matišiću, njegovu epilogu pod naslovom General – koji je „dramatizacija tajnog transkripta iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske“. General, da se ne bi ubio, Predsjednici vraća pištolj koji mu je darovao predsjednik Tuđman jer je razočaran državom. I opet je kriv Tuđman!

Za takvo iščitavanje uzroka i posljedica hrvatske stvarnosti najviše su zaslužni naručitelj projekta Dušan Ljuština, dramaturginja Željka Udovičić Pleština i Mustafić, koji na štetu ozbiljne kazališne teme opet u Zagrebu rehabilitira i revitalizira jugonostalgiju. Time je autorima – naročito Basari i Stojčevu - za koje je u kazališnoj knjižici napisao da su „pisci inspirativne sumnje“, žrtvovao sumnju. Oduzeo im je pravo na propitivanje posljedica prošlosti, koja je drukčija od njegove.

Fragmentarno rekonstruirajući uzroke rata i jugoideologije Mustafić je poručio da ga ne zanima učiteljica života – povijest – ni prošlost kao sadržaj i građa povijesti, iako je u knjižici priziva. Pritom zaboravlja i da fiktivna stvarnost, koliko god bila sadržaj kazališne predstave, ne može demaskirati uzroke i posljedice prošlosti bez publike koja se u tome prepoznaje.