Igre tijela i uma

Kada je pet od osam predstava hrvatske domaće platforme na 32. tjednu suvremenoga plesa prikazano već u selekciji 31. TSP-a, opravdano se pitati o razlozima njihova ponovna izabiranja i prikazivanja u kontekstu istoga festivala. To se donekle može tumačiti činjenicom da je nekoliko tih predstava u međuvremenu nagrađeno i da ih stoga kao najbolje od hrvatskog plesa, ako pretpostavimo da su nagrade isključivo potvrda izvrsnosti, a ne i spleta raznih okolnosti koji do njih dovodi, valja ponuditi pozvanim stranim kreatorima programa.

Neke su od njih, kao što je Sad sam / Almost 6 Matije Ferlina, premijerno izvedena 2009, same prokrčile put na međunarodnu scenu i češće su izvođene vani nego kod nas pa takvima promoviranje u sklopu Tjedna i nije nužno, iako, dakako, nije naodmet. Problem je i što je većina predstava izabranih za hrvatsku platformu nastala u koprodukciji sa Zagrebačkim plesnim centrom i/ili Hrvatskim institutom za pokret i ples te ispada da Mirna Žagar, na čelu i Tjedna i ZPC-a i HIPP-a, gura samo vlastite produkcije ili koprodukcije. Što je s predstavama koje su se dogodile u proteklih godinu dana, nastalim u manjim ko/produkcijama, izvođenim u manje vidljivim prostorima, manje medijski popraćenim, ne zavređuju li i one pozornost da ih se razmotri kao potencijalni izvozni plesni proizvod?

Prizor iz predstave Sad sam / Almost 6 Matije Ferlina – Snimio Krunoslav Marinac

Dva takva primjera izvrsne su, a posve zanemarene predstave Šavovi prema konceptu Mile Pavićević i Marija Kikaša u kojoj su nastupile i dvije studentice plesnog odsjeka ADU-a, čije bi predstavljanje na TSP-u svakako imalo i veće značenje s obzirom na začetke akademskoga plesnog obrazovanja u Hrvatskoj, te U prostoru bez, fini minuciozni koautorski rad Ana-Marije Bogdanović i Marine Petković o tjelesnoj osjetilnosti i senzacijama, raslojavanju i ponovnu sabiranju unutarnjih prostora tijela i prostora koji ga okružuju. Izabrane predstave nisu loše, dapače, no najjednostavniji (kriterij nagrada) i najdostupniji (vlastita koprodukcija) izbor ne znači i da daje najbolji uvid u estetičku raznolikost i kvalitetu hrvatske plesne produkcije.

Još jednom uvjerljivi Ferlin

Odmaknemo li se od selektorske politike, drugo (ili čak treće) gledanje predstava s odmakom od godinu, dvije ili pet, kao u slučaju Ferlinove predstave koja je u Hrvatskoj prvi put izvedena 2010. na Platformi mladih koreografa kao njegov rani rad iz serije Sad Sam, unekoliko mijenja perspektivu gledanja već i zbog nataložena autorskoga i izvođačkog iskustva, ali i preokupacije sličnim temama u radovima nastalima u međuvremenu koji predstavi pridaju nova značenja i mogućnost iščitavanja s obzirom na sada nešto širu autorsku poetiku. Imajući u vidu Ferlinov posljednji rad Kraljevi a ne ljudi u kojem istražuje dječje iskaze, njihovu jezičnu razinu i misaone sklopove, jasnije je što se krije ispod „istraživanja dječjeg uma koji nije uvjetovan ničim, čak ni vlastitim postojanjem“ u Sad sam /Almost 6, premda predstava na kraju uopće ne progovara iz dječje perspektive niti zagovara dječju čistoću, stanje neupućenosti ili tabula rasa.

Štoviše, kao i u Kraljevima a ne ljudima, važnijim se pokazuje stanje odrasloga uma koje kolektivnim mehanizmima u startu poništava ili suprimira drukčije kognitivne dosege, a infantilna okrenutost sebi i princip igre zadržani su kao preduvjeti stvaralačkoga umjetničkog procesa. Prvim gledanjem Almost 6 pozornost mi je bila usmjerena na društveni ustroj i odnose između mase i pojedinca te prihvaćanje pozicije jačega kao onoga koji nameće pravila igre. I iz obzora mi je gotovo izmaknula duhovna dimenzija, koja se drugim gledanjem itekako istaknula kao dominantna, od čisto simboličkog scenskog znakovlja kao što je zvijezda (repatica) ili figurica janjeta kao očigledan simbol žrtve do relativiziranja dobroga i lošeg ovisno o točki iz koje se neki čin sagledava i spoznaje da obraćenje dolazi u mraku i tišini vlastita bića, a ne putem izvanjskih manifestacija. Ukratko, Ferlin kružno postavlja stotinjak plastičnih figurica životinja koje tretira kao žive sudionike radionice, prva je pomisao na plesnu radionicu s obzirom na njegovu profesiju, ali moguće je čitati i kao radionicu životnoga prosvjećenja ili duhovne obnove, pokazujući im vježbe koje ih tomu vode. Potom izdvaja figuricu janjeta koju proždiru zvijeri, a izmicanjem pojedinca iz žrtvenog kruga i prisjećanjem na traumatični potisnuti događaj mijenja se perspektiva gledanja na žrtvu i sudionike u zločinu. Na kraju posprema figurice jer od polaznika ne dobiva odgovor koji očekuje. S ironijskim odmakom – svatko se može prikazivati duhovnim guruom nudeći različite metode preobrazbe, no malotko od njih zapravo preuzima odgovornost za vlastite postupke – Ferlin se još jednom potvrdio kao izvođač velike sugestivnosti i jake scenske prisutnosti koji uvjerljivošću nastupa uvlači u različite kazališne i iskustvene svjetove.

Umnožavanje pozornica

Crtač, nova predstava BADco-a u koreografiji Nikoline Pristaš, nastala je u suradnji s likovnim umjetnikom Sinišom Ilićem i dramaturgom Goranom Ferčecom te studentima plesa Danske nacionalne škole za kazalište i suvremeni ples koji su u BADco. dva mjeseca stažirali. U inačici prikazanoj na Tjednu suvremenog plesa danske studente zamijenili su već ustaljeni izvođači skupine, Nikolina Pristaš, Ana Kreitmeyer, Zrinka Užbinec, uz mladu nadu Josipu Štulić, plesačicu koja se nedavno vratila sa školovanja na Salzburškoj eksperimentalnoj plesnoj akademiji. Almost 6 i Crtača povezuje pozivanje na važnost različitih perspektiva gledanja i traženje odgovornosti za sadržaj gledanoga u onome tko gleda. Čin gledanja u Crtaču se višestruko eksponira, ulaskom u izvedbeni prostor gledatelji se postavljaju bočno u odnosu na scenu, a scena je s jedne strane orijentirana prema praznom gledalištu kina SC, u koje povremeno silaze izvođači i sjedaju kao gledatelji, a s druge zatvorena projekcijama crteža i projekcijama crteža u nastajanju posredovana računalnim programom. Važnost čina gledanja dodatno se signira ulaženjem redatelja Gorana Sergeja Pristaša u izvedbeni prostor, koji preuzima fragmente različitih izvođačkih uloga, panelima s crtežima koje obrće u odnosu na trenutačno izabranu perspektivu, zrcalima postavljenima nasuprot izvođačima tik uz noge gledatelja te citiranim dijelovima teksta (zvučna snimka).

Dakle, gledatelj koji sjeda s boka postavlja se u nadređenu poziciju koja bi trebala obuhvatiti sva događanja na sceni i sve izvedbene planove, no višestrukost izvedbenih planova i istodobnost događanja njegovu koncentraciju namjerno raspršuju. Gledatelj se promiče u figuru koja bi, da zadovolji zadane propozicije gledanja, morala imati iznimnu moć distribucije pozornosti. Moguće je i da se gledatelj zadovolji koncentriranjem samo na jedan izvedbeni plan, ali tada iznevjerava koncepciju vlastite superiorne pozicije. Pravo je pitanje treba li se umjetnički rad usmjeriti na aktiviranje gledatelja, ne samo kao sudionika izvedbe nego i kao potencijalnoga konzumenta umjetničkog proizvoda, koji podilazeći tržištu sve manje zadovoljava umjetničke kriterije i sve više konzumerističke. S druge strane, ako se predstava ne brine za gledatelja, mogu li naći gledatelj i umjetnik zajedničko polje komunikacije i što je uopće umjetnost koja ne želi biti shvaćena ili doživljena? I kakav bi gledatelj trebao biti da ispuni očekivanja umjetnika? Postoji li idealan gledatelj i kojim bi aparatima trebao baratati? Članovi BADco-a u potrazi za idealnim individualiziranim gledateljem prividno superponiraju čin gledanja i gledateljsku poziciju, no postavljanjem gledatelja na točno zadane točke u gledalištu s koje gleda cijelu izvedbu odmah mu u početku uskraćuju tu povlasticu.

Poigravanje percepcijom

Poveznica Lune Malekove Martine Nevistić s prethodnim dvjema labava je, ali se razaznaje u poljuljavanju gledateljske percepcije izlaganjem gledatelja realitetima različita ontološka statusa, vanjskom, opažajnom svijetu događajnosti, unutarnjem doživljajnom svijetu i imaginarnom svijetu, koji, doduše, nikad ne prelazi granice iskustvenoga, poigravanju scenskim iluzijama i manipulaciji danim značenjima u svakom od svjetova. Osim pokretom ti su svjetovi pojačani videom (vizualno oblikovanje Dora Đurkesac i Ana Vuzdarić) i zvukom (Višeslav Laboš i Maja Posavec). Luna Malekova svojevrsni je autoričin alter ego, a kretanje koji se temelji na izoliranim pokretima glave, ruku, ramena i prenošenjem vibracija iz jednog dijela tijela u drugi, njihanju tijela i repeticijama fraza ocrtava njezin svijet imaginacije. Glazba, projekcije i prigušena rasvjeta (Luka Matić) pridonose atmosferičnosti i nijansiranju likova koje autorica tumači pored izvedbe vlastita tijela. Rad polazi od koncepta širenja vremena, tijela i prostora, od pokreta prema drugim medijima, od doživljajnog svijeta prema realitetima drukčije iskustvenosti. Na tjelesnom planu to se širenje može prepoznati u koreografskoj građi koja se kreće između apstrakcije i asocijativna povezivanja sadržaja.

Osim razmotrenih predstava u sklopu hrvatske platforme 32. TSP-a izvedene su Koreografska fantazija br. 1 Marjane Krajač, Rekvijem za Z. Snježane Abramović Milković u izvedbi Zagrebačkoga plesnog ansambla, Pokret-ač Aleksandre Janeve Imfeld u izvedbi Studija za suvremeni ples te Ti Aleksandre Mišak i Ognjena Vučinića. Selekcijom je bila predviđena i Magnolija (ili prkos) prema konceptu i koreografiji Ive Nerine Sibile i u suradnji sa Silvijom Marchig i Vesnom Mačković, ali zbog bolesti izvođačice nije izvedena.