Dijalog duše i tijela

Vokalni ansambl Antiphonus ciklus Triade u Muzeju za umjetnost i obrt zaključio je izvedbom po mnogočemu posebna, i za povijest glazbe važna djela: Rappresentatione di Anima et di Corpo (Prikazanje duše i tijela) talijanskog aristokrata, skladatelja, orguljaša, koreografa, plesača i organizatora glazbenog života Emilia de’ Cavalierija (c. 1550–1602). Pjevačima se u izvedbi ponešto skraćene verzije djela, u kojoj su izbjegnuta ponavljanja materijala, pridružio i instrumentalni sastav, sastavljen većinom od članova Hrvatskoga baroknog ansambla, koji je predvodila koncertna majstorica Laura Vadjon.

Tomislav Fačini - dirigent i voditelj Prikazanja / Snimio Vedran Benović

Cavalieri je bio jedan od skladatelja kojih je rad udario temelje novom, baroknom stilu. Njegova alegorijska uglazbljena drama Rappresentatione di Anima et di Corpo ili, kako kaže autor, „predstava sastavljena da se kazuje pjevajući“ smatra se pretečom opere i oratorija, odnosno prvim glazbenoscenskim djelom uopće, a Cavalieri je sam za sebe tvrdio kako je upravo on „izumitelj“ novoga glazbenog monodijskog stila – stile rappresentativo – koji koristi u ovome djelu. Cavalieri je djelo skladao 1600, a prvi je put izvedeno u njegovu rodnom Rimu, u veljači iste godine, u molitvenom prostoru crkve S. Maria in Vallicella – oratoriju, prema kojem će poslije takva glazbena vrsta dobiti ime. Moralne priče s poukom bile su poznate još od srednjega vijeka, a služile su kako bi čitatelja poučile moralnim principima ili da bi kritizirale društvene nepravde i licemjerstvo. Tekst koji Cavalieri uglazbljuje (a čiji je autor vjerojatno Agostino Manni) tako nam donosi razgovor Duše i Tijela, uz sudjelovanje drugih alegorijskih likova (Vrijeme, Savjet, Intelekt, Ovosvjetovni život, Razboritost...) te anđela i duša u raju i paklu, kroz koji su slušatelji poučeni kako je život na zemlji prolazan i tek priprava za vječni život, kako ne smijemo popustiti pred iskušenjima koja pred nas postavlja i zadržati čistoću duše kako bismo bili nagrađeni na onome svijetu.

Skladatelj je u notnom materijalu zabilježio uputu pjevačima kako riječi moraju predstaviti jasno i s razmišljanjem o njihovu značenju (a važnost teksta naglašava upravo i novi stil skladanja) te da moraju glumiti ne samo rukama nego i drugim pokretima tijela. Antiphonus je poslušno slijedio skladateljeve upute i priredio pravu malu predstavu, s mnogo duha i jednostavnih, ali dosjetljivih glumačkih intervencija koje su izvedbu učinile živom, ali ne samo to nego i problematiku kojom se djelo bavi približili našem dobu, u kojem je raskorak između svjetovnog i duhovnog života možda izraženiji no ikad. Posebno zapažen nastup ostvario je Leon Košavić u ulozi Tijela, vokalno besprijekorne izvedbe, koju je nadopunio uvjerljivom scenskom pojavnošću. On i sopranistica Ana Lice kao Duša na sceni su činili uvjerljiv kontrast između suzdržane promišljenosti duše i na iskušenja slaboga i lako zavedena tijela.

Jednak kontrast javlja se poslije u djelu u prikazima nebeskog života koji dolazi kao nagrada dušama koje se još za zemaljskoga života okreću i obećaju Bogu, i propasti u paklu, u koji dospijevaju duše koje ne odolijevaju čarima tjelesnih iskušenja na zemlji, a u tim je prizorima atmosferu izvrsno dočaravao anđeoski glas Monike Cerovčec, koji je doista dolazio s visine, s galerije muzeja, suprotstavljen snažnim nastupima zbora i instrumentalnog ansambla koji su predstavljali krike iz pakla. Svoju izvedbu Antiphonus je, kao i uvijek, začinio zaraznim entuzijazmom, posebice izraženom u nastupu voditelja i dirigenta Tomislava Fačinija. I ako je u izvedbi bilo nekih nespretnosti, koje možemo pripisati nedostatku vremena da se pripremi i uskladi izvedba toga doista rijetko javno izvođena djela, u cjelini je predstavljanje Cavalierijeva djela bilo zanimljivo, glatko i razigrano.