Čemu lustracija

Lustracija je proces kojim se dio bivših komunističkih država iz Europe suočio sa svojom totalitarnom prošlošću. Način provedbe varira od države do države, no glavna je intencija bila da se pripadnici vladajućih, prvenstveno sigurnosnih struktura koji su kršili ljudska prava trajno ili privremeno uklone iz javnog života. Hrvatska, nažalost, nije među tim državama i s iznimkom Slovenije po tome se razlikuje od ostalih nekadašnjih komunističkih zemalja koje su ušle u Europsku Uniju. Hrvatska sa Slovenijom dijeli isti problem, bile su dio zajedničke komunističke države i danas dijelom imaju slične probleme.

U Hrvatskoj se može čuti da se Socijaldemokratska partija kao politički, ideološki i pravni slijednik Saveza komunista Hrvatske za zločine komunističkog režima ispričala u studenom 1990. To je istina, kao što je točno da je i Sabor Republike Hrvatske 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–1990. Kakve su posljedice isprike i deklaracije? Deklaracije nikakve, a isprike itekakve. Partija je napravila aranžman s Hrvatskim državnim arhivom s kojim je po svom nahođenju ograničila pristup arhivskom gradivu Saveza komunista Hrvatske, čime je (barem privremeno) spriječila suočavanje sa svojom prošlošću.

U nekoliko posljednjih mjeseci u Hrvatskoj se ponovno intenzivno govori o lustraciji. Stajališta su oprečna – neki su za, neki protiv. Oni koji su za lustraciju drže da je nužna jer nije provedena, a oni protiv tvrde da je za nju prekasno. Vrijeme je prošlo i uz to nije više smislena. Za takve je lustracija zamišljena kao obračun „filoustaša“ s onima koji su ih pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Potonji uz to drže da lustraciju s 1990. treba pomaknuti na 2000. kako bi se lustriralo i Tuđmanovo doba. Tako se to silno važno pitanje elementarnog morala svodi na predvidiv sukob ljevice i desnice i u konačnici izjednačavanje komunističkog totalitarizma i modernizacijskih procesa iz 1990-ih.

Politika nacionalnog pomirenja

Zašto nam treba lustracija komunizma i što smo naslijedili kao opterećenje iz tog razdoblja? Lustracija u Hrvatskoj nije se provela onda kada je za to bilo idealno vrijeme, a to su bile rane 1990-e. Razlog je jednostavan – vodio se rat za opstanak koji sam po sebi nije bio vrijeme za nove nacionalne podjele koje bi lustracija neizbježno izazvala. Uz to je ograničavajući čimbenik bila i politika nacionalnog pomirenja s kojom je Hrvatska demokratska zajednica pobijedila na izborima. U razmatranju zašto je lustracija izostala ne može se ignorirati ni vrh HDZ-a. Najbliži suradnik Franje Tuđmana, Josip Manolić, bio je oficir Odjeljenja zaštite naroda, komunističke tajne policije koja je prva na listi za lustraciju. Stoga ima neke osnove za tvrdnju da je politika nacionalnog pomirenja Franje Tuđmana onemogućila nužnu dekomunizaciju hrvatskog društva. U Tuđmanovu obranu treba ponoviti da rane 1990-e nisu bile pogodne za lustraciju, koja bi s obzirom na aktualno stanje u Jugoslaviji dodatno podijelila naciju, čega je on očigledno bio svjestan.

Zahtjeve za procesuiranjem komunističkih zločina Josip Manolić je sredinom 1990. lakonski otklonio komentarom da bi otvaranje rana „neminovno vodilo u cijepanje, u podvajanje“ i da je većina svjesna da to dovodi u pitanje nacionalno pomirenje. Za njega je maksimum bilo evidentiranje i prepuštanje povijesti da ih vrednuje. Na sjednici hrvatskog vrhovništva 8. kolovoza 1990. u raspravi o srpskom referendumu jedan od sudionika stavio je do znanja da se u takvim uvjetima Hrvatska ne može odreći doušnika Službe državne sigurnosti jer se radi o političkom prevratu te da država mora iskoristiti sve svoje institucije, uključujući i one koje prikupljaju informacije jer sustav ne može funkcionirati na temelju vrlo nepouzdanih saznanja. Tek se u listopadu u hrvatskom vrhu držalo da „pravosudni funkcionari koji su na montiranim procesima i po nalogu sudili nevinim ljudima“ ne mogu ostati na istim funkcijama. Kada je 2000. došlo do smjena, HDZ je optužen za revanšizam, a u netom objavljenoj knjizi jednog politologa mlađe generacije taj se čin tumači micanjem profesionalaca i dovođenjem nekompetentnih i podobnih na njihovo mjesto.

* * *

* * *

Valja napomenuti da se ni ostale izborne snage s proljeća 1990. koje su prešle izborni prag ne čine kao čimbenici koji bi bili spremni za pokretanje lustracije. Tako je umjesto lustracije Hrvatska dobila surogat – pomirbu koja, premda ima pokušaja da se tako interpretira, teško da potječe iz ustaškog vokabulara, nego je odraz Tuđmanova reformiranog komunizma. Pomirbom su profitirali eks-komunisti pa je Hrvatska 1990. izbjegla nužni diskontinuitet.

Sanader nastavio detuđmanizaciju

Nakon Tuđmanove smrti i pobjede trećesiječanjske koalicije 2000, izbornim pobjednicima na pameti nije bila lustracija komunista, nego lustracija tek okončana Tuđmanova razdoblja. Ta se lustracija, da se Vlasi ne dosjete, nazvala detuđmanizacijom i njezine razmjere počelo se doznavati tek 2004. nakon pobjede HDZ-a na izborima. No i Sanaderov je HDZ nastavio dijelom detuđmanizaciju, koja je tek okončana drugostupanjskom presudom Anti Gotovini i Mladenu Markaču 16. studenoga 2012. Osim što su lustrirali Tuđmana, lustratori su na velika vrata u javni život i vrijednosni sustav vratili maršala Tita i njegov komunizam, koji je prigodno preimenovan u antifašizam. Istini za volju i sam je Tuđman dao prilog tomu kada je 22. lipnja posve neprimjereno nametnuo kao Dan antifašizma, premda taj nadnevak rječito govori o čemu je riječ – o komunističkom potezu nakon što je napadnuta stvarna ideološka majka Rusija, odnosno Sovjetski Savez.

Tako smo sada ponovno pred pitanjem lustracije. Raspravu koja postaje sve intenzivnija treba gledati i u kontekstu izborne godine. Premda izbori nisu još zakazani, vodeće političke stranke već su dulje vrijeme u njima. No stavljajući na stranu dnevnu politiku, lustracija komunističkog razdoblja i njegove žive ostavštine nužna je. Ne računajući Sovjetski Savez, Hrvatska je kao dio Jugoslavije imala najgori komunistički režim u Europi zbog prirode komunističke revolucije. U istočnoeuropske zemlje komunizam je ušao s tenkovima Crvene armije, dok je na teritoriju raskomadane Jugoslavije taj pokret bio autohton. Da ne bude nejasnoća, intenzitet je terora i pritisaka na neistomišljenike varirao. Nakon sedam godina staljinizma u kojem su eliminirani doslovno svi stvarni i velik broj potencijalnih protivnika počelo je postupno ublažavanje terora jer se Titov režim počeo navikavati na materijalnu pomoć sa Zapada pa je bio prisiljen dozirati razinu represije da bi je početkom sedamdesetih godina ponovno pojačao, što je učinjeno i u nekoliko godina nakon Titove smrti. Od 1952, kada je Komunistička partija Jugoslavije preimenovana u Savez komunista Jugoslavije, okončala je sektaški i zločinački dio svoje prošlosti pa je postala masovnija i pustila duboko korijenje u sve pore društva. Stvorila je sustav s dvjema klasama – jednom podobnih i drugom nepodobnih, koje su zauzele svoje mjesto u društvu na temelju kriterija moralno-političke podobnosti. Taj kriterij poslije je smanjivao intenzitet izbora, no nije nestao do sama formalnog kraja socijalizma. Današnja elita najvećim je dijelom nastala na tom kriteriju prema kojem su napredovali podobni, a ne najbolji. I to je jedan od važnih razloga za lustraciju – ona bi trebala omogućiti jednake šanse svima, odnosno smanjiti što je moguće više napredovanje po kriterijima umreženih struktura koje su vladale društvom do 1990. Lustracija nam je nužna da mentalno iziđemo iz komunizma, što je pitanje elementarnog morala, a ne tema predizbornih skupova. Sama pak lustracija ponajprije bi bila nužna u medijima, pravosuđu, gospodarstvu, diplomaciji i kulturi.

Jasan stav prema
1945–1990.

S obzirom na temelje društva, potpun konsenzus oko lustracije nije moguć. Stoga ne bi bilo dobro da je predvodi jedna politička stranka, nego oko nje treba postići što je moguće širi sporazum. Problem može biti dnevnopolitička uporaba. Lustracija se ne smije pretvoriti u lov na vještice, odnosno političke neistomišljenike. Ona bi morala biti pomno razrađen niz pravila i odredbi koje bi dale zadovoljštinu žrtvama i na trajno ili određeno vrijeme onemogućile da pojedinci koji su kršili ljudska prava budu na istaknutim mjestima u javnom životu. Zasigurno je da lustracija zadire u odjeljak tako popularnih ljudskih prava i tu se mora biti vrlo oprezan kako bi se prostor za improvizacije sveo na minimum. Prema razdoblju 1945–1990. morao bi se zauzeti jasan stav na temelju činjenica prikupljenih u prvom redu na arhivskoj građi komunističkog sustava. To pak znači da bi se ona morala deklasificirati i u potpunosti otvoriti istraživačima.

Lustracija, dekomunizacija ili neki sličan način sučeljavanja s komunističkim totalitarizmom nužan nam je. S lustracijom bi se napokon zauzeo jasan stav prema razdoblju 1945–1990. i time bi se konačno privela kraju dugogodišnja jalova rasprava o ne tako davnoj prošlosti. Ona, nažalost, rječito pokazuje koliko je totalitarna svijest još jaka u dijelu hrvatske javnosti i koliko su još neki „uglednici“ spremni braniti nebranjivo.