Berlinski uspjesi hrvatskih glazbenika

Berlin kao grad kameleon intenzivne prošlosti i sadašnjosti idealna je lokacija za svakog ljubitelja glazbe i glazbenog kazališta. Njemačka metropola s trima opernim kazalištima i dvjema velikim klasičnim koncertnim dvoranama na tri i pol milijuna stanovnika odražava tradiciju, ali i potencijal bogatoga glazbenog života zemlje koji uspješno prkosi komercijalizaciji neoliberalnoga kapitalizma današnjice. Upravo je svibanj idealan za posjet gradu, u doba cvata lipa na njegovim glavnim avenijama i bulevarima, žive koncertne i kazališne sezone u punom jeku, istodobnih najava novih sezona, ali i održavanja sada već tradicionalna Karnevala kultura u studentskoj četvrti Kreuzbergu koji je i ove godine od 22. do 25. svibnja paradom i mnoštvom koncerata i radionica odrazio punu multikulturnu sliku grada. Za nekoga tko dolazi iz ovih prostora to je i iznimna prigoda za susret s malom, ali snažnom hrvatskom glazbenom kolonijom koju čine dirigent Ivan Repušić te basovi Ante Jerkunica i Marko Mimica u Deutsche Oper, sopranistica Evelin Novak u Staatsoper unter den Linden (trenutačno s izvedbama u Schillerstheateru) te violinist Aleksandar Ivić u Berlinskoj filharmoniji. Donedavno među njima je bio i baletan Leonard Jakovina kao desetak godina solist Staatsballetta koji je od prosinca u rodnom Zagrebu kao ravnatelj preuzeo vodstvo baleta našega središnjeg nacionalnog kazališta. Njihova su preteča mnogobrojni hrvatski umjetnici utkani u glazbenu povijest grada: sopranistica Ljubica Oblak Strozzi bila je dvadesetih i tridesetih godina prvakinja Staatsopere unter den Linden, mezzosopranistica Nada Puttar Gold bila je od 1957. do 1961. na angažmanu u Städtische Oper (preteča današnje Deutsche Oper u bivšem zapadnom Berlinu), u istoj kući u kojoj je naš proslavljeni bas-bariton Tomislav Neralić (koji će uskoro proslaviti 98. rođendan!) proveo punih četrdeset godina, dok je u trećem dijelu opernoga trolista, u Komische Oper, deset posljednjih godina života (1997–2006) proveo prerano preminuli bas-bariton Neven Belamarić.

Seviljski brijač u Berlinu / Snimio Matthias Horn / DOB

Raskoš rokokoa

U Berlinu sve više glazbenika iz cijeloga svijeta nalazi radno mjesto, to je prva lokacija na kojoj žele živjeti „prekomorski“ doseljenici iz Amerike, Velike Britanije i Australije i stoga grad iznimne konkurencije i kompetitivnosti, u čemu naši iskonski talenti najviše dolaze do izražaja.

To je već bilo vidljivo i čujno u izvedbi komične opere Seviljski brijač Gioacchina Rossinija 22. svibnja u Deutsche Oper, gdje je među isključivo mladom pjevačkom podjelom scenski i glasovno dominirao omiški bas-bariton Marko Mimica kao Basilio. Njegov je muzikalan zvonki glas oduševio publiku u slavnoj ariji La calunnia, tako da je na završnom poklonu primio najviše ovacija u predstavi koja je prštala dinamikom redateljskih virtuoznosti. Riječ je o prvoj opernoj režiji ugledne berlinske glumice i kazališne redateljice Katharine Thalbach iz 2009, koja je Sevillu svela na tipično mediteransko turističko ljetno odredište gdje se brodovi i golišave kupačice sudaraju s pravim magarcem, šminkerskim kabrioletom i traktorom.

U kaotičnosti scenskih zbivanja glavna je zanimljivost redateljske koncepcije u tome što je dom doktora Bartola i njegove štićenice Rosine smješten u kamionet imaginarne glumačke putujuće družine, gdje su likovi kostimirani u građansku modu 18. stoljeća, dok je okolni svijet preslika stvarnosti današnjeg vremena. Postupno se svi ostali „promatrači i akteri“ počinju odijevati u raskošne rokoko-kostime, dok i Rosina napokon ne „razbije“ zid svojeg imaginarnog staklenog zvona i stopi se s gradom. Režija sasvim u ritmu brze Rossinijeve motorike obiluje gotovo pretjeranim sitnim mikrodogađanjima s mnogim aluzijama na aktualne društveno-političke prilike u društvu, što je nemoguće sve „uloviti“ u tek jednom gledanju, dok je u sjećanju najviše ostao zanimljiv glas nove polaznice Studija Deutsche Oper, američke mezzosopranistice Stephanie Lauricella kao sjajne Rosine, za koju ćemo tek čuti.

Izvrsni Ante Jerkunica u Onjeginu

Potencijal da se i nakon dvadeset godina nastavi izvoditi i dalje svakako nosi predstava lirskih prizora Jevgenij Onjegin Petra Iljiča Čajkovskog prema Puškinovu romanu koju je 1996. u stilu „stare operne škole režije“ uprizorio slavni njemački operni redatelj i čak dvadeset godina (1981–2000, do smrti) intendant Deutsche Opere – Götz Friedrich. U toj predstavi koja upravo iskorištava puno prostranstvo goleme pozornice, njezine pune širine i dubine, i mirnoćom redateljske akcije pruža dovoljno prostora raskošnoj glazbi, mogli smo uživati u nedjelju 24. svibnja i čuti našeg izvrsnog basa Antu Jerkunicu kao dostojanstvena kneza Gremina u predivnoj ariji iz 3. čina u kojoj je u idealnoj akustici prostora do punog jeka došla njegova zarazna metalna, a istodobno i topla boja neobično nježno-gromoglasna glasa.

Bilo nam je odmah jasno zašto je on jedan od najtraženijih pjevača svojega faha ne samo u Berlinu, gdje je na stalnoj plaći opernog prvaka matične kuće, nego i na neprestanim gostovanjima u Parizu, Amsterdamu i Barceloni, posebice u djelima ruskog i njemačkog repertoara. U minimalistički uređenoj sceni prizori su označeni ruskim simbolima, sjetvom, višnjikom, velikom središnjom peći na balu... s uvijek prisutnim motivom vrata kao simbolom komunikacije koja je ključan problem među likovima. Jerkunica je tek šlag na torti vrhunske pjevačke podjele kojom se unatoč hiperprodukciji predstava odlikuje ova operna kuća: vrsni kanadski bariton Etienne Dupuis bio je snažan Onjegin, Australka hrvatskih korijena Nicole Car oduševila je dramatičnim sopranom plačljive boje kao izvrsna karakterizacija Tatjane, dok je prelijepa Ruskinja Ekaterina Sergejeva jednako dojmljiva Olga tamna pastoznog glasa. U toj je predstavi do punog izražaja došao izvrstan orkestar kojim je znalački ravnao ruski dirigent Aleksander Vedernikov, nekadašnji ravnatelj moskovskoga Boljšoja.

Čajkovski u svom elementu

Morali smo doći u Berlin kako bismo doznali da naš maestro Ivan Repušić nakon dviju sezona više nije kapelni majstor (kućni dirigent) Deutsche Oper Berlin (DOB), već od 2014/15. u svojstvu gosta dirigenta tu ravna tek dvjema verdijanskim predstavama, Turandot i Traviatom (četiri izvedbe u travnju i dvije u srpnju), očigledno se sada intenzivno pripremajući za novo radno mjesto glazbenog ravnatelja Državne opere u Hannoveru, na koje stupa u idućoj sezoni. Intendant DOB-a, dramaturg Dietmar Schwarz, u suradnji s glazbenim ravnateljem, škotskim dirigentom Donnaldom Runniclesom, u idućoj sezoni najavljuje devet novih naslova (Vasco da Gama Giacoma Meyerbeera, Aida Giuseppea Verdija, Favoritkinja Gaetana Donizettija, Saloma Richarda Straussa, Slučaj Makropulos Leoša Janáčeka, Capuletti i Montecchi te Norma Vincenza Bellinija, Otmica iz Saraja W. A. Mozarta te praizvedba novonaručenog djela Jutro i večer spektralnog austrijskog skladatelja Georga Friedricha Haasa prema istoimenu romanu Norvežanina Jona Fossea). Koliko se u toj zemlji unaprijed planira govori i najavljena nova režija Wagnerove tetralogije Prsten Nibelunga, koja se za 2020. povjerava novoj zvijezdi europske operne režije – Norvežaninu Stefanu Herheimu, kojega je ugledni časopis Opernwelt dosad gotovo triput zaredom proglasio opernim redateljem godine (2007, 2009. i 2010). Zanimljivo je da je on nekadašnji student operne režije prethodno spomenuta Götza Friedricha na Visokoj školi za glazbu i kazalište u Hamburgu.

Podij DOB-a poslužio je i za novo ovogodišnje uprizorenje baleta Trnoružica Čajkovskog u izvedbi Staatsballetta Berlin, jedinstvena vrhunskog baletnog ansambla koji od 2004. „poslužuje“ sve tri operne kuće (udruženi nekadašnji baletni ansambli Deutsche, Komische i Staats Opere), u koreografiji i režiji njegova od ove sezone novoga ravnatelja Nacha Duata. Taj španjolski koreograf i plesač dolazi iz svijeta modernoga baleta slavnih londonskih, briselskih i njujorških plesnih škola i u svojem je stilu radikalan, skladan i prepoznatljiv, kako smo prije dvije sezone mogli vidjeti u Zagrebu u baletu Za vas umirem uz snimljenu glazbu Jordija Savalla i njegova ansambla Hesperion XXI. No od njega se kao ravnatelja vodeće berlinske baletne trupe očekuje da radi i klasičan balet „na špicama“. Najdalje je u karijeri otišao upravo na primjeru Trnoružice, koja koreografski prati klasične figure, ali formom i režijom unosi njegov tipično modernistički odmak.

Znalce će možda iznenaditi novi oblici solističkih pokreta i pas-de-deux-formacija, ali široku će publiku sasvim zadovoljiti sklad i čistoća pojedinačnoga plesa i besprijekorne skupne izvedbe ansambla. Sastav plijeni ujednačenošću plesača po svim točkama osobina, od mladosti do energije i uvježbanosti svih članova, čak i tjelesnih karakteristika, među kojima se posebno ističe mlada Meksikanka Elisa Carrillo Cabrera, koja je na predstavi 28. svibnja debitirala u naslovnoj ulozi princeze Aurore. Tamnoputa verzija Trnoružice daje drukčiju vizuru lika od bajkovitih stereotipa plavuša i donosi briljantnu izvedbu mekana nježnog karaktera balerine novog doba. Čajkovski je idealno okružje za orkestar DOB-a, koji je pod vodstvom vodećeg baletnog maestra u gradu, Luksemburžanina Roberta Reimera, ponovno dao sve od sebe.

Predstavu je bajkovitim kostimima pastelnih boja, raskošnih krinolina i baroknih frakova u prvom dijelu i jednostavnijih, ali izražajnijih tonova mode 19. stoljeća u drugom dijelu (nastavak radnje s princom Desiréom prema Perraultovu izvorniku i slijedi nakon sto godina) zajedno s jednostavnom, ali efektnom scenografijom zaogrnula umjetnica „iz susjedstva“, beogradska akademska slikarica i kostimografkinja Angelina Atlagić.