Zatočenice života

Kad je prije gotovo tri i pol godine započinjala rad na dugometražnom igranom prvijencu radnoga naslova Druge, scenaristica i redateljica Ivona Juka, autorica izvrsnog dokumentarca Što sa sobom preko dana i stereotipima opterećena segmenta omnibusa Neke druge priče te umjetnica koju je Europska filmska akademija proglasila redateljicom budućnosti, projekt za koji je ideju dobila sudjelujući u režiji sapunice Dolina Sunca najavljivala je kao egzistencijalnu dramu koja se odigrava na setu jedne sapunice, a fokusirana je na sudbine nekoliko likova kroz čije se intimne priče ogleda odnos stvarnosti i (televizijskog) privida, odnosno pravog života i njegove banalne sapuničarske obrade. Tijekom tog razdoblja, u kojemu je samo rad na zahtjevnoj i pedantnoj postprodukciji trajao pune dvije godine, dosta se toga promijenilo, od naslova koji konačno glasi Ti mene nosiš, preko stavljanja naglaska na intimne drame većinom dojmljivo i prilično suptilno psihološki profiliranih triju protagonistica, uz potiskivanje elaboriranja metaodnosa filmske realnosti i fikcije koji je pohvalno zadržan u kontekstu i na dijelom simboličkoj razini, do izbora seta sapunice Zatočenici sreće kao mjesta na kojem se priče triju žena bitno dotiču i dijelom isprepleću, dok se osobne drame dviju od njih i trećega ženskog lika, djevojčice Dore u odličnoj interpretaciji Helene Beljan, predominantno odvijaju u privatnosti, a u Dorinu slučaju isključivo u njezinoj intimi.

Odličan rad s glumcima te nenametljiva poetičnost obilježja su igranog prvijenca Ivone Juke

Jedna od triju odraslih žena koje se kao kolegice susreću i u određenoj mjeri sukobljavaju na setu jesu producentica Nataša (vrlo dobra Nataša Dorčić), žena koja je ušla u srednje godine i koju zatječemo u petom mjesecu trudnoće, dok joj se zbog preljuba supruga Marina (ne sasvim iskorišten Sebastian Cavazza) raspada brak te koja krije tragičnu tajnu koju ćemo, baš kao i detalje o njezinu odnosu s ocem, doznati u posljednjem, njezinu segmentu priče. Druga žena i Marinova ljubavnica (točnije partnerica za povremeni seks na poslu) jest šminkerica Lidija u izvedbi odlične Nataše Janjić, otuđena majka spomenute djevojčice Dore, središnje protagonistice svog dramskog segmenta, i podjednako otuđena supruga problematičnoga Vedrana, kojeg prilično dojmljivo tumači naturščik Goran Hajduković. Vedran je bivši zatvorenik koji zbog posjedovanja paketića trave i dalje zazire od policije te koji bi se, u skladu s klišejima, želio promijeniti i započeti pošten i miran život, dakako uzaludno. Dora je bistra i senzibilna klinka koja i zbog nedostatka roditeljskih autoriteta onaj zamjenski donekle pronalazi u Zdravku Mamiću te napamet navodeći njegove izjave s YouTubea koje neprestano gleda pred vršnjakinjama mašta o karijeri nogometne menadžerice.

Najzanimljiviji je, najintrigantniji i najbolje odglumljen ženski lik Ives, koju s očiglednim egzistencijalnim očajem i s mnogo slojeva, uz povremena zapadanja u manično-depresivna stanja, fantastično interpretira Lana Barić. Ona je redateljica sapunice koja se svakodnevno stoički nosi s glumačkim i inim taštinama, no to je daleko manje određuje od skrbi o Alzheimerovom bolešću pogođenu ocu, nekadašnjem dirigentu, kojega povremeno odveć teatralno tumači Vojislav Brajović. Unatoč pokojem rijetkom skretanju u banalnost i nepotrebne detalje, kao i povremenim posezanjem za također nepotrebnom melodramatičnošću, osobito u Natašinoj priči koja je kao i ostale dvije naslovljena imenom protagonistice, Ivona Juka režira nadahnuto, sigurno i s mnogo ljubavi prema likovima i njihovim sudbinama, koje vodi pregledno te s izraženim osjećajem za ritam i mjeru.

Uporaba kamere iz ruke s mnoštvom krupnih i blizih planova dodatno pridonosi sugestivnosti djela, a posljedica odlična rada s glumcima jest i gdjekad više izražena, a češće nenametljiva te vrlo učinkovita poetičnost. U čak trima navratima autorica poseže za kamenom kao simbolom, jednom s asocijacijama na biblijsko značenje, a dvaput u označavanju očaja likova i bezizlaznosti njihovih stanja, no ta se simbolika ne doima odveć napadnom, već je usporediva s onom kiše žaba u Magnoliji Paula Thomasa Andersona, s kojim Ivona Juka dijeli senzibilitet i poetiku.