U svemu je movie

Uz ime dr. Mihovila Pansinija obvezno ide kratica GEFF (Genre Film Festival). O toj vezi govore svi koji nastoje objasniti njegov prinos zagrebačkoj filmskoj kulturi, posebice tendencijama ranih 60-ih. Pola stoljeća poslije ugledni se svjetski muzeji sve više fokusiraju na hrvatsku paradigmu antiumjetnosti. Njujorška MoMA trenutno istražuje pojave poput Gorgone, djelo Tomislava Gotovca i Vladimira Peteka te filmsku ostavštinu slovenske grupe OHO. GEFF je ključno sjecište spomenutih imena i praksi. Da nije bilo Pansinija, Kinokluba Zagreb i Vladimira Peteka, ne bi bilo radikalne priče na račun filma i jednog, na početku posve skromna festivala neprofesionalnog filma koji je u osam godina prerastao provincijalni format. Po logici interesa, blisko je surađivao s idejnim vođom zagrebačkih gorgonaša – Josipom Vaništom. Čak mu je posvetio rani film Život stvari (1955), prema scenariju Radoslava Putara i uz muziku Milka Kelemena.

Dva tjedna prije Pansinijeve smrti „igrani“ eksperiment Dalibora Barića i Tomislava Babića dobio je nagradu za zvuk i scenarij na Danima hrvatskog filma. Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji dio je omnibusa posvećena GEFF-u u produkciji Kinokluba Zagreb. Sadržaj i naslov filma referencije su na peti, nikad održan festival, planiran za kraj 1971. U pismu upućenu slovenskim kolegama (Nuša i Srećo Dragan) Pansini piše o festivalskoj temi – psihodeliji, paralelnim svjetovima i slično. Spominje i skupinu OHO, čije bi filmove rado uvrstio u festivalski program.

Po profesiji (otorinolaringolog) Pansini je bio bliži zvuku i šumovima. Njegovi su kratki naslovi radikalno vizualni proizvodi, no neki bi se od njih mogli promatrati i kao blagi oblici slušnog eksperimenta. Primjerice, onaj o korčulanskom WC-u (Zahod, 1963) iz perspektive zvučnih modulacija melodije koja prati filmsku sliku (Gloomy Sunday u izvedbi Billie Holiday). Radikalni projekt „kamere na ramenu“ ili filma prepuštena slučaju (Scusia signorina, 1963) prati manje-više ujednačen ritam udaraca koji kao da sugeriraju da vrijeme neumoljivo istječe. Vrijeme za sve dotad poznate filmske forme. Sa smjerom prema antifilmu ili gefovski – bez scenarija, bez snimljena materijala (K3 – čisto nebo bez oblaka) – sve do radikalna dokidanja filmske vrpce i kinoprojektora.

Pansini je sustavno išao prema vrlo tankoj ili nikakvoj granici između filma i stvarnosti. U pisanoj ispovijedi u povodu zbivanja oko GEFF-a potkraj 2012. preobličio je staru Gotovčevu tezu „sve je movie“ u „u svemu je movie“. U njoj nije teško prepoznati ideju vodilju prema filmu bez medijskih granica – i pola stoljeća nakon pokretanja fatalnoga festivala.