Treba li tolerirati intelektualni teror?

Nakon subverzije i tolerancija je dobila svoj zagrebački festival. Današnje bujanje festivala i tzv. kulturnih događaja zapravo odražava nepostajanje sadržaja i gubitak značenja pojma kulture u ime potrošačke i komercijalne logike. Danas bilo koja društvena tema može dobiti svoj festival, od hrvatske čipke do estradne filozofije, pa zašto onda ne i tolerancija, pogotovo kada se o tako visoko politički korektnoj sintagmi pompozno raspravlja u središtu grada, u Kinu Europa, kao jednom od punktova društva zabave, lijevog kulturnjačko-urbanog mainstreama, na visokokonformističkom eventu, gdje je dobro ići i biti viđen.

Tako je tolerancija postala institucionalizirani kulturni gradski događaj unutar izvježbane strukturne šprance kroz koju se lijeva građanska urbana scena sufinancira, reciklira i međusobno si dijeli honorare. O toleranciji se puno govori, puno se piše, a sama riječ, unatoč velikoj dozi apstraktnosti i dvosmislenosti, postala je dio našeg nedodirljivog kvazidogmatskog vokabulara.

Neupitna je činjenica da je današnji svijet suočen s porastom nasilja, socijalnom diskriminacijom i nepravdom, s porastom političke desne ksenofobije, ali i radikalno lijevog ekstremizma. Zbog toga je širenje dijaloga, kulture, istinske rasprave i stvarne tolerancije neophodno za sazrijevanje zdravoga društva. Međutim i u ovoj priči ne treba poistovjećivati uzroke i simptome porasta nasilja, ekstremizma i isključivosti. Ovogodišnjem Festivalu tolerancije prema odabiru tema, kao i sudionika okruglih stola (na kojima je bila puno monologa umjesto rasprava i sučeljavanja), nedostajalo je nužne ideološke nepristranosti, kao i širine za objektivnije prikazivanje višeslojnih povijesnih, socijalnih, političkih, vjerskih i ekonomskih uzroka političke i društvene netolerancije. Svakako treba pohvaliti edukacijsku dimenziju festivala za mlađe naraštaje, održavanje predavanja o strahotama Holokausta i genezi pojave nacističkog totalitarizma, o pitanjima diskriminacije Roma, o situaciji na Bliskom Istoku. Međutim, velik je nedostatak, u kontekstu postkomunističke hrvatske tranzicijske zbilje, što se na festivalu nije obradila vrlo aktualna tema naslijeđa komunističkog totalitarizma (koji broji milijunske žrtve), koje u obliku netolerantnog mentalnog sklopa, govora mržnje prema političkim „desničarskim“ (konzervativnim) neistomišljenicima, cenzure i autocenzure u hrvatskim medijima itekako živi u hrvatskom društvu.

Herbert Marcuse u djelu Represivna tolerancija među prvima je razotkrio dvosmislenost riječi tolerancija i opasnost njezine političke instrumentalizacije. Zapravo, Marcuse govori o zabludi „potpune tolerancije“, o represivnoj toleranciji koja ojačava tiraniju većine, toleranciji koja postaje obavezna kategorija i opća norma ponašanja te kao takva legitimira obnavljanje dominantne ideologije i vladajućeg poretka. Kada John Locke u Pismu o toleranciji postavlja toleranciju kao uvjet društvenog i mirnog suživota, on svjesno promiče načelo tolerancije kao vrlo zahtjevan model suživota (na latinskom tolerare znači podnositi, podnijeti) jer podrazumijeva prihvaćanje (ponekad i bolno) različitih, katkad antagonističkih mišljenja i stajališta u društvu. Poslije John Stuart Mill upozorava na cenzuriranje ili ignoriranje različitog stajališta u ime valjanosti i opće prihvaćenosti samo jednoga dominantnog stajališta i diskursa.

Što se smije,
a što ne smije tolerirati?

Zapravo je srž problema i bit dvosmislenosti pojma tolerancije u tome što on ne postavlja jasne aksiološke granice. Trebamo li sve tolerirati? Trebamo li tolerirati jednoumlje, medijsku obmanu javnosti, intelektualni teror, laži koje se provlače kroz celofan ideologije liberalne političke korektnosti? Naime, taj intelektualni teror poprima oblik dominantne ideologije „politički korektnog“ kao suvremenoga oblika društvenog i političkog konformizma koji na način vrlo sličan liturgiji promiče slavljenje modernih dogmi: kozmopolitizam, multikulturizam, antirasizam, antifašizam, egalitarizam, ljudska prava, toleranciju te sekularizaciju, a svi su oni vrlo vješto instrumentalizirani u političke svrhe. Takve dogme koje nisu plod evolucije nego je riječ o „misaonim subverzijama“ poprimaju oblik newageovske, kozmološke mantre, utjelovljene u sekulariziranoj crkvi sa svojim privrženim klerom, misama i ritualima te – inkvizitorskim sudom.

U promicanju i provođenju dominantne ideologije političke korektnosti najviše se angažirala široka lepeza pripadnika šesdestosmaške generacije, bivših neomarksista recikliranih u respektabilne neoliberale, demokrate i strastvene globaliste, pripadnika tzv. kavijarske ljevice,  koji opsjednuti konceptom permisivnog i materijalističko-hedonističkog društva još uvijek monopoliziraju medijski, društveni, odgojni i politički prostor. U većini zapadnoeuropskih demokracija, koje su deklarativno odstupile od verbalnog delikta, takav se intelektualni teror  licemjerno provodi kroz cenzuriranje ili zakonske kriminalizacije pojedinaca ili grupa koje zastupaju razna stajališta suprotna službenoj historiografiji.

Prekoračivanje društvenih granica kao norma

Tolerancija kao pojam i društvena norma različito je interpretirana ovisno o povijesnom kontekstu. Unatoč tome što je bila prvenstveno vezana uz vjersku slobodu u antici i srednjem vijeku, tolerancija se kao načelo oduvijek temeljila na apsolutnim kategorijama dobra i zla. Kod Spinoze, Voltairea i Lockea, tolerancija podrazumijeva prihvaćanje nečega što je suprotno moralu (ili etici) neke društvene zajednice. I filozof John Rawls u djelu Teorija pravde smatra kako je tolerancija neophodna vrlina za uspostavu pravednog društva, ali i postavlja pitanje: trebamo li tolerirati netolerantne? Toleranciju treba razlikovati od ravnodušnosti, permisivnosti (bezuvjetnog odobravanje svega), podčinjenosti i pasivnosti. Također, s obzirom da tolerantan ili netolerantan može biti onaj koji ima moć primjene ili poništavanja prisile, treba imati na umu da prisila u današnje vrijeme može biti psihološke i intelektualne naravi, i to putem manipulacije i obmane.

U suvremenom svijetu, a pogotovo u liberalnim demokracijama permisivnog svjetonazora,  granice tolerancije znatno su se proširile i zapravo same sebe poništile, tako da se može reći kako je u slučaju liberalno-demokratskog mainstreama, transgresija postala norma, te je teško utvrditi što se zapravo tolerira, a što ne-tolerira. Transgresija (koja je do jučer bila tabuizirana, provokativna i avangardna, zabranjena) postala je danas suviše banalna, namećući se kao sintagma sekulariziranog suvremenog postmodernog društva. Često pozivanje na toleriranje te iste transgresije misaoni je modus operandi neoliberalnoga globalnog valjka potrošačke i materijalističke uniformizacije i desakralizacije.

Umjetno stvorena globalna kultura

Ideologija nove ljevice, koja je od 1968. prožimala gotovo dvije generacije zapadnoeuropskog društva, uvijek se pozivala na potpunu toleranciju, permisivnost i punu društvenu emancipaciju, a zapravo je u svojoj mržnji prema tradiciji i autoritetu negirala vjerske, kulturološke, socijalne temelje europske civilizacije, što se sada vratilo kao bumerang kada je bilo potrebno suočiti se s gorućim problemima etničke getoizacije, vjerske fragmentacije, nefunkcionalnoga školskog sustava, društvene moralne krize i anomije. U tom pothvatu ontološke i socijalne destrukcije imali su važnu ulogu anarhistična i liberalna, radikalno lijeva glasila, i novine tipa Charlie Hebdo, koja su sustavno izrugivali sve simbole sakralnog i vjerskog u društvu. Zapravo je na slučaju Charlie Hebdo potvrđena praksa represivne tolerancije jer se kroz mainstream medije u javnom životu prozivalo i optuživalo u ime tolerancije upravo sve one koji nisu prigrlili etiketu „je suis Charlie“ i koji su osuđivali blasfemiju u ime slobode izražavanja.

Jedan od negativnih trendova potrošačke i festivalizirane kulture jest onaj koji prodaje pod plaštom opće kulture ideju da su svi kulturni proizvodi i fenomeni jednako vrijedni, da se umjetnim inženjeringom stvorilo nešto poput GMO globalne kulture koja nema ni naslijeđa ni genetskog kulturnog koda, a jedino je usmjerena prema razmnožavanju istovjetnog. Na isti način kada tolerancija napušta svijet vrednovanja i imperative istinitosti i pravednosti, ona zapada u beskrajni relativizam. Komunizam i nacizam imali su tvrde oblike jednoumlja i kontrole misli, dok se današnje liberalne demokracije koriste mekom silom za kontrolu misli i iznuđivanja pasivnog pristanka. Uniformizacija umova i mišljenja nastavlja se provoditi preko intelektualnog mekog terora (Noam Chomsky u tom smislu govori o „strategiji iznuđivanja pristanka“, dok Gilles Lipovetsky ističe „strategije zavođenja“), a on nameće i propagira univerzalna imperativna načela tržišne demokracije, neoliberalnog tržišta, religije ljudskih prava, tolerancije, egalitarizma i kozmopolitizma. Taj je intelektualni teror, riječima Jeana Sévillie, „strategija isključivanja“ koja primjenjuje etiketiranje i ideološku kriminalizaciju, a često u ime tolerancije onemogućava svaku pravu raspravu o pitanjima koja se postavljaju glede budućnosti društva. Velika je opasnost kada načelo postaje nova moralizatorska sintagma dominantne ideologije.