Spas iz budućnosti

Naznaka da je film Sutrozemlja: novi svijet redatelja Brada Birda stvoren pod okriljem Disneyjeve produkcije istodobno je i preduvjet njegova tržišnoga, ali i kontekstualnoga usmjerenja. Igranofilmska ostvarenja nastala pod nadzorom te glasovite filmske tvrtke, baš kao i crtanofilmska, vrlo rijetko izlaze iz uvriježenih postulata tzv. srednje struje. Posrijedi su djela koja usprkos razmjerno čestim kvalitativnim iskoracima i uz uglavnom zamašne tržišne učinke ostaju utemeljena u srednjostaleškome obiteljskome svjetonazoru i estetici kakav je Disneyjeva Amerika promovirala još prije podosta desetljeća, a pogotovu nakon Drugoga svjetskoga rata.

Sutrozemlja odražava vjeru u napredak znanosti

Narativni tijek Sutrozemlje, filma znanstvenofantastičnoga žanra, svjedoči o uspostavi izravnoga odnosa s tradicijom američkoga filma na izmaku klasičnoga razdoblja u prvoj polovici 1960-ih. Jer središnji lik Frank Walker (George Clooney) iz hipotetičke se budućnosti reminiscencijom vraća u nostalgičnu i idealiziranu 1964. godinu u kojoj zamalo sve sliči onodobnim katalozima namijenjenim srednjem i višem društvenom sloju, a tehnološke su inovacije poput predadolescentskih maštarija i ranih stripovskih znanstvenofantastičnih serijala. No percepcija je svijeta izmijenjena kada s retrospektivnim pripovijedanjem započne mlada djevojka Casey Newton (Britt Robertson), zasigurno i zbog izravnijih očitovanja suvremenih globalnih kriza, političkih, društvenih ili pak ekoloških, te simboličkoga rušenja lansirne rampe u Cape Canaveralu kao odraza prestanka civilizacijskih težnji za novim otkrićima i istraživanjima. Poveznica su tih odvojaka djevojčica Athena (Raffey Cassidy) i tajanstveni broš kao spona sa Sutrozemljom, smještenom u usporednom vremenu i prostoru.

Dodir Casey sa Sutrozemljom, a zatim i potraga za gradom idealne budućnosti, nalik je osuvremenjenom mitskom junakovu putovanju, a postaje i bremenit zbog naznaka skorašnje kataklizme, odnosno smaka svijeta i činjenice da je upravo mlada protagonistica osoba čije djelovanje može pomoći opstanku civilizacije i njezinu poboljšanju. Casey će svijet dakako i spasiti pritom obračunavši se s guvernerom Nixom (Hugh Laurie). Nedvojbeno je da se na taj način kontekstualna građa djela u povijesnome iščitavanju spušta na razinu prapovijesnoga matrijarhata, a u filmskome približava prvim dvama Terminatorima (1984, 1991) Jamesa Camerona, u kojima spas ljudi počiva na djelovanju Sare Connor (Linda Hamilton). I dok Terminatori komentiraju moguću zlouporabu tehnologije, njezino osamostaljenje i poguban učinak na ljude, Sutrozemlja odražava vjeru u napredak znanosti i njezinu uporabu za ljudsku dobrobit. No ne zanemaruje ni neprestani autodestruktivni segment suvremene civilizacije, njezino otuđenje od prirode i nemogućnost međunacionalne snošljivosti. Kritika suvremenoga društva dakako nije subverzivna, već sasvim konzervativna i zaogrnuta blago distopijskim žanrovskim ruhom filmske srednje struje.

Narativna je građa Sutrozemlje postmodernistički koktel u kojem se izravno ili neizravno opažaju filmski, društveni ili znanstveni citati, a referencije spram svakoga od navedenih segmenata poslastica su poklonicima žanra ili pak glasovitih znanstvenika i književnika vizionara. Ipak, šteta je što scenaristi Damon Lindelof, Brad Bird i Jeff Jensen u dramaturškom planu mogućega širokoga raspona samoj priči i karakterima pristupaju samo s naklonošću, ali ne i potpunom uvjerljivošću. U temeljnom očitovanju žanrovskih i karakternih arhetipova, nažalost, premalo sežu do izazovnosti strukture, a pogotovu u završnici prečesto posežu za klišejom. No usprkos nedostacima Sutrozemlja obiluje iskričavim trenucima, duhovitim opaskama i stanovitom svježinom i sasvim je razvidan autorski pozitivizam. Ipak, unatoč prestižnome statusu, Brad Bird nije vrhunski redatelj. U ekspoziciji film pati od nerazmjera strukture, nedosljednosti filmskoga ritma, pa naknadno usklađivanje i ubrzanje ne postiže potreban zamah, zamah kojim bi se Sutrozemlja vinula do značajnoga ostvarenja žanra znanstvene fantastike, a samim time i suvremene američke kinematografije. Zbog navedenoga montaža Waltera Murcha ostaje potisnuta u dosegu potpune svrhovitosti, dok je filmska fotografija Claudija Mirande više od uobičajene diznijevske slikovnosti. U skladu sa žanrovskim određenjem uočavamo i raskošnu uporabu računalne tehnologije pri izradi posebnih učinaka. U jednoj krajnosti svjedočimo nenametljivom usklađivanju s unutarprizornim filmskim svijetom, u drugoj opažamo namjerno osvrtanje spram dosegnuća ranijih filmskih razdoblja, a u središnjici i posvetu Terminatoru 2: Sudnji dan.

U kvartetu središnjih likova jasno je da se George Clooney oslonio o restrukturiranje niza likova karijere, no pritom ironijskim odmakom i dosegnuo potrebnu svježinu iskaza. Tako uočavamo jasnu inverziju ranijih likova, karizmatičnih mačo-zavodnika s osloncem o nasljeđe klasičnoga Hollywooda, pogotovu Clarka Gablea. Hugh Laurie u liku antagonista Nixa ciničan je kao i u ostalim igranim filmovima i televizijskim serijama: pritom tone u manirizam izvedbe, no ipak ne i samodopadnost. Iskusne glumačke veličine nadmašile su ipak izvrsne Britt Robertson i Raffey Cassidy. Robertsonova se našla na razmeđu tipologije djevojke iz susjedstva i buntovnice bez razloga, vrhunskoga glumačkog dosega, dok mlada Raffey Cassidy, zasigurno i ne samo zbog oksfordskog engleskog, u rasponu izvedbe donosi zamalo aristokratsku osobnost. Uza sve navedeno, Sutrozemlja: novi svijet vrlo je gledljiv film.