Servis

Kao dijete stalno sam se vozila tramvajem po Zvonimirovoj ulici. Ondje sam na broju 53 neko vrijeme i stanovala. Na jednoj hali, garaži, što li?, između Plemićeve i Biankinijeve ulice, bio je zanimljiv natpis: SERVICE. Vozeći se pokraj njega, nikad ga nisam propuštala u sebi pročitati. No čitala sam ga onako kako je bio i napisan. Budući da auto dugo nismo imali (tata je svoj jedini kupio 2-3 godine prije smrti), ni u tu garažu nitko od mojih ukućana nije stupio. Ipak su me poučili da se to ne čita SERVICE nego SERVIS. To mi je tek izazvalo čuđenje. Najprije zašto piše jedno, a čita se drugo? Ili: zašto govorimo jedno, a pišemo drugo? Zbunjujuće za prvi razred pučke škole. Pisala sam „bijo je“, a učiteljičini crveni znaci po bilježnici još su mi i imponirali. Gle, kako se teka lijepo i veselo crveni! No ubrzo sam shvatila da i nešto tako veselo, upadljivo i šareno ne mora uvijek biti i dobro. Moja prva pravopisna pouka. Zapamćena do danas. I spoznaja o razlici između pisma i govora. 

Druga zabuna s tim tako izgovorenim servisom bila je ona semantička. Jer sam do tada znala samo za jedan jedini servis – bakin i tetin – koji se izvlačio iz servana samo o Božiću i Uskrsu. Ni servan nemojte tražiti po rječnicima jer ga ondje nema! Bio je to poseban sobni niski i zatvoreni kredenc za fino, mahom porculansko, posuđe, za servise, garniture istoga dizajna i boja za jelo, bijelu kavu, čaj, voće, sladoled i za razne čaše, kristalne ili od brušena stakla. Naravno, iz tako pomno spremljenih i održavanih servisa jelo se i pilo samo u jedaćoj sobi. I za kuhinjske potrebe služio je jedan kredenc, ali taj je uz donji zatvoreni dio (lonci, tave, cjedila, daske za meso, razni mali kućanski strojevi) imao i staklenu nadgradnju (tanjuri, šalice, lončići, čaše i sl.). Dobro se sjećam s koliko sam straha uzimala u ruke svaki tanjur kad je trebalo aufdekati (njem. aufdecken, otkriti, razgrnuti, odgrnuti, postaviti stol za objed ili večeru), jer je aufdekanje bilo moja kućna dužnost od malih nogu. Najprije sam slagala samo escajg (i opet, naravno, njem. Esszeug, pribor za jelo: žlice, vilice, noževi; što ćete, u kućnom govoru kod bake Walter nije moglo bez germanizama), jer ako mi što i ispadne iz ruke, neće biti nikakve štete, neće se razbiti. Potom je slijedilo stavljanje dubokih i plitkih tanjura, čime sam se počela približavati odraslima. Mnogo kasnije uvidjela sam kako je to bila dobra odgojna metoda: od jednostavnijega prema složenijem, uz česta ponavljanja radnje, uz uključivanje djeteta u poslove odraslih, uz preuzimanje djetetove odgovornosti za učinjeno. A davanje dragocjena predmeta djetetu u ruke bilo je izraz povjerenja. Nikada nisam razbila ni jedan tanjur, pa tako i danas imam još kompletan plavi engleski servis za jelo (baš „engleski“, za 8 osoba, ni za 6 ni za 12, što se pokazalo vrlo praktičnim s obzirom na broj gostiju), oslikan pastoralnim prizorom mlina, potočića i neke melankolične krošnje, iz kojega jedemo svaki dan (vjenčani dar moje mame, koji s nama vjerno dijeli naš dosadašnji 45-godišnji bračni život). Očito me nikada nije uhvatila ni grčka zabava pražnjenja stresa razbijanjem tanjura (ili prvoga što ti je pri ruci). No i bakini i tetini servisi ipak su se u čestim selidbama rasparivali, tako da se danas tek pojedini komad (unikat, dakako!) nalazi u našoj vikendici. A bili su od najfinijega porculana, pomno čuvani. Sic transit gloria mundi i za mnogo važnije stvari, pa zašto bi našoj kućnoj dragocjenosti bila namijenjena drukčija sudbina?!

Bilo bi već vrijeme da objasnim taj service i servis. Fr. service više nigdje kod nas tako ne piše, riječ je prošla fazu prilagodbe i udomaćila se kao servis, no ipak nam je u obliku service još potrebna da vidimo gdje su dodirne točke između stanice za pregled i popravak motornih vozila i skupocjene garniture porculanskih tanjura i šalica. Fr. service može biti: služba, služenje, posluga, usluga, pa i vojnička služba, ali i bogoslužje (služba Božja). Ne treba dugo kopati pa da se već u površinskom kopu iskopa lat. servitium, uslužnost, ali i ropstvo, ropska služba, podložnost (lat. servus, sluga, rob; i davni prijateljski pozdrav: sluga pokoran). Možda je sada malo jasniji javni servis, radionica za održavanje i popravljanje strojeva, kao uslužna, a ne proizvodna, djelatnost; ali i servis kao komplet posuđa, jer se u njemu poslužuju, serviraju jela. Jer fr. servir znači i poslužiti jelo u posudi u kojoj se ono i poslužuje. Iz te djelatnosti izronila je i servirka, profesionalka koja poslužuje, a od servisirati (pravilno održavati neki stroj, no ne samo stroj, jer glagol ima i preneseno značenje: održavanje spolnih odnosa) pojavilo se i zanimanje serviser. Strojevi traju maksimalno koliko i garancija, pa svako malo moramo zvati servisera (pravoga, ne prenesenoga).

U priču o serviranju prodire i desert. To je obično slastica (može i „slanica“) koja se jede na kraju obroka. Riječ je i opet francuska (dessert), a dolazi od glagola desservir, raspremiti ostatke jela, jedaći pribor i posuđe sa stola. Složenica je to od des-, od, ­raz-, i servir, poslužiti. Dakle, desert je ime dobio po tome što su ga servirali tek kad je stol bio raspremljen. U to vrijeme nije bio potreban ni pojam fast food ni slow food. Hrana je kuhala onoliko koliko joj je trebalo, a isto se tako bez žurbe i posluživala. Prošla vremena.

A onda sam upoznala i druge servise. Premda ni jedan posao nisam dobila preko studen-servisa, ipak su mi neke ustanove preko njega isplaćivale honorar. Njima je to više odgovaralo (bilo im je jeftinije zbog poreza), a meni je bilo svejedno, jer glavno je bilo sastati se s honorarom (uvijek borba), pa ako je u svemu i bilo čega polulegalnoga, istina je da sam u to vrijeme bar doista bila studentica.

Tenis nisam nikad igrala, pa tako ni izvela početno lupanje reketom po lopti. A moje trapave serve u stolnoteniskoj igri vola oko stola nisu vrijedne ni spomena. No zato će baka-servis nadmašiti sve propuštene servise.