Prilozi (u) jezičnoj starini

U prošloj godini naša je filologija obdarena vrlo vrijednim paleoslavističkim i paleokroatističkim prinosima. Teško je da bismo od početaka razvoja naše filologije našli takvu plodnu godinu! Među vrijednim je prinosima knjiga Tanje Kuštović Prilozi u hrvatskoglagoljskim tekstovima, objavljena 2014, kao druga knjiga Matičina novoga niza biblioteke Hrvatska jezična baština. Istraživanje je nepromjenjivih riječi već od najranijih radova bilo nekako u drugom planu i uvijek se više pozornosti posvećivalo promjenjivim vrstama riječi. I teorijski radovi o njima novijega su datuma. Nije stoga čudno ni da se o prilozima u hrvatskom srednjovjekovlju i u staroslavenskom jeziku nije govorilo sustavnije, već su spoznaje razasute po izoliranim radovima.

Misal kneza Novaka (1368) iznimna je riznica za jezičnopovijesne podatke pa i za proučavanje priloga

Potaknuta, među inim, i tom „prazninom“, Tanja Kuštović poduzela je istraživanje i analizirala priloge. Njezina se knjiga sastoji od dvije cjeline. Središnji je dio knjige, onaj koji odgovara njezinu naslovu, posvećen temeljitoj analizi priloga u hrvatskoglagoljskim tekstovima iz 14. i 15. stoljeća. Korpus za to istraživanje činili su liturgijski (Hrvojev misal, Misal Illirico 4, Misal kneza Novaka i Ročki misal) i neliturgijski (Pariška pjesmarica, Kolunićev zbornik i Akademijin korizmenjak) tekstovi. S obzirom na u literaturi opisane jezične razlike među liturgijskim i neliturgijskim tekstovima, izbor je korpusa posve očekivan i opravdan. Rezultati analize uspoređuju se sa stanjem u staroslavenskom jeziku kako bi se istaknule specifičnosti hrvatskoga staroslavenskoga jezika. Drugu skupinu čine radovi, manje-više izolirane cjeline, koji tematski podupiru i unekoliko tumače određene pojmove iz temeljnoga dijela knjige. Kao posljednji se rad iz te cjeline izdvaja prilog naslovljen Prilozi za izražavanje prostora u suvremenom hrvatskom književnom jeziku, koji temom i metodologijom izlazi izvan okvira knjige.

Prvi dio knjige opsegom je najveći, a bavi se prilozima u gorenavedenim liturgijskim i neliturgijskim tekstovima. Taj dio otvara poglavlje s definicijom priloga kao zasebne, nepromjenjive vrste riječi kojom se iskazuju okolnosti odvijanja glagolske radnje. U drugom se poglavlju nudi prikaz opisa priloga u gramatikama hrvatskoga, srpskog, makedonskog, ruskog i staroslavenskoga jezika. Najveća je pozornost posvećena opisu u gramatikama hrvatskoga jezika, a taj dio knjige dragocjen je dijakronijski prikaz pogleda na priloge. Ponuđen je i prikaz odabranih gramatika staroslavenskoga jezika bugarskih i hrvatskih paleoslavista, a u istom je kontekstu spomenuta Ivšićeva Poredbena slavenska gramatika. Analiza tih gramatika izlučila je neke hipoteze koje autorica daljom analizom potvrđuje ili osporava.

Prilozi prema značenju

Korpusu za istraživanje posvećeno je posebno poglavlje u kojemu se uz prethodno spominjane izvore za istraživanje prikazuje i Slovník jazyka staroslověnského, koji je poslužio kao izvor za potvrde iz staroslavenskoga jezika. S obzirom na činjenicu da nemalen hrvatskoglagoljski korpus čine pravni tekstovi, koji su najčešće pisani narodnim jezikom pa se u njima mogu očekivati odmaci od norme uspostavljene u staroslavenskom, šteta je što u sintetsko istraživanje nije uvršten i taj korpus. Taj je nedostatak djelomično otklonjen dodatkom rasprave o prilozima u Istarskom razvodu u drugom dijelu knjige. U nastavku se rasprave prilozi analiziraju prema semantičkim skupinama i dijele u vremenske priloge, priloge mjesta i smjera, načine i količine. Vremenski prilozi čine brojnu skupinu, a ovdje su analizirani na način da su popisani prilozi u Pariškoj pjesmarici, Kolunićevu zborniku, Akademijinu korizmenjaku i Hrvojevu misalu. Na koncu rasprave uspoređeni su rezultati i utvrđen je stanovit stupanj inovacija priloga u hrvatskoglagoljskim tekstovima premda prevladavaju prilozi koji su u staroslavenskom jeziku potvrđeni neizmijenjeni ili s promjenama na fonološkoj razini. Prilozi smjera i načina analiziraju se na isti način kao i prilozi vremena, ali je analiza proširena podacima iz Misala Illirico 4, Novakova misala i Ročkoga misala, koji se donose u analiziranom pretisku Hrvojeva misala iz 1973. Podaci su podastrti u opsežnoj tablici koja omogućuje usporedbu podataka i iz koje je očigledno podudaranje sa staroslavenskim tekstovima, ali i neke inovacije, ne više samo fonološke. S obzirom na bogatstvo načina tvorbe, prava je šteta da se autorica nije i time pozabavila. Premda nije izrijekom naglašeno u naslovu, i u poglavlju Prilozi načina analiziraju se neliturgijski i liturgijski hrvatskoglagoljski tekstovi te se uspoređuju sa staroslavenskim jezikom. Prilozi su načina najbrojniji, a autorica ih je podijelila po postanju u dvije grupe, imenske i zamjeničke. U zaključku su poglavlja jasno definirane mogućnosti, od onih da su prilozi u hrvatskoglagoljskim tekstovima jednaki onima u staroslavenskim, preko mogućnosti da u staroslavenskom postoji ekvivalentna tvorbena osnova, ali ne i prilog sam, do nekih priloga kojih nije bilo u staroslavenskom pa se smatraju hrvatskom inovacijom poput priloga kruto. Zamjetne su i razlike u uporabi priloga među liturgijskim i neliturgijskim tekstovima. Participi su osobito složena kategorija u jeziku, a među mnogim funkcijama koje mogu obavljati mogli su biti i osnovom za tvorbu priloga. Premda su se participi u staroslavenskom i hrvatskom staroslavenskom jeziku sklanjali, dio njih s vremenom će izgubiti tu značajku i postat će nepromjenjivi. U tom trenutku oni prelaze u grupu priloga. Najbrojnija je grupa postanjem bila aktivni particip prezenta (blagosloveće, tekući/tekuće, žežinajući i dr.), a manje je potvrda za aktivni I. particip preterita (sed’še, otvećavь i dr.). Jednako se pristupa i prilozima količine, s time što se u neliturgijskom korpusu, uz priloge imeničkoga i zamjeničkoga postanja, izdvajaju i upitni prilozi. Iz analize je i pregledne tablice evidentno da se prilozi količine u liturgijskim tekstovima najvećma preklapaju sa stanjem u staroslavenskom jeziku, dok u neliturgijskim tekstovima ima više odstupanja. Tako se primjerice u hrvatskoglagoljskim tekstovima obaju tipova složeni prilozi kojima drugi član znači ‘put’ kao mjera količine češće tvore izrazom kratь / k’rat’ /krat’ (stsl. sъtoricejǫ prema hrv. stsl. 100 kratь). Tim poglavljem završava prvi dio knjige.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2014.

Drugi njezin dio čine zasebne rasprave koje raspravljaju o pojedinom segmentu priloga i osvjetljuju ga. Prva je među njima ona o sinominiji u priloga u staroslavenskom jeziku. U njemu autorica analizira priloge mjesta i smjera, vremena, količine i načina iz Slovníka postavljajući im značenjski hiperonim i utvrđujući sinonimske parnjake ili nizove. Drugi je prilog rasprava naslova Homonimni prilozi u hrvatskoglagoljskim tekstovima u kojoj autorica analizira priloge koji imaju isti izraz, a različito značenje pa upućuje na one koji su istodobno prilozi različita značenja, npr. vremena i mjesta poput priloga sadê / zdê. Budući da je riječ o vrlo složenu lingvističkom problemu semantičkih odnosa sinonimije i homonimije, nedvojbeno je da bi različiti istraživači mnoge od tih pojava drukčije tumačili. Prida li se tomu sva složenost teoloških odnosa i interpretacija koje nerijetko na površinskoj razini nisu razvidne, a koje se suptilno izražavaju probranom i duboko osmišljenom uporabom riječi koje izražavaju odnose, jasno je da je autorica ovdje napravila iskorak kojim je ponudila vlastito viđenje i potaknula na dalja istraživanja.

Sistematiziranje građe

Prilogom Tvorbena sinonimija i homonimija u staroslavenskom jeziku autorica propitkuje načine tvorbe priloga odstupajući od uvriježene podjele na osnovne i izvedene priloge i analizirajući samo one izvedene, i to prema vrstama riječi iz koje se izvode, a to su imeničke i zamjeničke. Autorica ispisuje prefikse i/ili sufikse od kojih se prilozi tvore kako bi pokazala možebitnu uvjetovanost prefikasa i/ili sufikasa sa značenjem priloga. Pokazano je kako se zamjeničke osnove i prefiksi najčešće koriste za tvorbu više vrsta priloga, dok većina sufikasa, u grupi zamjeničkih priloga, tvori samo jednu vrstu priloga, što znači da su prefiksi svojevrsna diskriminanta. U imeničkih priloga ta je diskriminanta imenička osnova. Rasprava Tobožnji prilozi u Slovníku jazyka staroslověnského bavi se analizom onih riječi koje su u Slovníku određene kao prilozi. Autorica izdvaja one za koje smatra da to nisu, argumentirajući svaku svoju tezu i svrstavajući „tobožnje priloge“ u odgovarajuću vrstu riječi. Cilj ove rasprave nije bila kritika Slovníka već osvješćivanje problema određivanja vrste riječi koji, ma koliko se temeljnim i jednostavnim čini, predstavlja velik teorijski problem. Rasprava o prilozima u Istarskom razvodu vrijedan je prilog hrvatskoj jezičnoj povijesti, a uklope li se rezultati te analize u rezultate dobivene analizom odabranih hrvatskoglagoljskih tekstova u prvom dijelu knjige, dobiva se lijepa i zaokružena cjelina uporabe i strukture priloga u hrvatskom srednjovjekovlju. Posljednji prilog u ovoj knjizi posvećen je prilozima za izražavanje prostora u suvremenom hrvatskom standardnom jeziku, uz dodatak prikaza načina opisa priloga u nekim predstandardizacijskim i standardizacijskim gramatikama i rječnicima koji je svojevrsna spona prema primarnoj temi knjige.

Dio priloga iz knjige bio je prethodno objelodanjen u relevantnim časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i inozemstvu, no ovako sistematizirani i povezani čine jedinstvenu cjelinu. Autorica knjige prilozima kao morfološkoj činjenici, ali i semantičkim odnosima u njima i među njima pristupa s tradicionalnoga motrišta. Čini to svjesno i s namjerom da primarno prikaže i sistematizira građu u dvama međusobno povezanim, ali i odvojenim jezičnim sustavima – staroslavenskom i hrvatskom staroslavenskom. U tom je nastojanju autorica uspjela i realizirala knjigu kojom rasvjetljava manje poznat segment morfološke razine staroslavenskoga i hrvatskoga staroslavenskoga jezika, a ta dva jezika postavlja u odnos iz kojega se potom izlučuju specifične jezične inovacije priloga u jeziku hrvatskoga srednjovjekovlja. Zbog svega je navedenoga knjiga o prilozima vrijedan prilog proučavanju toga jezika i stjecanju cjelovitije slike o njemu.