Pjesnik sjete i suptilnog humora

Mnogi preživjeli glasovi iz „bolje prošlosti“ popularne glazbe s vremenom postanu neobično zreli. Rubovi im poprime hrapave obrise, malo napuknu po sredini ili naprosto zazvuče umorno, poput šarmantne sjene svega što su bili nekad: Plant, Jagger, Ferry, McCartney, Dylan, Bruce, Van, Neil – popis se niže u beskraj, premda je svaki od njih dokazao da je još kadar iznjedriti blistav, slušljiv ili barem nadahnut i poticajan trenutak.

No kako se u to društvo uklapa Leonard Cohen? Odgovor je kratak: ne uklapa se. Razlog ne leži samo u činjenici da je riječ o dokazanoj literarnoj osobnosti koja je iz egzistencijalne nužde odlučila propjevati; riječ je o tome da je veliki Kanađanin od sama početka figurirao poput dobrovoljna izopćenika koji publiku osvaja adutima suprotnima od očekivanih. Ukratko, introvertnost umjesto razmetljivosti; duboka melankolija umjesto velikih rock and roll gesti; suptilan humor, a ne grandiozna pop-predstava. Uostalom, zar Leonard Cohen već na prvom albumu nije izgledao poput profesora književnosti, a jednako tako i zvučao? Ako i jest, u njegovu slučaju to može biti samo kompliment.

Prošloga rujna proslavio je 80. rođendan novim studijskim albumom Old Ideas i niz nastavio dvama koncertnim albumima. Live In Dublin snimljen je u dublinskoj areni O2, ali mnogo zanimljiviji suvenir upravo je stigao: Can’t Forget kolaž je manje poznatih i dosad neobjavljenih skladbi, zabilježenih pred publikom ili na tonskim probama.

Sve nijanse čežnje

Njegov „život u umjetnosti“ počeo je još pedesetih na montrealskoj književnoj sceni, gdje je debitirao kao 22-godišnjak zbirkom poezije Let Us Compare Mythologies. Knjiga je tiskana u nekoliko stotina primjeraka, a već se na njezinim stranicama naziru svi ključevi za razumijevanje njegovih albuma: putenost i duhovnost, ljubav, patnja, čežnja u svim njezinim oblicima, egzistencijalna tjeskoba i smrt.  Šezdesetih je nastavio objavljivati poeziju, ali reputaciju je učvrstio i proznim djelima. Unatoč „labavoj“ strukturi, romani The Favorite Game i Beautiful Losers sadržavali su motive iz autorova života, no tada se počinje topiti granica između glazbe i književnosti. Potkraj desetljeća Cohen počinje karijeru sumorna trubadura koji osim pomno oblikovanih stihova i jednostavnih melodija nije imao ništa – no i to je bilo dovoljno. Od 1967. do 1974. snimio je četiri albuma. Oni su u većine izazivali respekt, a u nekih divljenje ili čak podsmijeh.

Prvijenac Songs of Leonard Cohen (iz prosinca 1967) bio je najbolji od svih, vjerojatno zato jer je na njemu taj „ovjenčani pjesnik pesimizma“ ili, još brutalnije, „trgovac očajem“ skladao najviše klasika: Hey, That’s No Way To Say Goodbye, Sisters Of Mercy, The Stranger Song, So Long Marianne i Suzanne. Posljednje dvije obilježit će ga za čitav život jer su po svemu iznimne, glazbeno zaokružene i snažne. Ukratko: zvuče proživljeno, istinito i strastveno.  Cohen je uistinu bio poseban i ništa manje beskompromisan od, primjerice, Dylana s kojim je često uspoređivan. Za razliku od ostatka tadašnje folk-scene – njujorške ili bilo koje druge – Cohen se mogao prepoznati po akademskoj eleganciji i naglašeno europskim utjecajima. U kasnijem intervjuu objasnio je da se osjeća „bliži francuskim šansonjerima nego bilo kojem engleskom pjesniku“, a to (kako pak naglašava njegov biograf Ira Nadel) „mnogo otkriva o njegovu baladnom stilu“.

Pjesme Leonarda Cohena, ali i iduća dva albuma (Songs From A Room i Songs Of Love And Hate) zasnovani su na jednostavnim potezima akustične gitare, odražavajući tjeskobu naglašenu sugestivnim vokalom koji doista zvuči kao da dolazi „s dna pjesme“. Bird On The Wire uzvišena je poput himne, a stihovi „Kao ptica na žici / Kao pijanac u ponoćnom zboru / Na svoj sam način pokušao biti slobodan“ definirali su njegovu poziciju pjesnika u vječnom procesu oslobađanja patnjom. Slično vrijedi i u slučaju skladbe Famous Blue Raincoat, nadahnute ljubavnim trokutom, ili pak Chelsea Hotel No2, koja je nastala zahvaljujući kratkom seksualnom susretu s Janis Joplin te uključena na izvrstan album New Skin For The Old Ceremony (1974). Bili su to impresivno uobličeni izvještaji s emocionalnih fronti, kratki ogledi o ljubavi i seksu, rafinirani sudari duhovnih i ovozemaljskih dvojbi. Mnoge od žena iz njegovih pjesama bile su stvarne osobe koje su završavale u stihovima kojih je univerzalnost bila neporeciva.

Nakon albuma New Skin Cohenov je osobni život (obilježen stalnim depresivnim epizodama) sve više tonuo u kaos. Što se više bližio punk kao negacija klasične rock-poetičnosti, tako su i Cohenovi radovi postajali čudniji; kao da je uvijek iznova počinjao potragu za izgubljenim identitetom. O tome svjedoči djelomično uspio pokus sa „zvučnim zidovima“ Phila Spectora na albumu Death Of A Ladies’ Man te mnogo bolji Recent Songs, na kojemu, uz stare opsesije, proviruju i novi utjecaji: nešto jazza, Meksiko, čak i Bliski istok.

Judaizam i budizam

Kao i za većinu njegovih suvremenika, razdoblje osamdesetih nije osobito plodno: u kontekstu novih pop-gibanja bilo je izlišno očekivati da solidan, premda smušeno produciran album Various Positions, postigne bilo kakav uspjeh. Njegov je zaštitni znak izvanserijska skladba Hallelujah, čije je značenje banalizirano brojnim inferiornim obradama (iznimka je svakako sjajna reinterpretacija Johna Calea).

No nakon ostvarenja I’m Your Man sve se promijenilo u njegovu korist. Devedesetih ga je otkrila nova generacija glazbenika koja ga je na putu iz angloameričkog undergrounda u svjetski mainstream povukla za sobom: od Nicka Cavea do sastava Pixies i R.E.M. Usput je dobivao brojne nagrade struke, i kako je vrijeme odmicalo, postajao sve sjajnijom zvijezdom. Kad je otkrio da ga je bivša menadžerica opljačkala, krenuo je na svjetsku turneju na kojoj ga je publika dočekivala kao svojevrsno božanstvo. Obraćao joj se kao kantautor-veteran, ali uz dozu skromnosti, gotovo poniznosti, i s profinjenim smislom za autoironičan odmak. Mnogo toga naučio je i zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu služenja budističkim principima. Kao što je napisao jedan kritičar, „judaizam je pokrenuo Cohenovu duhovnu potragu, ali budizam joj je dao smjer. I u tome je ključ njegova preživljavanja.“ Od albuma iz poznije etape vjerojatno je najbolji Ten New Songs, ali i oni noviji, uključujući Old Ideas i Popular Problems, nisu bez vrlina.

Njegovu nadahnuću i energiji još se ne nazire kraj. Ili, da se još jednom vratimo Nadelu: „Cohen nije ni star, ni ustajao, ni otpisan.“ Od kultne figure sedamdesetih, preko cinika osamdesetih i osebujna političkog komentatora devedesetih (The Future), dogurao je do nove vrste preporođenosti. I to one koja i u novom stoljeću sažima elokvenciju mudraca, emociju rock-šansonjerskog trubadura i koenovsku poetičnost od koje je davno sve i počelo.