Oplemenjeni mačizam

Na vijest da se George Miller, uz Petera Weira i Brucea Beresforda treći redatelj ključan za afirmaciju australske kinematografije tijekom druge polovine 70-ih godina prošlog stoljeća, postapokaliptičnom akcijom Pobješnjeli Max: Divlja cesta nakon točno tri desetljeća vratio serijalu koji ga je proslavio, jamačno je zaigralo srce svakom filmofilu koji drži do sebe. Jer izvorna trilogija o policajcu Maxu Rockastanskom kojega nasilne smrti supruge i djeteta pretvaraju u osvetnika Pobješnjelog Maxa, realizirana od 1979. do 1985, presudno je filmofilski obilježila ne samo vrijeme u kojem je nastala nego i sljedeća desetljeća, uglavnom nizom eksploatacijskih B i C filmova, a utjecaj Millerove poetike i rukopisa lako je prepoznati i u primjerice prošlogodišnjoj izvrsnoj postapokaliptičnoj krimi-drami Rover također Australca Davida Michôda.

Tom Hardy

U izvornoj trilogiji u kojoj je Maxa sjajno interpretirao danas iz Hollywooda praktično ekskomuniciran Mel Gibson, a kojemu su upravo prva dva nastavka otvorila vrata tvornice snova i naznačila početak dojmljive karijere, najuspjelijim se nastavkom smatra Cestovni ratnik, središnje poglavlje u kojem je naglasak ne samo na pesimističnoj viziji distopijske i izuzetno nehumane budućnosti, što je bio slučaj i u prvom filmu, nego i na impresivno režiranoj akciji osovljenoj oko niza osebujnih i profiliranih likova. Treći nastavak izvorne trilogije izvorno podnaslovljen Beyond Thunderdome ujedno je i najslabiji, poput drugoga nastavka serijala o Indiani Jonesu razvodnjen ubacivanjem podzapleta sa spašavanjem djece i davanjem prevelike pozornosti pop-ikoni Tini Turner, a u vrijeme nastanka pokazao je da je Miller o temi svijeta budućnosti na Zemlji uništenoj ratovima za naftu tada rekao sve što je imao.

Lutanje među žanrovima

Tijekom spomenuta tri desetljeća Miller je s promjenjivim uspjehom lutao između žanrova i izvedbenih poetika, od zabavne fantastične horor-komedije Vještice iz Eastwicka temeljene na istoimenom romanu Johna Updikea, preko na istinitim događajima zasnovane i precijenjene drame Ulje za Lorenza, koja je redatelju i suscenaristu donijela oskarovsku nominaciju za najuspjeliji izvorni scenarij, potom izvrsne fantastične humorne drame Praščić Babe snimljene prema bestseleru Dicka Kinga-Smitha, do dvaju nastavaka animiranih hitova Ples malog pingvina, šarmantnih, duhovitih i angažiranih mjuzikl-komedija. No sve vrijeme filmofili su nekako osjećali da je Miller, bez obzira bila mu pojedina ostvarenja uspjelija ili slabija, daleko od onakva sebe kakvim se predstavio prvim dvama nastavcima Pobješnjelog Maxa, daleko od energičnosti, svježine, provokativnosti i uzbudljivosti koje su odlikovale spomenute nastavke. Svakako, Miller je tijekom karijere u mnogim segmentima ostao vjeran sebi, pa su tako svi spomenuti filmovi storije o autsajderstvu osobitih pojedinaca, njihovu (ne)pripadanju određenim sredinama te borbama za dokazivanje i(li) doslovno za opstanak, bez obzira bila riječ o praščiću koji izučavanjem za posao čuvara ovaca želi izbjeći nož, ali i dokazati se, o pingvinu koji je zbog strasti prema plesu izvrgnut poruzi čitave zajednice, ili o roditeljima koji su spremni na sve da bi spasili život sina. U tom je kontekstu i Max Rockatansky, kojeg u Divljoj cesti tumači Tom Hardy iz Viteza tame: Povratak i recentnog Djeteta 44, amblematski Millerov protagonist, šutljiv osamljenik iza kojega je traumatična prošlost koja ga neprestano progoni.

Na samu početku Maxa zatječemo u pustinjskom predjelu, dok zagledan u daljinu, turobnu budućnost i kako ćemo poslije doznati tragičnu prošlost, sebi i gledateljima ukratko rekapitulira zbog čega je i kako propala ljudska civilizacija. Ključni je razlog tomu dakako bila nestašica goriva, zbog čega su se zapodjenuli najprije manji, a poslije i veći ratovi sve do nuklearnih sukoba, posljedica čega je propast čovječanstva koje u nedefiniranoj budućnosti živi i ponaša se na razini divljih životinja. Gorivo i voda najvažnija je i najtraženija roba, ljudske zajednice formiraju se s isključivom svrhom opstanka u predjelima koji taj opstanak na neki način barem donekle omogućuju, a temeljni cilj svakoga čovjeka jest borba za preživljavanje, na svaki način koji mu stoji na raspolaganju. Tijekom po prilici prve polovine filma gledatelj Maxovo lice nikako ne uspijeva dobro vidjeti, krupnih planova nema, a tek poneki blizi kratak je i nejasan, a to je lice k tome najprije zaraslo u dužu kosu i bradu, a potom njegov donji dio prekriva maska koja asocira na onu koju nosi Batmanov protivnik Bane, Hardy u Vitezu tame: Povratak. To je tako izvedeno sa svrhom da se gledatelji priviknu na novoga Maxa, kojega više ne tumači Gibson, a s druge upravo zbog spomenutih asocijacija na Hardyjeva Banea, na koje podsjeća i glumčevo mumljanje povremeno nalik režanju, uz koje je vezana i jedina donekle humorna scena u filmu, a koje se pretvara u Hardyjev zaštitni (auto)ironijski znak sličan rečenicama I´ll be back i Trust me Arnolda Schwarzeneggera.

Karakterizacija kroz akciju

Max je zvijer osuđena na stalno kretanje i bijeg pred progoniteljima, koji će ga već u prvoj vratolomnoj i iznimno nasilnoj potjeri ipak sustići i zarobiti te odvesti do većeg naselja zvanog Citadela u kojem većina ljudi životari poput stoke, obilježeni tjelesnim deformacijama i bolestima. Citadelom diktatorskim metodama vlada tjelesno deformiran bolesnik Immortan Joe (Hugh Keays-Byrne, glavni negativac Toecutter iz prvoga filma serijala), čovjek s maskom na licu i umjetnim plućima na vratu, a među njegovim su podčinjenima, pored posve obespravljena i bijedna stanovništva koje se međusobno sukobljava oko vode koju mu vladar povremeno škrto pušta, Ratni dečki, sumanuti većinom mladi ljudi poput Nuxa (Nicholas Hoult) spremni na herojsku smrt za zajednicu i vođu uvjereni da ih u Valhali (poveznica s nordijskom mitologijom) čeka blaženstvo, te niže rangirani časnici Imperatori, jedna od kojih je i Imperator Furiosa (fantastična Charlize Theron kao punokrvna akcijska junakinja usporediva sa Sigourney Weaver iz Aliena i Lindom Hamilton iz prva dva Terminatora), kako se isprva čini odlučna žena odana Immortanu Joeu. No kad se za upravljačem jednoga vozila opremljena svakovrsnim oružjem te u pratnji nekoliko Immortanovih žena nađe u konvoju upućenu iz Citadele, Furiosa će se s nekoliko pratećih vozila izdvojiti iz konvoja i otkazati poslušnost vladaru, što će nju i žene, baš kao i Maxa kojeg Immortanovi ljudi koriste kao univerzalnoga davatelja krvi, smjesta pretvoriti u metu horde njegovih ljudi.

Kroz likove Imperatora Furiose i žena koje ona štiti i želi spasiti provučen je na idejnoj razini središnji i najzanimljiviji motiv filma, afirmacija feminizma ili prikladnije rečeno ženstvenosti u svim oblicima, od žene-borca u liku čvrste, energične i uporne Furiose koja uspijeva nadvladati hendikep tjelesne invalidnosti, preko majčinstva trudnice, romantičnosti djevojke koja se sugerirano zaljubljuje u Nuxa kao i on u nju, do energične starosti u liku žene koja nasmiješena i slobodna gine u borbi, a bitan je detalj i majčino mlijeko koje odabrani pripadnici plemena Immortana Joea piju kao nektar. No zbog tog feminizma Maxov mačizam nimalo ne pati, štoviše njime je oplemenjen, Max i Furiosa međusobno si pomažu u kritičnim situacijama i među njima se daju naslutiti određeni možda ne osjećaji, ali svakako velika naklonost i poštovanje, a Max funkcionira i kao zrno razuma kad se pokaže da je vjera Furiose i djevojaka utopija te kad treba odlučiti o novom cilju. Za ljubitelje izvorne trilogije, a osobito Cestovnog ratnika, Divlja cesta nudi upravo ono što očekuju, obilje frenetične i vratolomne akcije garnirane brutalnim nasiljem, likovi se pametno i vrlo učinkovito hoksovski profiliraju kroz akciju, specijalni su efekti dojmljivi baš kao i pirotehnika, a poseban užitak pružaju stvarne kaskaderske akrobacije kojima je dano vrlo mnogo prostora. Posebnu pozornost zavređuje glazba koju potpisuje Junkie XL, a isključivo je prizorna, ona koju stvaraju „vatreni“ gitarist sklon žestokim rifovima privezan za prednju stranu jednog vozila i četvorica bubnjara smještenih na stražnjoj strani, glazba koja pridonosi dodatnoj dinamizaciji i začudnosti zbivanja, kao i žestini akcijskih segmenata.

Ukratko, premda Cestovni ratnik još drži titulu najboljeg nastavka serijala, Divljoj cesti zasad je osigurano mjesto na popisu najboljih filmova 2015.