Odlazak dvojice velikana

Vrijeme prolazi pa do nas stižu trenuci kada se oproštamo od velikana jazza i bluesa koji su godinama bili u sferi zanimanja. Nedavno je to bio odlazak jednog od najvažnijih svjetskih swingera, jazz-trubača, krilničara i vokalista te osvjedočena prijatelja naših jazz-glazbenika i prijatelja jazza Clarka Terryja, rođena u St. Louisu 1920. Uspješnu je i dugu, gotovo sedamdesetljetnu, karijeru počeo kao dvadesetpetogodišnjak polovinom četrdesetih godina prošloga stoljeća u velikim swing-orkestrima Lionela Hamptona, Georgea Hudsona, Charlieja Barneta, Eddieja Cleanheada Vinsona i Charlieja Venture, da bi se kao trubač i solist definitivno afirmirao u big bandu Dukea Ellingtona, u kojem će provesti punih osam godina. Već je tada bio uočljiv njegov specifičan stilski prepoznatljiv izričaj i pristup improvizaciji. Poslije će te značajke izbrusiti i u big bandu Quincyja Jonesa, s kojim je trebao, a nije nastupio u Zagrebu, pa ga je tada uspješno zamijenio zagrebački trubač, nedavno preminuli Stanko Selak. Clark Terry bio je važna stilska poveznica swinga i be-bopa, a u sviranje je unosio mnogo osobnosti, specifična načina fraziranja pa i dozu humora kojim je osvajao. Uz to je afirmirao u jazzu dosta rijetko rabljen limeni instrument Flügelhorn (krilnicu). Terryja je u više navrata upoznala i naša publika, koja ga je zbog iznimne muzikalnosti, neposrednosti kontakta i swinga uvijek prihvaćala.

Terryjeva je karijera bila posljednjih godina života hendikepirana ozbiljnim zdravstvenim problemima s kojima se hrabro nosio svirajući čak i u invalidskim kolicima te vježbajući instrument praktično do kraja života. Umro je u 95. godini u Pine Bluffu u Arkansasu.

Koliko je Clark Terry značio ljubiteljima jazza, toliko je gitarist i pjevač B. B. King značio ljubiteljima i poklonicima bluesa. B. B. King, pravim imenom Riley Benjamin King, paradigma je crnačkoga bluesa sa svim povijesnim značajkama tog izričaja. Rođen 1925. na plantaži pamuka, a potom i radeći na njoj, u mjestu Itta Bena, Mississippi, B. B. King se poput brojnih drugih gitarista i vokalista vrlo rano prihvatio jeftine gitare i pjevanja bluesa. Kako mu je lokalna sredina s obzirom na izvanrednu nadarenost ubrzo postala tijesnom, autostopom je otišao u Memphis, gdje će 1940. početi ozbiljnije nastupati, dobivši uskoro i posao na radiopostaji zapadnoga Memphisa. Nije se u počecima mnogo razlikovao od drugih interpreta bluesa koji su se pojavljivali u južnim državama, ali će njegov talent i prodornost ubrzo nadrasti konkurenciju te se počinje sve brže i više isticati. Stekavši popularnost mijenja ime u Blues Boy King koje potom krati u B. B. King, po kojem će ga poslije poznati i najširi krug ljubitelja bluesa.

Shvativši još šezdesetih godina prošloga stoljeća popularnost nadolazećeg rock & rolla, čini stilski iskorak prema komercijalizaciji bluesa, čime mu popularnost još više raste. U pojedinim se trenucima na snimanjima povezuje i s nekim vodećim europskim rokerima, koji su ga sa zadovoljstvom prigrlili u komercijalizaciji fenomena bluesa sve većim korištenjem električne gitare i elektronike. Po tome će postati poznat i kao utemeljitelj čikaškog elektroničkog bluesa, što će samo utvrditi njegov visok položaj i popularnost na međunarodnoj blues-sceni, na kojoj mu više neće biti premca.

Poznata tvornica instrumenata Gibson pravi mu specijalni model gitare koju će on nazvati Lucille. Na svoje su ga domjenke pozivali i predsjednici Bill Clinton i Barack Obama, a o broju nagrada Grammy i snimljenih LP- i CD-ploča izlišno je i govoriti. B. B. King bio je originalan i cijenjen interpret zavidne međunarodne reputacije, pozivan na brojne europske turneje, među kojima je bila i ona kad je nastupio u Zagrebu. Umro je u snu u devedesetoj godini, u Las Vegasu, 14. svibnja 2015.