Neukusno podilaženje masi

Već prvim zajedničkim radom Prison of Decision Ema Janković i Andrea Solomun najavile su da se dopadljivim formama koje uvelike računaju na demonstraciju plesačkog umijeća okreću širokoj publici te da „godine obrazovanja, propuštenih izlazaka i zabavljanja s dečkima” žele „unovčiti” jer se „ne boje novca” (kako navode u nedavnom razgovoru za jedan dnevni list). Premijerno izveden na prošlogodišnjem Tjednu suvremenog plesa, Prison of Decision pokazuje sve nedostatke početnih radova, od bezbroj puta eksploatiranog elementa stola kao središta scenske igre do izostanka bilo kakve svijesti o potrebi za dramaturgijom i činjenice da se sekvencije silovito smjenjuju kao da se plesačice nadmeću koja će u zadanom vremenu pokazati više plesnih figura.

Jedan je od problema predstave pretjerana afektacija / Snimio Bojan Haron Markičević

Usprkos nedostacima, energičnim nastupom i neospornom vještinom, plesačice su izmamile odobravanje publike. Umjesto napretka, njihova nova predstava Oh Sweet Something s premijerom 21. svibnja još je upitnije vrijednosti, prijašnje poteškoće nisu otklonjene, nego su i opterećene ozbiljnijim problemima. Kao tema navedene su „želja, požuda i čežnja” i igranje različitih karaktera na putu do njihova ostvarenja. Najavu predstave prati i pohabana rečenica o ravnopravnoj „kolaboraciji plesa i glazbe” u kojoj „glazba nije pratnja pokretu” i „ples nije samo interpretacija glazbe”. Stol je ovaj put zamijenjen ormarom (scenografija Ivica Propadalo) koji istodobno služi doslovno kao kabina za preodijevanje i kao magična kutija pretvorbe karaktera. Ali do promjene karaktera zapravo i ne dolazi. Promijenivši kostim, plesačice iz ormara izlaze s jednakom maskom, licem zaleđenim u grimasu i afektirajući preko svake mjere, pozivajući se na varijetetske šablone i otrcane gegove ili se teatralno prepuštajući baletnom sanjarenju na romantičnu glazbu.

Ravnopravnost glazbenoga i plesnog medija teško je i zamisliti kad se izvođačica pozom obruši na glazbenike (Borko Rupena, Marko First, Matej Deronjić), obrvama diktirajući kako da sviraju. Potom plešu onako kako oni sviraju. Baš, ravnopravna razmjena građe. I kakvu poruku izvođačice odašilju kad se u crvenom rublju s kravatom oko vrata i pompončićima na stražnjici uvaljuju u krilo muškarcima u publici, kreveljeći se i beljeći? Nema ironije, nema igranja citatima, nema prevrednovanja konteksta, samo nešto grubog humora. U krilu gledatelja ili čedno plešući balet u dugoj crnoj haljini (kostimografija Slavica Motušić), posve svejedno, ponavljajući i pristajući biti ženskim mesom za jeftinu zabavu. Koliko daleko treba ići u profanaciji plesne umjetnosti da bi se pridobila šira publika? Koliko je vjerojatno da će takva publika s nezahtjevnih, lako probavljivih komada prijeći na pravu umjetnost? Je li tako moguće educirati već formiranu publiku? Istina, umjetnik ne bi smio ni precjenjivati ni podcjenjivati auditorij jer time promašuje subjekt s kojim želi komunicirati, ali ni podilaziti ukusu masa da bi se „unovčio”.

Nisam sigurna može li ples biti komercijalan, a ostati umjetnost, ali ostavimo i tu mogućnost otvorenom, premda u više od desetljeće i pol, koliko profesionalno pratim izvedbene umjetnosti, nisam naišla na primjer uspješna spajanja toga dvoga. Posve je opravdano da ples bude i nešto drugo, rekreacija ili razbibriga primjerice, no opasno je kad takav pretendira biti umjetnošću. Ni potkrepljivanje biografija uglednim konzervatorijima ne govori ništa o nečijem umjetničkom radu; završena akademija nikoga ne čini umjetnikom, samo je potvrda o završenom programu neke škole te jamstvo usvojena umijeća kao tek dobre osnove da se zakorači u umjetnost. Nemojmo prodavati rog za svijeću.