Nema bitne razlike između Draže i Tita

Nedavna odluka Višega suda u Beogradu o „rehabilitaciji“ četničkoga vođe Dragoljuba Draže Mihailovića uzbudila je duhove kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Zbog te odluke nastalo je razumljivo komešanje u Srbiji, ali to što je uzbudila i neke duhove u Hrvatskoj traži objašnjenje. Još je zanimljivije kako se na ovim prostorima s tim u vezi javlja endemski sindrom namjernog iskrivljivanja zbilje, u ovome slučaju iskrivljene interpretacije sudske odluke.

Iz hrvatskih i srbijanskih medija jasno je da je sud odlučio: suđenje koje su poslije rata pobjedničke komunističke vlasti priredile četničkome vođi nije bilo pravedno te se stoga Draža Mihailović smatra „neosuđivanim“. No ako je suditi po medijskim reakcijama, rijetki se osvrću na bit presude i posežu za ideološkim kvalifikacijama. „Sramotna odluka“, grmi sa svih strana, to je „iskrivljivanje povijesti“, „kakva sramota u trenutku kad svijet slavi pobjedu nad fašizmom“! Najglasniji su, kao i obično, hrvatski profesionalni „antifašisti“. Hrvatska radiotelevizija ovaj put nije uperila kamere prema Ivanu Fumiću – kako to povremeno čini – ali je RTL posegnuo za njegovim uslugama osudâ svih antifašista, među njima i Mihailovića. Koga briga za očit apsurd: upravo je taj dežurni antifašist u sustavu u kojemu je Partija sudila svima koji se s njome nisu slagali bio sudac! Najdalje je, očekivano, otišao hrvatski predsjednik Vlade Zoran Milanović posežući za svojim omiljelim manihejskim alatom: oni su bili „na strani zla“, a Milanović zna tko je bio „na strani dobra“. Ministar pravosuđa Orsat Miljenić nije bio manje odlučan: Mihailović je „bio fašist i točka“. Milorad Pupovac jasno je očitovao svoju poziciju: kao „zagovornik antifašističkih vrijednosti“ nema razumijevanja za tu sudsku odluku.

Ponovimo još jedanput smisao odluke Višega suda u Beogradu: sudovanje Komunističke partije Jugoslavije 1946. bilo je pristrano, ideološki i osvetnički motivirano i utoliko nevaljalo. Je li takvo očitovanje razlog slozi u protivljenju između srpskoga ministra vanjskih poslova Ivice Dačića i hrvatskoga predsjednika Vlade Milanovića? Jesu li protiv takva pravorijeka oni koji Pupovčeve „antifašističke vrijednosti“ izjednačavaju s jugoslavenskim komunistima? Čini se da jesu i zato je potrebno podsjećati da oni istodobno guraju u duboku podsvijest činjenicu da su ti „antifašisti“ provodili „proletersku revoluciju“ koja je sudovala tako da su njezini neprijatelji bili svi koji su mogli ugroziti njihovu vlast i unaprijed su proglašavani krivcima i zločincima. Njima i ne preostaje ništa drugo doli propagirati povijesni narativ koji je davno osmislila Komunistička partija Jugoslavije, kao i formule „četnici su surađivali s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima“ te „surađivali su i s ustašama“, kao da Tito nije htio sklopiti savez s četničkim vođom Mihailovićem. Što bi ti prozivatelji suradnika s fašistima imali reći o nekadašnjemu božanstvu jugoslavenskih komunista, Staljinu, i njegovu savezu s Hitlerom?! Uostalom, koliko li je samo onih četnika koji su svojski surađivali s Talijanima i Nijemcima ušlo u Titove partizane i naknadno sudilo ustašama, ali i onima koji su ostali četnici, uključujući i Mihailoviću. Povijest je, očito, nezgodan alat kad se njime brusi jednakomjerno. Selektivno probiranje povijesnih isječaka iskrivljivanje je povijesti, ali i odustajanje od morala.

Ima li za Hrvate poučka
u poništenju osude Mihailoviću?

Odvjetnik Oliver Antić, koji je bio iza pokretanja poništenja osude Draže Mihailovića i ujedno je savjetnik srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića, podsjetio je na još jedan mitologem koji preživljava na ovim prostranstvima. Izjavio je, naime, da s odlukom beogradskoga suda moraju biti zadovoljni „svi Jugoslaveni“. I on je posegnuo za poviješću, birajući iz nje ono što mu se sviđa. Tako je točno iznio da je u četničkim redovima bilo Hrvata, iako je pretjerao u brojevima. Nije rekao da je takvih bilo i među bosanskohercegovačkim muslimanima. I, dakako, nije rekao bitno, a to je da sudjelovanje nekih Hrvata i Muslimana u četničkim redovima nije spriječilo četnike da nemilice ubijaju Hrvate i Muslimane, danas Bošnjake.

U Antićevu istupu najproblematičnije je ipak upravo to pozivanje na „jugoslavenstvo“ i na „otadžbinstvo“ koje je Hrvate i Muslimane dovelo u četničke redove, jer to nije bilo rješenje, nego dio problema. Antić vjerojatno cilja na to da su se i Tito i njegova KPJ borili za to jedinstvo i zajedništvo. No većina Hrvata i Muslimana u tom času bila je za neku neovisnost i samostalnost, a ne za jedinstvo i zajedništvo kakvo su zamišljali velikosrpski krugovi ili Titovi komunisti.

Kad je u Srbiji bio pokrenut proces poništenja presude Mihailoviću napisao sam da je to interna stvar Republike Srbije, ali da Hrvati i Muslimani neće nikad zaboraviti da su njegovi četnici počinili mnoge zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te da i njega smatraju ratnim zločincem. Ne bih danas mijenjao taj zaključak, pa ni to da je to interni problem Republike Srbije. No danas mi se čini da bi Hrvatska iz toga poništenja pravorijeka komunističkoga suda u Beogradu mogla izvući koristan poučak.

Neovisno o tome kako će ta odluka djelovati u skoroj ili daljoj budućnosti na srbijansko društvo, Hrvati bi morali osvijestiti činjenicu da im je komunističko nasljeđe prevelik teret koji ih pritišće i onemogućuje da se dignu i pođu dalje. Dio su toga tereta i mnogobrojna suđenja kakvo je bilo priređeno i četničkome vođi i još više masovna ubojstva razoružanih vojnika i civila. Oslobađanje od toga tereta moguće je osudom zla koje je KPJ/KPH posijao po ovim prostorima, i to osudom bez ostatka i bez kvalifikacija. Onima koji su se zbog ovih ili onih razloga vezali za taj teret vjerojatno bi bio prevelik zalogaj poništenje svih osuda vojnih i inih sudova u poslijeratnoj primjeni „revolucionarne pravde“. No upravo bi tako logičan i radikalan zahvat bio znak želje i volje za mentalnim zdravljem nacije, za čišćenje memorije i za udaranje temelja novim odnosima prema pravu i pravdi. Izostanak takva mentalnog i moralnog čišćenja nastavlja opterećivati duh i nastavlja s polariziranjem društva. Jer oni čije je očeve, djedove, braću i sestre pogubila ista ta okrutna ideologija ne mogu naći mira dok god u društvu postoje oni koji ne mogu ili neće osuditi takvo zlo. Pritom ne pomažu oni koji relativiziraju to zlo i pronalaze neko opravdanje za njega uspoređujući ga s drugim zlom. Ne pomaže, primjerice, priznanje da su pogubljenja na Bleiburgu i poslije njega zločin, „možda i velik zločin“ – kako je izlagao bivši predsjednik Ivo Josipović dok je još bio profesor na Pravnome fakultetu – ali da se ipak ne smije nijekati pozitivan karakter te vojske koja je počinila taj „veliki zločin“ i njezinih vođa koji su mu dali ideološki okvir i opravdanje. Zdravo društvo, pravda i pravičnost ne mogu se uspostaviti na temeljima takvih relativizacija.

Jasno, i na nasljeđe NDH i „ustaša“ treba primijeniti istovjetna načela. Zapravo to je prigoda za nuđenje povijesnoga narativa koji pomiruje dvije dosad suprotstavljene i naoko nepomirljive priče.

Bleiburg i Jasenovac
– treća priča

Moguće je i vrijeme je da se ono što je simbolički vezano za Jasenovac i Bleiburg objedini u novu, suvislu priču – nazvao sam je trećom pričom.

Dosad su, naime, u hrvatskoj svijesti i podsvijesti postojale dvije priče, suprotstavljene i nepomirljive. Jedna, koja se uvjetno može nazvati partizansko-komunističkom i jugoslavenskom, veliča jugoslavensku zajednicu kao ispunjenje nacionalnih ideala i Komunističku partiju (i Tita) kao snagu koja je to omogućila. Druga, koja se uvjetno može nazvati ustaško-nacionalističkom, počiva na uvjerenju da Hrvati mogu biti zadovoljni samo sa suverenom hrvatskom državom i da je NDH bila nekakvo ostvarenje toga ideala, ali nije preživjela zbog lošeg izbora saveznika, domaćih izdajica i lošega političkog vodstva.

Dvije priče imaju, dakako, zajedničkih elemenata, ali važno je istaknuti ono što ih bitno određuje, a što se uporno prikriva i zaobilazi, a to je činjenje zločina. Zanemarujući savezništva koja su dvije strane sklapale, KPJ je osvojila vlast i učvrstila (jugoslavensku) državu ostavljajući iza sebe krvavi trag zločina, napose strahovit pokolj nakon završetka rata. Isto tako ustaše su pokušale učvrstiti i očuvati (hrvatsku) državu ostavljajući također krvavi trag zločina.

Bitan je uvid ovako ogoljelih narativa to da su oba nositelja divergentnih priča proizvodili žrtve. Stoga je i put prema objedinjavanju i pomirenju dviju povijesnih priča priznanje i poštivanje žrtve. Žrtva ne može donositi moralne odluke te se ne može držati odgovornom; ne može joj se ni suditi; ona jednostavno ima status žrtve. Razvrstavanje žrtava prema ideološkim kriterijima ponovno je kažnjavanje žrtava, a izvršitelji takvih razvrstavanja pridružuju se počiniteljima zločina.

Umjesto bilo kakvih razvrstavanja i osuđivanja žrtava, potrebno je iskreno priznati da su pristaše ideologija koje su postale sastavnim dijelovima nacionalnih priča činili zločine i proizvodili žrtve. I, dakako, potrebno je bez ikakvih kvalifikacija osuditi te zločine i njihove počinitelje. To je početak nove hrvatske povijesne priče.

Prednost je treće priče da poštuje žrtve i osuđuje zločine i zločince, ali ne osuđuje one koji su vjerovali da se bore za ljudske vrijednosti i nacionalne ideale, makar i sudjelovali u suprotstavljenim vojskama. Ta je priča uključiva, a ne isključiva, i priznaje i partizane i Hrvatske oružane snage. Mnogi su i na jednoj i na drugoj strani vjerovali da se bore za hrvatsku državu, ali su na kraju i jedni i drugi bili iznevjereni.

I na kraju: ta priča više se ne poziva ni na ustaše ni na KPJ. Ona počiva na pozitivnome povijesnom iskustvu da su se u Domovinskome ratu stvorili uvjeti za njezino bivstvovanje i na mogućnost da bude prenošena potomcima.