Makedonija je oduvijek bila nesigurno mjesto za život

Venko Andonovski makedonski je prozaik, dramski pisac, esejist, kritičar, novinar, filolog, književni teoretičar i prevoditelj. Profesor je makedonske i hrvatske književnosti te naratologije i kulturologije na Filološkom fakultetu u Skopju. Jedan je od najnagrađivanijih, najčitanijih, najprodavanijih i najprevođenijih makedonskih pisaca svih vremena. Romanom Pupak svijeta iz 2000. postao je prvi i zasad jedini makedonski dobitnik međunarodne nagrade Balkanika, a u Makedoniji je osvojio sva književna priznanja. Spomenuti roman, kao i roman Vještice iz 2007, najprodavaniji su romani u novijoj povijesti Makedonije. Njegove su drame vrlo popularne i prevedene na desetak različitih jezika izvode se na pozornicama diljem svijeta. Autor je kratkih priča, književnih studija i filmskih scenarija. S Venkom Andonovskim razgovaramo uoči njegova dolaska u Zagreb na Festival europske kratke priče, koji će se održati od 31. svibnja do 5. lipnja.

Gospodine Andonovski, vaše rodno Kumanovo nedavno je svjedočilo žestokim terorističkim napadima. Situacija se još nije stabilizirala. Kakav je vaš komentar tih događaja? Jesu li se mogli predvidjeti, odnosno što se doista događa u Makedoniji?

Najstrašnije je u svemu tome što zapravo nitko ne zna što se događa. Institucije sustava posve su zatajile. Sve se odvija u zoni spekulacija, na razini onoga što bi trebalo biti javno mnijenje, a zapravo je tajno mišljenje. To je tajno mišljenje trač, a gdje trač zauzima mjesto javnoga mnijenja, protok je informacija bolestan, nesustavan i mediji su korumpirani, odnosno pod kapom vlasti ili oporbe. Postoje pretpostavke da su to teroristi koji su plaćeni izvana da bi destabilizirali Makedoniju, zatim da su to teroristi plaćeni iznutra, da je čak sama vlast naručila napad, da bi se pozornost javnosti otklonila s gorućih problema egzistencije jer su u Makedoniji štrajkovi i protesti već svakodnevna stvar, zbilja koja određuje naše živote. Najprije su studenti protestirali zbog novoga zakona, koji je doista poguban i suicidalan u odnosu na sustav visokog obrazovanja, zatim srednjoškolci, pa je opozicija počela kontinuiranu propagandu pod radnim nazivom „bombe“. Na redovitim konferencijama za tisak i vizualne medije oni redovito prezentiraju argumente da je ova vlast neovlašteno snimala razgovore građana, istaknutih intelektualaca, partijskih ličnosti i vođa. Tako da se ono što se zbilo može doista shvatiti kao režija. Komu to odgovara? Samo onima koji su na vlasti, ili koji se za nju bore. Pučanstvu nikako ne. Onima koji imaju profesiju svakako – ne. Zabrinut sam, jasno. To je moja zemlja, ja rezervne domovine nemam. A nemam dovoljno pouzdanih informacija da jamčim da govorim istinu.

Trebaju li susjedne zemlje strahovati kako ovaj događaj nije izolirani slučaj, nego prijetnja koja se ubrzano širi?

Balkan je mjesto gdje svaka „slučajnost“ krije dobro pripremljene događaje. Tako da mislim kako nije riječ o čistom slučaju. Nije ovo kontingencija. Neriješena nacionalna pitanja u ovoj regiji stalni su generator i čimbenik kriza.

Kako se suprotstaviti terorizmu, koji nam je bliža prijetnja no ikad?

Znate, ja primam plaću kao profesor Filološkog fakulteta, i mene država plaća da čitam knjige i da ih predajem studentima. Ja znam kako se treba suprotstaviti neznanju. Postoje ljudi, obavještajci i kontraobavještajci, koje država plaća da bi znali kako se suprotstaviti terorizmu. Mislim da su makedonske tajne službe pale na ispitu u ovom slučaju. Nadam se popravnom ispitu jer Makedonija je oduvijek bila cilj hegemonističkim snagama. Čak je i stabilizacija Kosova donijela samo neizvjesnost makedonskoj državi, nikako sigurnost i mir.

Koliko su Makedonija s jedne i Hrvatska s druge strane plodno tlo za ekstremizam?

Mislim da je Makedonija daleko plodnije tlo za sve vrste ekstremizma i fundamentalizma nego Hrvatska. Hrvatska je oduvijek bila opreznija, okrenuta Europi, imala je uredan kulturno-povijesni razvoj, urednu književnu i znanstvenu evoluciju, sada je i članica EU, tako da joj ne prijeti takva opasnost kao Makedoniji. Makedonija je oduvijek bila nesigurno mjesto za život, jer se na njezinu tlu ukrštavaju Orijent i Zapad. Ona je kopča dvaju sasvim različitih svjetova, mjesto sudara ne samo religijskih nego i kulturnih i kulturoloških vrednota. Ja i dan-danas, dok imam nastavu na Fakultetu, moram prekinuti predavanje na nekoliko minuta jer se iz obližnje džamije čuje razglas od deset tisuća vati, s religijskom službom. Nemam ništa protiv drugih konfesija, imam odlične prijatelje muslimane, ali mislim da to nije u redu. Ometati regularni tijek društvenih aktivnosti, ometati rad Sveučilišta, oduzeti nekom djetešcu pravo da spava popodne, jer grad grmi od razglasa, to je oblik kulturno prerušena ekstremizma i terorizma. Kršćanske se službe vrše isključivo u crkvama, ne postoji vanjski razglas. Tko želi prisustvovati liturgiji, može ući u hram i to je to. Ranije su se hodže penjali na minarete i obraćali se vjernicima okupljenim u dvorištu džamije ljudskim glasom. Svaka eksternalizacija svetog, a o tome je pisao Mircea Eliade, pretvaranje je svetoga u profano. Marketing i propaganda. Osim toga, u Makedoniji još imate mjesta po zabačenim selima gdje se odvija vjerska nastava po džamijama, a da pritom ta djeca ne pohađaju regularne škole. Ali, to je problem Makedonije, ne Hrvatske. To je problem makedonske legislative.

Mišljenje da je Balkan temelj Europe iznijeli ste u romanu Pupak svijeta. Balkan ste prikazali kao mjesto ljubavi i smisla. Na čemu temeljite tu ideju?

Recimo to ovako: godine 1903. braća Wright izvela su u Kitty Hawku, u Sjevernoj Karolini, prvi let zrakoplovom. Iste je te godine u Makedoniji podignut Ilindenski ustanak, koji je ugušen u plamenu i krvi. Makedonci su se borili za oslobađanje od Turaka. Kulturna je razlika između dvaju primjera velika. Ali iste te godine pojavila se i knjiga Krste Petkova Misirkova O makedonskim stvarima, u kojoj je predložena kodifikacija makedonskoga jezika. Dvije godine poslije, 1905, jedna je kamera tipa Bioskop 300 kupljena u Londonu od Makedonca, samo deset godina otkako je kamera izmišljena, i donesena u Bitolu, gdje su braća Manaki snimala prve filmove. Kakav smo, mi Makedonci, narod? Živjeli smo u mraku, pod osmanskim ropstvom, a snimali svjetlopis (film) među prvima na Balkanu! Neki ruski znanstvenici i danas tvrde da je freska Oplakivanje Krista u manastiru Sv. Pantelejmon blizu Skopja, iz jedanaestog stoljeća, djelo anonimnih freskoslikara, početak renesanse, posebno ako se pogleda ljudski lik Majke Božje! To me natjeralo da o Balkanu razmišljam kao o pupku svijeta. Ćiril i Metod izmislili su glagoljicu, a zatim i ćirilicu, i krenuli u čuvenu Moravsku misiju. U devetom stoljeću sv. Kliment vraća se iz Moravske i osniva prvo slavensko sveučilište, takozvanu Ohridsku književnu školu. Kako je to moguće? Poslije knjige Marije Todorove, koja je pokazala sve stereotipe o Balkanu (mračno mjesto, mjesto balkanizacija – ratova i podjela, mjesto gdje je sve ružno, nečisto i krvlju poprskano od ratova, a zapravo – Balkan je nečista podsvijest Europe i Zapada, gdje se potiskuju svi „nepoželjni“ sadržaji), ja sam poželio da jednostavno pokažem kako je Balkan zapravo središte svijeta. Nije pravedna ta stereotipna imaginarna slika Balkana koju Zapad ima o nama. Čak i kad se o kršćanstvu govori, to se poima kao „zapadna“ religija nasuprot istočnim mističnim filozofijama i religijama. Pritom se ozbiljno zaboravlja da čak ni Isus nije rođen u Londonu; njegov narativ, kao i narativ Biblije, nije zapadnjačka, već istočna storija, kako to duhovito pokazuje u svojim knjigama Ferid Muhić. Upravo je Balkan bio mjesto gdje su se „ukopčali“ Istok i Zapad. Tamo su se sudarili ne samo Istok i Zapad u kulturnom i religijskom smislu, već i u smislu ideoloških sudara kapitalizam – socijalizam. Mi na Balkanu, a posebno Makedonija, najžešće smo osjetili sudar tih galaksija. Zato je taj moj roman proslava Balkana, ne njegova sotonizacija.

U čemu vidite tajnu uspjeha svojih romana? Pupak svijeta prestigao je svaki rekord čitanosti, nagrađivanosti i prodaje. On se može čitati na više razina?

Mislim da sam i sam iznenađen time. Podcjenjivali smo (mi, makedonski pisci) publiku. Prije nego se pojavio Pupak svijeta držalo se da je bestseler knjiga koja se proda u tisuću primjeraka. Pupak svijeta drastično je pomaknuo granicu: prodano je jedanaest tisuća primjeraka. Tu je, svakako, ulogu odigrala i nagrada Balkanika, jer je roman bio proglašen za najbolje književno djelo na Balkanu 2001. Mislim da je tajna uspjeha ipak bila u tome što je roman konačno dao nadu ljudima da Balkan nije ukleto mjesto, nego da, naprotiv, Balkan ima kvalitete koje Europa ne čita, odnosno ne prepoznaje ih. Osim toga, roman ima dualnu kompoziciju; priča dvije naoko različite priče, jedna je iz devetog, a druga iz 20. stoljeća. Naravno, priče se zrcale jedna u drugu i prepoznaje se da je to zapravo jedna ista priča: priča o ljubavi, priča o zavidnicima i licemjerima, vječna priča o tragičnoj sudbini genija. U prvoj priči to je Konstantin Ćiril Filozof (sveti Kiril), u drugoj je priči jedan mladić iz vremena demokratizacije i „tranzicije“, čije je ime Jan Ludvik (posuđen je kao lik iz Kunderina romana Šala), ali je njihova sudbina, unatoč različitim kronotopima – istovjetna. Oni su prognani, jer su iznimni. Mislim da su makedonski čitatelji bili iznenađeni, jer su se umorili od čitanja dosadnih knjiga koje iz povijesti ponavljaju ono što je već svima dobro poznato. Osim toga, narasla je uloga čitatelja – nisu u ovom romanu dobili sve na pladnju, nego su morali sami tražiti veze i korespondencije između jedne i druge priče, sami popunjavati praznine (koje sam, naravno, namjerno napravio) te uz mnogo pozornosti od dviju priča sastaviti – jednu.

Vaše su knjige najprevođenije, najprodavanije i najnagrađivanije u povijesti makedonske književnosti. Kako gledate na taj golemi uspjeh?

Danas mi to izgleda normalno, premda u početku nije bilo tako. Ja sam se oduvijek držao maksime da publici ne treba dati samo ono što ona želi, i što lako može probaviti, već da pisac mora i stvarati publiku. Školovati je, odgajati, navikavati na svoj stil i svjetonazor. Sretan sam što sam stvorio svoju publiku. Nijedan moj roman nije prošao bez sedam-osam tisuća čitatelja. Tako da na taj uspjeh gledam kao na vlastiti veliki uspeh. A to je, po mojemu mišljenju, najvažnija piščeva zadaća.

Vaše drame također su prevođene, popularne i izvođene. Koliko vam znači kazalište i koliko ste, kao autor, zainteresirani za nastanak predstave, koliko pratite reakcije publike?

Kazalište je kruna svake spisateljske karijere. To je „zemaljski zavod“. Kazalište je najmoćniji medij, jer vi, kao pisac, na samu mjestu zbivanja vidite i čujete reakcije publike. Ja ne znam kako reagira neki čitatelj nekoga mog romana, ali sasvim dobro zapažam kako reagira publika u kazalištu. Zato pomno pratim i proces stvaranja predstave: poznat sam po tome da ne popuštam redatelju, a da glumcima dajem potpunu slobodu u interpretaciji tekstova. Kazalište je za mene najuzvišeniji čin umjetnosti, stavljam ga i iznad filma. Moji su kazališni tekstovi uglavnom izvođeni u Makedoniji, i to po nekoliko sezona; obično dosegnu od 50 do 100 predstava, što je za Makedoniju izvrstan rezultat. Nažalost, kao što posebno ne vodim brigu svojim knjigama, tako ne vodim brigu ni o svojim dramama, što se tiče njihovih izvedbi izvan Makedonije. Ja sam čovjek koji ne vjeruje da treba glumiti i vlastitog agenta, a agenta nemam. Dovoljno mi je što mi kazališni tekstovi izvrsno prolaze u Makedoniji, što je salon uvijek prepun i što se ljudi uglavnom slatko ili turobno smiju onomu što sam u njima napisao.

Roman Vještica događa se dijelom i u Hrvatskoj. Kakve su vaše veze s Hrvatskom, koliko vas ona kao pisca, istraživača i filologa intrigira?

Vještica je moj „najhrvatskiji“ roman. Sve je počelo zanimanjem za sudske procese u kojima su žene, kad govorimo o inkviziciji, bile optužene da su potpisale pakt s vragom. Tu mi je znatno pomogla hrvatska građa za te procese, i to je razlog što sam se uhvatio za tu temu. To nije tema za pravoslavlje; to je katolička tema, i to je razlog što sam jednu Makedonku (književni lik, naravno), poslao u Hrvatsku, „namjestio“ joj kao pisac ljubavnu aferu s katoličkim svećenikom i dobio sjajan rezultat – ona je optužena da je vještica, spaljena je na lomači, čitatelji plaču, ali ih ponovno dualna kompozicija romana spašava: to je knjiga o knjizi koju piše makedonski pisac. Tako da postoji utjeha: sve što pisac koji piše knjigu o tragičnoj sudbini Makedonke koja je bila optužena da je vještica proživi u svom zbiljskom, skopskom životu (dok piše svoj roman), jest kompenzacija, happy end za onu tragediju koja se u romanu zbiva. Knjiga je popularna u Makedoniji, nedavno je prevedena i na francuski, pogovor je napisao Milan Kundera, i to je meni sasvim dovoljno. Uskoro će je objaviti Algoritam, uza sve napore koje je uložio moj prijatelj Kruno Lokotar, kojemu posebno zahvaljujem ovom prigodom.

Koliko je i kakvo zanimanje za hrvatsku književnost na skopskom sveučilištu?

Zanimanje je za hrvatsku književnost golemo. Podatak da je kolegij hrvatske književnosti obvezatan na Katedri za makedonsku književnost dovoljno govori o tome što hrvatska književnost znači za makedonsku: ona je prvi europski komparativni kontekst za sve makedonske pisce. Mi ne možemo makedonsku književnost uspoređivati s engleskom ili francuskom ako je prvo ne stavimo u kontekst južnoslavenskih književnosti, a zanimljivo je da su u tom komparativnom odnosu hrvatska i srpska književnost najkompatibilnije s makedonskom. Dovoljno je reći vam da na našoj katedri na Filološkom fakultetu hrvatsku književnost proučava, svake godine, oko četrdeset studenata, i još desetak koji slušaju predavanja iz hrvatske književnosti fakultativno! To nije malen broj. Ali moram reći: nije to počelo od mene. Hrvatsku je književnost kod nas predavao jedan Gane Todorovski, zatim Atanas Vangelov, a sve su to ljudi usko povezani s hrvatskom kulturom. Ja sam svoj post­diplomski studij završio u Zagrebu, profesori su mi bili Ante Stamać, Vladimir Biti, Boris Senker, Slobodan P. Novak, Miroslav Beker, Branko Vuletić.... Ponosim se time. Sve što sam naučio, naučio sam od njih.

Kakvo je vaše mišljenje o suvremenoj hrvatskoj književnosti?

Mislim da ste u prvom europskom ešalonu. Oduvijek ste imali i imate sjajne, prvoklasne pisce, posebno prozaike i dramatičare.

Veselite li se dolasku u Zagreb na Festival europske kratke priče? Što ćete poručiti tom prigodom?

Samo jedno: došli smo na ovaj svijet zbog pričanja priča, zbog ljepote. Priča je najviši ideal u našim životima, jer je ona ljubav slova.