Kušnja tajne, napast strave

Sfinga i Saloma – predstavljene na slikama Gustavea Moreaua – stoje kao karijatide i simbolički uokviruju portal izložbe što želi ukazati na morbidne i makabrične aspekte rađanja modernizma. To su ujedno kronološki najraniji izlošci i djela velikog umjetnika, koji je iz literarno-historicističkog motiva i naizgled akademskog postupka uspio iznuditi višak značenja i zračenja: srh začudnosti, očuđenja, magičnog učinka. A raspon navedenih slika ukazuje i na tajnovitost, upitnost egzistencije, i na dramatičnu spregu erotske privlačnosti i ubilačke motivacije, na izazovnosti i prijetnje što prate dramu življenja.

Hrvatski umjetnici u postavu izložbe / Snimio Goran Vranić

Izložba o kojoj govorimo naslovljena je Demon modernosti (Il demone della modernità), a održava se u palači Roverella u talijanskom, venetskom gradu Rovigu (od 14. veljače do 14. lipnja ove godine). Izložbu je zamislio i priredio Giandomenico Romanelli, umirovljeni višegodišnji voditelj Muzeja u Veneciji, a na njoj je okupio djela dvadesetšestorice umjetnika iz osam zemalja – uz Talijane i Francuze, pretežnije autore iz srednjoeuropskoga kruga. Podnaslovivši izložbu Slikari vizionari u praskozorju „kratkoga stoljeća“, ukazao je na svoje predilekcije prema fantastičnoj figuraciji, a vremenske koordinate je, razmjerno široko, postavio od oko 1880. pa sve do 1930, no s razumljivom prevlašću prvoga desetljeća dvadesetoga stoljeća.

Motivsko-tematska crvena nit izložbe omogućila je da se usporedno postave i djela iznimno glasovitih stvaralaca (od Moreaua do Redona, od Kleea do Čiurlionisa, od Chagalla do Meštrovića, od Klingera do Von Stucka) uz radove šire jedva poznatih, no uglavnom domaćih, djelatnika (Valeria, Sacchia, Astolfa i Maria de Maria). Mogućnosti posudbe donekle su uvjetovale selekciju, tako da su najveća imena zastupljena ili manjim brojem radova ili manjim formatima i tehnikama, ali dobar postav izložbe u velikom broju dvorana omogućuje primjereni doživljaj i dobro prihvaćanje „teze“.

Ezoterična nadahnuća

Izložbu prati reprezentativan katalog, s dobrim reprodukcijama svih izloženih djela (a njih je 182, ali čak 120 zastupaju neveliki crteži i grafike). Na uvodnom su mjestu kratki uvodni tekstovi voditelja institucija što organiziraju manifestaciju, a slijedi opsežni predgovor iz pera priređivača Romanellija, koji daje nužne povijesne i estetske koordinate izbora te uvodi u duh epohe obilježene izbijanjem Prvoga svjetskog rata (najprije njegovom slutnjom i strahovanjima, potom posljedicama i produžetkom strepnje). Nadahnuti tekst poznate suvremene talijanske pripovjedačice i esejistice Melanie G. Mazzucco naslovljen Sfinga i djevojka: smrtonosne žene u imaginariju kasnog Ottocenta bavi se upravo (i isključivo) kulturnopovijesnim tumačenjem spomenutih dviju Moreauovih slika. Ostali pisani prilozi razmatraju također samo pojedinačne i specijalističke aspekte. Luca Massimo Barbero piše psihološki esej: „Treba otkriti demona u svakoj stvari“, Paola Bonifacio interpretira opus Artura Martinija kao „čovjeka stvaraoca“, Raimonda Norkuté tumači Čiurlionisa: „obasjati one što su na putu“, Christiane Starck objašnjava slučaj umjetničkog dvojca Sasche Schneidera i Oskara Zwintschera pod naslovom Prijatelji u umjetnosti „u trajnoj borbi protiv demona“. Naravno, za nas je najzanimljiviji prilog Biserke Rauter Plančić naslovljen Hrvatski modernizam. Ishodišta i razvoji u zagrebačkoj Modernoj galeriji.

Naime, na izložbi o kojoj govorimo dolično je zastupljena i hrvatska dionica, serijom karakterističnih i čak monumentalnih ostvarenja, uglavnom iz prvoga desetljeća dvadesetoga stoljeća (Bukovca, Čikoša, Račkoga), kojima se pridružuju sa po jednim radom (iz 1918) Ignjat Job (sasvim netipičnom groteskom Svršetak svijeta, Gabrijel Jurkić s Putom vječnosti i Ivan Meštrović s Anđelom s flautom – što je ujedno jedini kip na izložbi, jer se priređivač nije htio odreći njegova prinosa, kao posebno važna). I dimenzijama i izražajnošću naši umjetnici daju izložbi ne samo čar otkrića (manje poznata područja u širim razmjerima), nego i bitno potvrđuju ezoteričko-onirička nadahnuća, uvećavaju uvjerljivost simbolističke orijentacije.

Anđeli i demoni

Prema naznakama iz Romanellijeva predgovora izložba je podijeljena u nekoliko sekcija. Prvu sekciju, U znaku Lucifera, magistralno otvaraju dva navedena Moreauova ulja, a slijede radovi, generaciju mlađega, Odilona Redona, također zagovornika mračne maštovitosti, zastupljena nizom smjelo zamišljenih litografija s temom Flaubertovih Kušnji sv. Antuna i fotogravura posvećenih Budelaireovu Cvijeću zla. Tu su zatim i grafike iz Opusa III. Maxa Klingera, potaknuta vizijama izgona iz Edena i okrštena Eva i budućnost. Četiri slike Franza von Stucka ikonografski su posebno primjerene: Krist križonoša, Lucifer, Napasti i Grijeh (posljednja je posuđena iz zagrebačkoga MUO-a), što se mora kazati i za Sfingin poljubac Adolfa Hengelera, a sekciju primjereno zatvara – kao što u nju motivski uvodi – Saloma, ali ovaj put kao djelo Hansa Ungera. Možda i nije posve u skladu s mračnim kontekstom uklapanje Bukovčeve slike Fantazija (obiteljski portreti), jer je dekorativno obješene glave bližnjih i najbližih, a što je bio puki hir našega slikara, priređivač shvatio kao svojevrstan obračun i doveo u vezu s odsječenom glavom Ivana Krstitelja na Salominu pladnju.

Sekciju Mjesta obasjanja i zigurati duše ispunjavaju samo dva umjetnika sa po pet djela. Mirko Rački dijeli mjesto sa zanimljivim njemačkim vizionarom Karlom Wilhelmom Diefenbachom, slikarem beklinovskih ugođaja i mikro-makroprostornih prepletanja. Četiri danteovska prizora našega slikara, a posebno moćne kompozicije Grad Dis i Prijelaz Aheronta pripadaju među najdojmljivije trenutke postava.

Najopsežnija parcela izložbe, u nekoliko dvorana, odsječak je nazvan Anđeli i demoni. Snovi, mȍre i vizije. Tu imamo novih petnaestak grafika Maxa Klingera (Opus VIII, Jedan život), s naglašeno sado-mazohističkim prizorima, mješavinom erotizma i Kristove muke, a pridružuje im se također odgovarajuće lascivna i pseudomistična orijentacija grafičkih listova belgijskog umjetnika Feliciena Ropsa, s ilustriranjem De Mussetove proze i sugeriranjem faličkih rutuala. Bizarne metamorfoze humanoidnih i animalnih obličja nalazimo u slikama Lea Putza, od karikaturalnih pužolikih stvorenja pa do raskalašeno dekorativna Bakanala s nizom ženskih likova u zagrljaju (ili hrvanju) s medvjedima i panterama. Odveć frivolnu intonaciju Putzovih radova dolično kompenziraju skladne i kromatski suzdržane, ali imaginativno nabijene, slikarske kompozicije Mikalojusa Konstantinasa Čiurlionisa. Taj je litavski majstor zastupljen čak s petnaestak radova (tempera nevelikih formata, sve iz razdoblja 1906–1909), što svjedoče njegovo pretežno glazbeno nadahnuće ujednačenih ritmova i finih tonskih preljeva, a na sustavnom putu apstrahiranja, odnosno strukturalnog ulančavanja tipski obilježenih čestica. Kao vrijednosni začin sekciji dolazi neveliki crtež i pastel Paula Kleea Sa zmijom (iz 1924, gdje se biomorfizam i fitomorfizam međusobno razmjenjuju i dopunjuju). A sekciju takoreći kruni intimna sljedeća dvorana sa samo dva rada: veliko platno Gabrijela Jurkića Put vječnosti i nasuprot njemu Anđeo s flautom Ivana Meštrovića. Mali hrvatski dijalog anđeoskih figura kao da unosi katartičnu dimenziju tišine i ravnoteže.

Sljedeća pak sekcija, okrštena Trijumf tmine. Prema svjetskom žrtvovanju, ustrajava na tragičnim i prijetećim aspektima. Gotovo sve slike Sasche Schneidera i Oskara Zwintschera prikazuju nage muške figure, mišićavih herojskih atributa, no tek je pokoji još uspravljen i stoji s mačem ili trubom, dok ih većina leži na zemlji kao trupla i žrtve neke metafizičke napasti. Njima se tipološki pridružuje i ležeća ženska figura, velom prekriveno mrtvo tijelo, Bele Csikosa Sessije, a šest crteža iz Csikoseva ciklusa Apokalipse u bitnom su dosluhu s najsmjelijim vizijama onostranosti i nadzemnih protega, dok je Jobov drastični prikaz „zaklane“ Zemljine kugle i jezivoga počinitelja Armagedona izniman po izravnosti. Nerazmjerno opsežan izbor radova važnoga simbolističkog autora Alberta Martinija sastoji se od tri dijela. Ciklus La terza danza macabra europea s dvanaest listova (iz 1915) polemički je osvrt na izbijanje rata, s grotesknim prikazom Njemačke i Austrije, a s idealiziranjem iredentizma. Ciklus Ljubavna borba obuhvaća čak dvadeset i devet crteža vrlo karikiranih aktova i evidentne frustriranosti agonista. Nekoliko pak Martinijevih slika (nekoliko ih pripada u sljedeću sekciju) svjedoče o većoj suptilnosti izraza, a posebno sugestivnosti modelacije volumena. U sekciji Druge preobrazbe još su neka zanimljiva djela, poput triptiha Guida Cadorina, naslovljena Carne, carne, sempre carne (što je neprevediva igra riječi, s obzirom da istoznačnica upućuje na put i na meso). Tako je na prvoj ploči predstavljen obješeni operušani pijetao, na drugoj se vidi servirano jelo (s odreskom na tanjuru), dok je na trećoj lik plesačice u crnim čarapama, ali golih stegna i butina. Petnaest iznimno delikatnih grafika prikazuje Sedam smrtnih grijeha u lirski podrugljivoj, nježno podsmješljivoj verziji Marca Chagalla. Svaki je grijeh viđen iz dvaju različitih rakursa i tako zaigrano tretiran najčešće diferenciranjem planova.

Posljednju sekciju izložbe pokriva opus samo jednoga umjetnika, Mlečanina Gennara Favaia, uglavnom crtežima nastalima u New Yorku 1930. (17 komada). Naslov odjeljka Luci(fero) tra i grattacieli također je neprevediv jer istodobno znači i Lucifera i Svjetlost, postavljene, dakako, među neboderima. Ciklus je svojevrsno nadmašivanje evidencije i dokumentacije u smjeru ekspresivne i fanta-futuribilne (ne stoga i futurističke) vizije pa je stoga i povezivan asocijacijama na Gotham City i na Metropolis Fritza Langa. Favaieva parcela pomalo je anakrona u odnosu na većinu izloženoga materijala, ali uvjerljivošću opravdava iznimnost uvrštavanja.

S onu stranu konvencija

Nemoguće je – i nepotrebno – bilo očekivati veću stilsku, morfološku ili aksiološku ujednačenost građe, ali izložba je potvrdila stanovitu koherenciju „duga vremena“ i naznačila neke od putova razrješenja svojevrsne estetske slijepe ulice dobrog zanata i konvencionalne motivike. Slikarstvo je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća zagazilo u dotad tabuizirana područja, postalo „vrt sa stazama što se račvaju“ u mnogo smjerova te pretkazalo neke od mogućih prečaca ili čak stranputica kao simptoma neosporne duhovne krize (i društvenih prevrata, uključivo, naravno, rata). Nepokoreni demoni javljat će se i potom u novim inkarnacijama, novim formacijama, novim tendencijama.

A izložbu u Rovigu posebno ćemo zapamtiti po – više no ravnopravnu – sudjelovanju hrvatskih umjetnika u širem europskom kontekstu pa moramo zahvaliti priređivaču Romanelliju što je uvrstio niz autora iz naše sredine, shvaćajući kako time obogaćuje i svoj likovni asortiman, osvježuje zemljopisne okvire, intenzivira raspone izražajnosti. Zanimljivo je pripomenuti kako je priređivač motivaciju da se okrene (i) hrvatskoj umjetnosti dobio u Veneciji na izložbi Miroslava Kraljevića, gdje je osjetio iznimno visoku razinu slikarskoga potencijala, što je potom poželio provjeriti u Zagrebu. A to je pak rezultiralo upoznavanjem nekih drugih i drukčijih aspekata pa je dovelo i do suradnje s našom Modernom galerijom (i ravnateljicom Biserkom Rauter Plančić), kojima također treba zahvaliti na uspjeloj internacionalnoj difuziji i primjerenoj recepciji hrvatske umjetnosti izvan naših granica.